Na skijama preko Prenja

Rakov laz pod sjevernim prenjskim bedemima - lijevo; Taraš, u sredini Velika Motika, desno Velika Kapa.

Dok se uspinjemo snježnim padinama prema Podotišu objašnjavam Neši da sada počinje "pravi" Prenj, jer ulazimo u divove glavne odaje... Sjeverna stijena Otiša, iako nije visoka, zapanjujuće moćno djeluje sa svojim mračnim, izbrazdanim, licem

Polazak iz Bijele... Na skije stajemo odmah iza zadnjih seoskih kuća. Auto smo ostavili u dvorištu kuće Mare Vidačković. To je dom njenih roditelja, Ivana i Janje koji više nisu živi. U njihovoj smo kući, mi sarajevski alpinisti, uvijek nailazili na veliko gostoprimstvo. Sjećam se... sredina je februara 1973; Muhamed Gafić i ja namjeravamo u sz. stijeni Zubca izvesti zimski uspon. Na skijama smo se probili kroz dubok snijeg u Rakov laz, potom prteći pršić došli u veliko točilo pod stijenu. Ali, novi snijeg i ogromne već pale lavine, odvratili su nas od uspona. Imali smo radio-stanicu; druga je bila kod Ivana. Uz česte smetnje na vezi sporazumijevanje nije išlo glatko... Poštovani Ivan Vidačković je na proslavi 50. godišnjice alpinizma u BiH (početkom 1980. u Sarajevu) primio zahvalnicu PS BiH. 

Fotografija: Braco Zahirović i Zdravko Raštegorac, susret u Rakovom lazu pod Prenjem.

Dan je prekrasan, plavo nebo puno sunca rasprostrlo se iznad bijelog Prenja. Snijeg je jutrom još tvrd pa brzo napredujemo na skijama prema Rakovom lazu. Negdje na pola puta ugledamo troje planinara kako nam dolaze u susret. Na krpljama su... Faruk Zahirović, Zdravko Raštegorac i Zlatko Drljepan. Kakav susret sa starim planinarskim drugovima! U blizini smo mjesta gdje se naša grupa (među ostalima Faruk i ja) bila okupila, krajem februara1974, kada smo sišli na skijama sa Jezerca... Bilo je to ovako... Muhamed Šišić i ja smo po velikom snijegu i lošem vremenu izašli, preko Skoka, na Jezerce. Kada smo pristupili kući, naše čeone svjetiljke jedva su probijale pomrčinu i maglu. Namjeravali smo tada penjati brid Osobca. Vrijeme se tokom noći dalje pogoršalo; jak južnjak, sa snijegom. Sutradan je vjetar stao, ali je magla bila toliko gusta da je vidljivost bila svega par metara. Od Skoka je povremeno dopirala grmljavina lavina. Na povratak u dolinu nismo smjeli ni pomišljati. Tri dana smo ostali blokirani u kući, s vrlo malo hrane, dovlačeći ogrjevno drvo iz obližnjih katuna, najviše vremena provodeći u spavaćim vrećama čuvajući snagu, štedeći hranu i drva. Iako smo imali radio-stanicu, vezu sa Arsom Kulašem u Konjicu nismo mogli uspostaviti. 

Fotografija: Uspon uz strme padine ka Ploči pod s.z. bridom Zupca

Znali smo da će po nas, samo je pitanje vremena kada, doći naši drugovi-alpinisti iz AO Sarajevo. Osvanuo je treći dan našeg zarobljeništva na Jezercu. Negdje iza ponoći probudiše nas buka i lupa na ulaznim vratima. Skačemo iz vreća, palim petrolejku, a u sobu upadaju, potpuno bijeli od snijega, Faruk-Braco Zahirović, Muhamed-Gafa Gafić, Miodrag-Raka Rakić, Čedomir-Čedo Crnogorac. Potpuno su mokri; od Rakovog laza, uz Skok, prtili su 10 sati duboki snijeg. Raspremaju se, sjedaju oko "fijakera", suše se. Donosimo im čaj, priređujemo večeru. Svi smo radosni; oni pričaju o uzbudljivom noćnom usponu preko Skoka. Gotovo cijelo aktivno članstvo, registrovani alpinisti, AO Sarajevo je, evo, u kući Jezerce ove noći 26. februara 1974! Imamo kvorum, možemo prodiskutovati Rakinu registraciju!
Ubrzo su svi zaspali; Hamo i ja jedini budni... u zoru, igramo karata... Rano ujutro svi krećemo na skijama, kroz duboki snijeg, njihovom sinoćnjom prtinom prema Skoku. Gusta je magla. Vozimo strminama kroz brašnasti pršić. Sablasno je tiho; u zraku se osjećaju lavine. Prolazimo Ploču, onda vratolomni spust kroz strmu šumu, kroz duboki cjelac, podno Jelove glave u Rakov laz, šest skijaških tragova okolo zaspalih bukvi... i dolje do granice snijega, blizu sela, gdje nas je čekao Goran Vučičević sa džipom GSS-a. >

Pogled iz pravca Jezerca na Zubac (cca 1800m) sa karakterističnim, dugačkim sjeverozapadnim bridom. Desno, s.z. brid Osobca.

