Nona, Gorsky, Muja, Zdena, Toma, juli 2001

Upravo prisustvujete grandioznom trenutku ponovnog sjedinjenja duha i tijela nakon prespavane noći u destilatoru zvanom Poljica na Prenju.

Nakon što ste cijelu noć, kao od vlastite sjene, bježali od mokrog zida šatora, ujutro, sa suncem budite se u mlakoj bari. Oblačite se i obuvate k'o bez duše (jer ona se u velikom stilu vraća tek kasnije) samo da biste uzeli malo zraka nakon duge, zagušljive noći. Vani konstatujete da se u toj mega-vrtači obloženoj dvotisućnjacima ne može maknuti od tona destilovane vode. Već dovoljan razlog da sve konstante "moram" zamjenite sa varijablama "trebalo bi" kad je u pitanju vrh LPG-a. Prije nego poželite naći se u jednoj ovakvoj situaciji, pogledajte kako se to nama dešavalo.

Kad Jeep pojede svu cestu, kako to ovaj često radi u posljednje vrijeme, preostane jedino put. Kroz Vilin klanac, napušten i od vila jer su šuma, trava i zeleniš narasli do neba, stiže se do bivše kuće Bijele vode. Sa brijega se spušta (čekaj samo) dalje u Prenj.    
Izbjegavajte sredinu doline (!). Slaba markacija ispod Kamenca odvest će vas ka skloništu pod Botinima. Ako vas sunce opali s jedne strane vi ćete, bezbeli ponuditi i drugi obraz. Inače: Copertone 35. Voda dolazi onda kad je najviše budete trebali :- (

Presrela nas je u kamenjaru Bijelih voda gdje jedino ime mjesta asocira na vodu i ništa više. Ostavljala je dvojbu njena spremnost da pozira; žaba ili princeza, ko zna? No niko se ne usudi poljubiti je kako bismo provjerili. U svakom slučaju zamislite najveću, realno moguću žabu. A, onda dadajte još malo i to bi bila ova.
Prenj, hm?!! Idemo dalje...

(Slika je OK) Vrlo je zagonetan razlog zašto je Zelena Glava nazvana upravo tako, Zelena Glava. Odgovor često dolazi neočekivano (hvala Aida). Na slici je grupa Zelena Glava - Otiš, tandem vrhova čija slika, gledano sa sedla Barice, okrenuta 90step.ccw, neodoljivo podsjeća na profil glave sa melankolično-depresivnim izrazom lica. Još uvijek je diskutabilno ono "zelena", međutim kameno-travnata duga, zelena kosa što pokriva ovu našu glavu na slici mogla bi se prihvatiti, bar među nama, kao argument. Zar ne?

Više je toga što se može učiniti da se ne biste osjećali kao u kontejneru ovdje pod Botinima. Jedno rješenje je zavući se u vreću i zaspati. Ali fini, suptilni večernji ugođaj, osvrt na protekle adrenalinsko-endorfinske faze i, fotografskim riječnikom, "meki fokus" na ono sutrašnje... to se ne smije propustiti.    
Iako se sa svjetlom može rasplinuti mir i otkriti na licima više nego što bismo htjeli; podočnjaci, sitne, izdajničke crtice umora, demoralisanosti, odanosti Dionysiusu ili Phillipu Morisu, ipak se s nestrpljenjem čeka poseban, gotovo ceremonijalan trenutak paljena svijeća. Sve je usporeno, čak i ekspozicija na kameri.

Back to the reality!
Stijena, bolje reći renda, tridesetak sa dvanaestak metara, obasjana svjetlom s prave strane pokazuje svu raskoš svog kamenog lica. Zajedno sa izvorom Zaušlje u neposrednoj blizini, "renda" čini put od Botina ka Poljicama vrijednim napora. Ovisnici o penjanju, osjećate li damare u prstima?

Nakon što ostavite Sedla, samo inercija i gravitacija su na vašoj strani. Raste obruč dvotisućnjaka sa svih strana da bi, na kraju dugog silaza u Poljica, djelovao gotovo klaustrofo-bično. Lupoglav prerasta u apstrakciju. Je li to vrh ili...?    
Lako je zamisliti Shaferovu izgubljenost kad je zimi prvi put vidio LPG, nazvavši ga "kristal što blješti na suncu".
Ne žurite da se bacite dole, među vrele škrape. Ovdje, na rubu kotla još uvijek se može računati na neku svježinu. 

