Dan prije polaska pada dogovor, idemo na Prenj pokušat popeti Vidinu kapu i Herać iz Mostarske Bijele, sa spavanjem u bivku u Barnom dolu. Navečer se provodi ritual spremanja ruksaka.
Majstorluk je odvagati i u njega spakovati sve što će trebati za dva dana boravka u prirodi uz noćne temperature poprilično ispod nule, a da to bude koliko toliko težinom prihvatljivo da se može iznijeti za cca 1500 mnv. Čak se i andol dijeli na pola kako bi se smanjila ukupna težina. Usput nema izvora pitke vode, tako da voda za dva dana zauzima značajnu zapreminu ruksaka. Na kraju svega toga dodaje se i vreća za spavanje. Masa ruksaka je „skromnih“ 15 kg.
Prenj je vjerovatno najljepša, najatraktivnija ali i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini. Smještena je u srcu dinarskih planina, u sjevernom dijelu Hercegovine, između Konjica, Jablanice i Mostara. Prenj leži u luku, sa sjeverozapada ograničen rijekom Neretve od Glavatičeva kod Konjica do Bijelog Polja kod Mostara, a od juga prema istoku je omeđen planinskim masivima Veleža, Crvnja i Visočice. Okružuju ga prirodna i vještačka jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac, kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka.
Susret na izlazu iz grada u 5:20 ujutro, pravac Mostarska Bijela. Na polazištu smo u 7:00. Put je markiran i vodi od ušća Bijele u jezero Salakovac. Slijedi beskrajno penjanje sa cca 120 mnv kroz grabovu šumu, zatim bukovu šumu, na kraju kroz požarom opustošene predjele do bivka na 1550 mnv. Staza je odlično markirana cijelim putem. Prva veća pauza je nakon dva sata u Grabovčićima, napuštenom selu na 660 mnv, pazeći dobro na zmije koje u velikom broju obitavaju u kamenim zidinama sela, dok drugu veću pauzu pravimo na kaduljištu na izlazu iz bukove šume.
Nakon 5,5 sati hoda stižemo u Barni do iznad kojeg se izdiže markantni vrh Lupoglava. Ostavljamo stvari u odličnom novoizgrađenom bivku i odmaramo sat vremena. Ipak nije beznačajno savladati 1400 metara visine. Čeka nas još nekih 700-800 metara uspona. Ideja je prvi dan popeti planirane vrhove, prespavati u bivku, a drugi dan se relaksirati oko bivka uživajući u pogledu na okolne vrhove.
Pakujemo neophodne stvari u male ruksake i krećemo dalje. Slijedimo markiranu stazu pored groba planinara tragično nastradalih pri pokušaju prvog zimskog uspona na Lupoglav. U podnožju Lupoglava staza vodi preko sipara u sedlo, gdje se mi odvajamo oštro lijevo na zapad, a staza za Lupoglav nastavlja desno prema istoku. Ovdje se otvara prelijep pogled prema dolini Lučine. Od ove tačke kreće prilično zahtjevan i vrlo opasan uspon uz greben obrastao klekom. S jedne strane grebena su snježne strehe na litici prema Lučinama, dok je s druge strane strmina podsiparom. Slijedi nekih pedesetak metara skoro vertikalnog uspona po kombinaciji kleke, snijega i sipara uz dugotrajno promišljanje svakog koraka, ispipavanje tla i pridržavanje za zdrave grane kleke s obje ruke. Koga je strah visine, bolje je da odmah odustane od penjanja s ove strane. Prvi vrh grebena je Kerač sa 2019 mnv, ali koji nije dio Challenge-a 2000+. Nakon njega slijedi spuštanje pa ponovno penjanje. Opet dolaze do izražaja kombinacije svega što planinari ne vole: kleke, sipara isnježnih streha. Nakon sat vremena od sedla pod Lupoglavom stižemo na Vidinu kapu, 2032 mnv. Ovaj vrh nudi nezaboravan pogled na sve(dobro ste pročitali, sve) vrhove Prenja, dolinu Lučina, Poljica, Barni do, susjednu Čvrsnicu, kompletan greben Veleža, a vidik se pruža gotovo do Maglića i crnogorskih planina.
Naš cilj je sljedeći vrh iz Challenge 2000+: Herać. Vidimo ga u daljini, udaljen je dobrih pola sata do 45 minuta hoda, ali na sreću nema kleke ni bilo kakvih opasnih dionica između. Već je 17:30, a smrkava se oko 20 sati. Kratko vijećanje i pada odluka da idemo i do njega kad smo već tu. Ko bi se ponovo penjao opasnim grebenom na Kerać ako ga sad ne posjetimo. Stižemo do kamene kupe, slikamo se, na trenutak uživamo u pogledu i žurno krećemo nazad.
U povratku se odlučujemo da se ne spuštamo ponovo u sedlo iz kojeg smo došli jer je preopasno. Silazak bi definitivno bio opasniji nego uspon. Odluka pada da krenemo vrhom grebena koji se prostire od Keraća na jug / jugozapad prema Barnom dolu pa da se negdje pokušamo spustiti. E tu smo napravili ogromnu grešku i to je bio početak beskrajnog lutanja. Sugerišem da ovo ne radite, nego da se vratite istim putem nazad. Iako opasniji, silazak uz veliki oprez je puno prihvatljiviji nego obilazak, lutanje i traženje puta do markirane staze. Dakle, na kraju grebena je bila litica, koju smo morali obići s desne strane, nakon čega su se ukazivala nova i nova brda, neka s klekom, neka opustošena požarom. Pod svjetlom čeonihlampi vidite samo ispred sebe, vrlo je teško manevrirati i birati put po brdima i između brda. U jednom trenutku se pogled otvara na svjetla Mostara. Nakon par sati lutanja uspijevamo nekako izbiti na markiranu stazu i oko 22 sata dolazimo do bivka. Nedavno izgrađeni bivak u Barnom dolu ima zaista neprocjenjivu vrijednost.
15 sati hoda! Oko 2200 mnv u jednom danu! Zaspali smo u roku od 5 minuta.
Međutim, buđenje na 1550 mnv s pogledom na suncem okupani Lupoglav i doručak u netaknutoj prirodi na klupi ispred bivka: neprocjenjivo! Sunce je bilo tako ugodno da smo iznijeli armafleks podloge i dobra dva sata ljenčarili skupljajući vitamin D. Oko 13 sati slijedi pakovanje i lagani pokret kako bismo se uspjeli vratiti u Sarajevo do policijskog sata. Usput nailazimo na prekrasan primjerak „komšije“ poskoka koji se tek probudio iz zimskog sna. On nastavlja svojim, a mi svojim putem. Izuzetno jaka i naporna, ali prelijepa tura je iza nas.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)