Da, bilo je to 1974., tada sam imao 22 godine. A, sada je mart 2012., punih 60!
U blizini smo mjesta gdje smo prije 38 godina, zadihani, radosni i uzbuđeni, smještali stvari i skije u vozilo. Neši je ovo prvi posjet Prenju. Kaže, da nije očekivao da "stara garda" još ovako dobro korača...

Nakon što je stara pl. kuća uništena u prošlom ratu, dobrovoljnim radom i prilozima podignut je novi pl. objekat.

Nakon 8 sati uspinjanja na skijama, po mjestimično vrlo teškom snijegu, stižemo na Jezerce. Ulazak u tu kotlinu, iz pravca Skoka, i susret s prvim borovima i munikama na grebenu podno Taraša uvijek mi je bio poput svečanog ulaska u gorski zamak... A, u tim borovima i munikama prenjski vjetar zna vesti svoje najtužnije i najljepše pjesme; opisao ih je naš alpinistički drug Fikret Kahrović.
Prolazimo kraj ostataka stare kuće; pričam Neši njenu povijest. Nova se kuća ponosno uzdiže na ćuviku. Ulijeva sigurnost. Veliko djelo planinarskih zaljubljenika u Prenj (Op. Z-2000: Zvanična stranica "BC Jezerce" ovdje ->).
Dok pri svjetlosti svijeće pravimo čaj na primusu, roje se misli: Kuća bi trebala imati pravnog vlasnika; s PS BiH bi se mogao sklopiti ugovor o upravljanju kućom; a, onda bi se lakše od različitih sponzora mogao pribavljati novac za njeno dovršenje, za osiguranje... I, zašto se ne naplaćuje noćenje? Učestalost posjeta je već tolika da bi se mogao, od noćenja, prodaje hrane i pića, ostvariti značajan prihod. Trebalo bi razmišljati i o zapošljavanju domara, barem tokom ljetne sezone.
Pregledam upisnu knjigu. U posljednjih nekoliko sedmica u kući su boravili mnogi stari alpinisti: Željko Rudan-Padobranac, Muhamed Šišić, Alija Vatrenjak, Faruk Zahirović, Dragan Ilić, Slobodan Simić...

Do Jezerce (sa jezercem pokrivenim snijgom) i impozantna, gotovo 600-metarska z. stijena Osobca.

Ujutro, tek oko devet sati, krećemo. Čekamo sunce da razbudi Prenj, i nas. Idemo ispod Motike, jutarnji je snijeg tvrd. Iza leđa nam ostaje veličanstvena silueta Osobca sa svojim sz. bridom, o kojem su mnogi alpinisti dugo sanjali... Prvi su ga zimi prepenjali Muhamed Šišić i Miodrag Rakić; Muhamed Gafić je brid prepenjao u solo zimskom usponu. U bridu sam s Alijom Vatrenjakom zimi bivakirao, nakon što smo ispenjali ulaznu varijantu. Brid sam prepenjao, u ljetnim uslovima, sa Erolom Čolakovićem u augustu 1975. (2. ponavljanje).

Pogled na sjevernu stijenu Zelene glave (2123m, lijevo) i cirk ispod, te kotu 2000m (desno).

Dok se uspinjemo snježnim padinama prema Podotišu objašnjavam Neši da sada počinje "pravi" Prenj, jer ulazimo u divove glavne odaje... Sjeverna stijena Otiša, ispod koje smo, iako nije visoka, zapanjujuće moćno djeluje sa svojim mračnim, izbrazdanim, licem. Pokazujem partneru smjerove od kojih se izdvaja Centralni smjer po markantnoj kosoj pukotini.
Sjećam se lijepog oktobarskog dana 1973., u petom ponavljanju prepenjali smo ovaj krasni smjer: Miodrag Rakić, Branimir Maltarić (kome je ovo bio prvi susret s Prenjom, kao Neši sada) i ja. A, smjer ima i zimsko ponavljanje; taj veliki višednevni uspon su izveli Muhamed Šišić, Alija Vatrenjak i Branimir Maltarić.

Ispod Podotiša proteže se visokogorska dolina Tisovica. Lijevo je Crnoglav, u sredini daleka Cvitina (cca. 2000m), desno od nje Kantar.

Napokon, pred nama se ukazuje prostranstvo centralnog Prenja! Duboko dolje razvukla se dolina Tisovice. Nekoliko tragova planinara vode iz doline prema sedlu između Zelene glave i Otiša. Vozimo dugačke kose spustove po zaleđenom snijegu prema lijevom vršnom dijelu doline, onda se uspinjemo ulijevo prema Vjetrenim brdima, pored Prijevorca, te zaobišavši kotu 1741 m s lijeve strane, silazimo u Zakantar.
Kraj jednog velikog kamena što viri iz snijega pravimo dugački odmor. Onda se hvatamo desnog ruba Čemerikovih dolova, sada zalivenih debelim snijegom...

Pogled unazad, s distance, na Otiš (lijevo), Zelenu glavu (u sredini) te zapadno čelo lanca Botini (desno) koji se proteže u pravcu jugoistoka.

