Mahnjača je planina u srednjoj Bosni, sa najvišim vrhom Velika Mahnjača 1359mnv. Nalazi se zapadno od Žepča, a sjeverno od Zenice. Istočno od nje teče rijeka Bosna, a zapadno Usora.

Za polaznu tačko smo odabrali selo Jastrebac koje se nalazi na jugoistočnim padinama planine. Do sela je najlakše doći sa magistralnog puta Zenica-Žepče. U mjestu Golubinje se skrene lijevo (zapad) i asfaltnim putem produžiti još nekih 7-8 km do samog sela. Dalje uzbrdo nastavlja betonski put, a auto možete parkirati negdje na proširenju (ili po želji nastaviti voziti i tako skratiti turu)

Mi smo auto parkirali 1km iznad sela. Jutro je bilo svježe i maglovito. Nije ni čudo jer je predhodni dan padala kiša. Krenuli smo uzbrdo, betonskim putem koji nije baš najugodniji za hodati. Nedaleko od auta sretosmo jednog čovjeka iz sela, kako u rukama nosi veću količinu gljiva. Kaže brao vrganj, ima ga dosta. Inače, slabi smo poznavaoci gljiva i prilično oprezni, ali odlučismo da ga u povratku i mi pokušamo nabrati. Naravno sve što uberemo uvijek odnesemo nekom ko dobro poznaje gljive da pregleda da nismo napravili neku grešku.

Napokon, nakon nešto više od jednog kilometra konačno smo izašli iz šume i sišli sa betonskog puta. Skrenuli smo desno, na čistinu koja se zove Ravne. Preljepa lokacija, vidjelo se par kuća, pored jedne česma sa vodom, ali vrh je još uvijek bio u magli. Uživali smo u pogledu koji je kako je vrijeme prolazilo i magla se polahko dizala postajao sve ljepši. Nakon Ravni, put nas ponovo vodi u šumu, postaje malo strmije i ubrzo izlazimo na još jednu lijepu lokaciju, mali plato ispod samog vrha. Na nekoliko mjesta su postavljeni drveni stolovi sa klupama, idealni za pauzu u povratku sa vrha koji je odatle udaljen samo 300 metara.

Na topografskoj karti je trigonometar postavljen na nadmorskoj visini od 1358 metara i on se nalazi u krugu vojnog objekta tako da nam tu pristup nije bio moguć. Na istoj karti 100 metara južnije je označena nadmorska visina od 1359 metara i ta tačka se nalazi u šumi, van objekta ali na žalost u minski sumnjivom području pa nam nije ni padalo na pamet pokušavati doći do nje.

Zadovoljili smo se izlaskom na vrh, desetak metara niži, i neki 50 metara jugozapadno od ovog najvišeg. Na toj lokacija je bila i mala čistina sa koje se otvarao pogled u pravcu zapada.

Nismo se tu dugo zadržavali i  vratili smo se nazad do drvenih klupa da napravimo pauzu za ručak i kahvu. Sa tog mjesta je i pogled bio puno bolji, ne samo na zapad, nego i na jug prema Vlašiću, Liscu, i  Vepar planini.

U povratku smo više hodali šumom nego putem. Tražili smo vrganj. Na jednom mjestu nabrasmo par sunčanica, tek toliko da ne se vratimo praznih ruku ako vrganja ne bude. Upornost se isplatila i nađosmo ih u šumi, odmah iznad sela. Da sreća bude veća, sretosmo onog gljivara od jutros, pa nam na brzinu preglada gljive i potvrdi da je u pitanju vrganj. Znači večeru smo obezbjedili :)

Iako je jutro bilo prohladno i maglovito na kraju se izvedrilo i uživali smo na Mahnjači. Malo su mine na vrhu pokvarile kompletan doživljaj ali nadamo se da će bar generacija poslije nes moći bezbrižno hodati planinama Bosne i Hercegovine.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)