Ponijeri iznad Olova

Mada ne spada u "zonu 2000" (prema visini), Konjuh planina, kako bi to rekao profesor Redžič s FTV-a, zaslužuje svoje uprizorenje. Vlada Tuzlanskog kantona je poodavno uputila u proceduru Zakon o proglašenju dijelova planine Konjuh zaštićenim dijelom prirode, ali ne znam "gdje je zapelo". U međuvremenu drvosječe uzimaju "što se uzeti da". No, ovo nije priča o tome...

Priča počinje već davne 2004. godine, 03. i 04. septembra, kad smo sebi postavili cilj da "malo" prođemo južnim grebenom Konjuha iz Olova do Banovića. Start je zakazan iz Ponijera, sa Memagića stijene, s koje se lijepo vidi Olovo. Ekipa je zanoćila u domu na Ponijerima. S ekipom je bio i Amidža, ali je njegov cilj bio pronaći plac za vikendicu. Baš se pitam zašto baš ovdje. Rezultat ne znam.

Ekipa razmatra kako dalje

"Krivci" za taj put su bili "učitelji", Zahir Ećo iz Olova (u prvom planu), koji je učitelj svima koje smo sreli u Olovu, i naš učitelj Rizo iz Lukavca, inače poznat po tome što je prepješačio bivšu nam državu od Pelistera u Makedoniji do Triglava u Sloveniji, na što je tadašnji (i sadašnji) urednik Planinarskog kutka u Oslobođenju, Ramo Kolar, napisao kako je nađen s jednom mrkvom!? :-))

Iskorištavnje, koristan rad, ili...

Tako je, eto, počelo. Na Konjuhu je uvijek bilo, kao što vidite, nekih koji su bili primorani tegliti, na ovaj ili onaj način. Što se tiče ovih na slici, ako ništa drugo, ni jedan od njih nije mogao pobjeć' za boljom ispašom, a da ne krene i drugi (svaka sličnost sa aktuelnim trendovima je namjerna). A mi smo se, kako i dolikuje, uvijek izmicali s puta jačima od sebe... 

Razborište Konjuh

Zanoćili smo na Razborištu, na ogromnoj livadi koja se, ničim izazvana, pojavljuje iz šume. Haso je ujutro pričao kako je čuo tapkanje gospodina mede s gospođom. Nismo mu htjeli povjerovat! Ećo nas je napustio na vrhu Smolina (Zečji rat ili tako nekako). Nedugo poslije nas čuli smo da je lovačka koliba sa slike "izgorila u sevdahu". Kako, zašto, ne znamo

Kardeljeva staza s vrha Konjuha 1.328 m n/v

Legenda kaže da su banovićki planinari obilježavali stazu s vhra Konjuha baš na dan kad ih je snašla vijest da je prestalo da kuca srce "drugog" sina naših naroda..., i ostade ime po njemu. Nemamo ništa protiv, samo što nam je nakon dva dana hoda ovo bila "tačka na i"..., a bila su i koljena koja su klecala, i spuštanje na sve četiri. Ali hrabrilo nas je Rizino da je "staza kao poezija", a poziranje da se uhvati kadar za fotografiju služilo je kao izgovor za odmor. 

Podnožje Zelenboja na Konjuhu (1.060 m n/v)

Uglavnom, vratismo se živi i zdravi i obećasmo ponoviti isto, i do dana današnjeg ne ponovismo. Ali, Konjuhu smo prilazili s druge strane, iz Banovića (da ne idemo čak do Olova). Vrh je negdje naprijed, a mjerač visine univerzalan!! 

Još jednom: Podnožje Zelenboja na Konjuhu (1.060 m n/v)

I isto to mjereno u zimskim uvjetima!! Odstupanja neznatna.

Javorje, Konjuh (1002 m n/v)

Na Konjuh se može stići i s treće strane, iz Stupara pa na Javorje, gdje nisu na dobitku samo ljubitelji prirode, ima tu i spomeničke baštine, kao npr. ovo djelo "dobrog sluge i zlog gospodara". Ne radi se o Kozari...

Javorje, Konjuh (1.002 m n/v)

...već o stećcima, koje Komisija konačno proglasi nacionalnim spomenikom kako ne bi samo "nacionalni" spomenici smatrani nacionalnim (podsjećam na epizodu iz Službenog lista o proglašavanju nekih "nacionalnih" spomenika nacionalnim). Bez uvrede, molim!!!

Javorje, Konjuh (1.002 m n/v)

Ostavimo Komisiju, vratimo se na Zelenboj, zima je, čudesan je nakit uljepšao šumu. Te zime 2005. opet smo imali posla s jednim profesorom (istina fizičkog). Dragan i ja obećasmo Bureku da ćemo ga zvat' kad budemo opet išli, ali eto nismo. Oprosti Burek!
I da završim, dok se vrh Konjuha krije tu negdje, u oblacima: I mi Konj(uh)a za trku imamo!