Naš mali logor doima se minijaturno u odnosu na ovog, erozijom izbrazdanog kamenog monstruma. Nije trik sa "širokokutnikom", radi se o običnom 35mm objektivu. A niti ove škrape nisu    
nešto posebno u odnosu na one u sjeveroistočnom dijelu Poljica, ispod Vjetrenih brda. Mjesto obiluje time i pravi je izazov za one koji traže vraga. Hodate li u snu, pazite se!

Miris trava, dima, podivljalih konja ili mozda Indijana Džons avantura, divljeg zapada... Mir i hladan zrak taloži se u dnu Poljica. Teme dobivaju novu dubinu i tiču se najfundamentalnijih stvari, sežući čak do pra-početaka ili "Uzroka svemu". Nebo je fantastičan dekor.    
Da li ono sa svojim padalicama ili sjena Lupoglava iznad nas čini da sebe doživljavamo kao sićušne tačkice u svim dimenzijama. No, da li je odgovor na to uopšte bitan. Nasuprot tome veliko i jako je ono što se gradi među nama.

Zađemo li iza Janjine, vrha što poput kupe sjedi uglavljen u sred glacijalnog dola pod istočnom stranom LPG, otvara se vidik na Okno. Ne doima se toliko elegantno kao Hajdučka vrata na Čvrsnici, no djeluje veće i monume-ntalnije. Penjući se ka sedlu Erač na 2000m, stijena Galića ulazi iza, maskirajući otvor.    
Gledano iz ostalih pravaca Okno je sakriveno grebenom i jedino ga, u jutarnjem suncu, može odati izdužena sjena na siparu. Greben u kome je otvor dijeli dva, u Prenju vjerovatno najveća sipara, jasno vidljiva na jednoj od prethodnih fotografija. Visoko u grebenu južnog vrha LPG, iz daljine se takođe vidi jedan manji otvor.

Dominira utisak da je iznad nas još samo vrh onog "kristala" i ništa više. To je sva napetost u ovom okamenjenom svijetu u trenutku kad sjene mirno papaju doline, a kasno, difuzno svjetlo puni svaku pukotinu. Jedan je to od rijetkih trenutaka kad planina stoji mirna, otvorena, svijetla i bez tajni. Svim drugim osim "registro-vanjem " narušili bi tu jedinstvenost.    
Utisak je da nas ta svevremenost prožima, postajemo dio ambijenta, kamenimo se...
- Još ćemo se pretvorit u fosile. Idemo!
Koprena oblaka što će uskoro neosjetno dotaći vrh, dovest će do promjene, aktivirajući dobro poznatu neizvjesnost: kakva je sad naša uloga u toj novoj postavci.

Tvrdi se da ptičiji pijev, ma koliko zvučao romantično u stvari nije ništa drugo do prijetnje, upozorenja, hvalisanja i nadmetanja... Analogno tome ovaj bokor Campanula ne radi ništa drugo do mljacka, srče i podriguje u frci da "pojede" što više svjetla i jutarnjeg kondenza (izgleda, tu ništa više i nema)    Druga pak varijanta proglasila bi ovo pornografijom. Bojom i formom ove slatke, male Campanule vrište:
- Opraši me, opraši me!
Umjesto trofejnog poziranja na vrhu (uzgred, neki se i ne mogu pohvaliti tim trofejem) nudimo ovu sličicu pa sami prosudite. O čemu se ovdje radi?

KRAJ! No valjalo je dovde dogurati. Ono krvavo crveno što pred kraj "padne na oči" pomjerilo bi se koji put u ruzičastu boju lubenice, onako često kako smo mislili na nju, topeći se na putu ka Bijelim vodama. Zov divljine jednostavno je zamijenio zov one dole hladne, u lišću zakopane lubenice.    
To je bio elegantan način kako "provaliti" poguzije. Oni grabe prvi. Naravno, uz svu "dramatičnost" situacije i punu vlastitu umiješanost ko bi im još mogao povjerovati da su stvarno u pitanju vrućina, teret, žuljevi i... Šta smo ono zaboravili... eh, to se tako lako zaboravi.