Nešto zbog kasnog polaska s Jezerca, nešto zbog dugog odmaranja i čestih zastajkivanja radi slikanja, uživajući u bijelom beskraju, plavom azuru i zelenilu klekovine, izgubili smo presudna 2 do 3 sata, zato se odlučujemo, u samo predvečerje, za bivak ispod Vršina.

Bivak u klekovini, na putu ka Medjuprenjovima.

Bivak, na malenom kopnom ostrvu, u klekovini, okružen snijegom, nije zaslužio niti jednu zvjezdicu! No, klekovinom smo barem bili zaštićeni donekle od povremeno jakog sjevernog vjetra.
Nakon što se smračilo, na nebo su se navukli visoki tamni oblaci...

Erač i Lupoglav paraju oblake. Prenj podiže sjeverne zračne struje, pretvarajući, srećom oskudnu vlagu, u oblake. Jugo, za razliku od sjeverca, obično istrese masu padavina na Prenj.

Gotovo čitavu noć nebo je nad Prenjom bilo prijeteće tmurno. Mirisalo je na snijeg. Pribojavao sam se magle, iako me tješio jak sjeverac... Bili smo pokriveni astrofolijom i mojom, dobrom, spavaćom vrećom. Cjelovečernji pogledi prema siluetama Erača, Lupoglava... desno, prema Heraču i Naradu...
Iza, daleko prema jugu, Mostaru, nebo je bilo vedro. 

Pogled iz bivaka na prenjske šiljke: Lijevo: Otiš/Zelena glava/Botini, naprijed isturen Crnoglav, slijede Erač, piramida Lupoglava, te Kerač. Za razliku od panorame, udobnost "kampa" se ne bi mogla ocijeniti tako visoko.

Jutro je osvanulo vedro. I dalje rafalni sjeverac. Ukočeni smo od višesatnog "spavanja" (od 19 sati jučer do 6 jutros). Najviši vrhovi Prenja počeli su se rumeno bojiti. Pokušavam odrediti mjesto, tu u blizini, gdje sam s bratom Srđanom, gotovo na isti dan prije 35 godina bivakirao pod šatorom. 26. marta 1977. na skijama smo sa Jezerca došli pod Lupoglav i izveli 2. zimski uspon po si. bridu; negdje u blizini smo proveli noć, te sutradan preko Milanove kolibe vozili na skijama duboko dolje do ispod Čatrnje, sišavši u Jablanicu, na voz.
Nešo je zapanjen dok mu pričam o našim tadašnjim turama, kada se pješice, bez auta, išlo na Prenj i Čvrsnicu, isto tako u povratku, sa željezničke stanice u Konjicu ili Jablanici, natovareni penjačkom opremom, s čontrom od pola litra vode i kesom ovsenih pahuljica, mlijekom u prahu i teglicom meda...

Konačno, kraj usponima, preostaje spust u dolinu kroz Međuprenjove, između Izgorjele grude i Cvitine, pod njihove impozantne stijene.

Oko 6 ujutro, kada se potpuno razdanilo, brzo se izvlačimo iz našeg bivaka, i na skijama se uspinjemo na prevoj iza koga naslućujem strmine koje će nas dovesti u Međuprenjove, na sedlo između Burinog klisa i Cetine, do Milanove kolibe....
Na jednoj kopnoj kosi nailazimo na markaciju i kamene obeliske; pretpostavljam da je to označeni pravac Lupoglav - Milanova koliba, djelo mladih planinara iz Glogošnice? 

Slikoviti Burin klis (lijevo), te dio masiva Izgorjele grude (manja slika)

Preko Požita ulazimo, iza Grede, u pokrajnje amfiteatre i strmine Azova. Vozimo po zaleđenom snijegu, kroz strmi cirk, do ruba šume, brzo gubeći na visini. Spuštamo se kroz miješanu šumu nešto ispod Milanove kolibe, do koje dolazimo polukružnom traverzom.
Milanova koliba izgleda nam kao dvorac iz bajke. Sada je okružena dubokim snijegom, vrata su zatrpana. Ali je ulazak moguć kroz poluotvoreni prozor. Mladi planinari iz Glogošnice lijepo su uredili unutrašnjost kuće. Čestitam tim vrijednim entuzijastima; prvom prilikom, obećao sam im, pokloniću im stara godišta "Naših planina".
Malo nešto jedemo, puno više pijemo vodu i nakon nekoliko jakih kafa skuhanih na primusu umor od bivaka i protekle noći nestaje. Uspostavljamo vezu s Ćelom iz Jablanice; doći će pred nas svojim landroverom, cestom iz Glogošnice. 

Milanova koliba (koliba Međuprenjovi), bila je na rubu propadanja. Obnovljena je od strane članova PD Glogošnica

U brzim zavojima kroz bukovu šumu, po tvrdom snijegu, brzo silazimo do Čatrnje. Si. i s. stijena Izgorjele grude je iznad nas; grandiozna je, izaziva najveće planinarevo poštovanje. Sjedimo na suncu ispred kontejnera-bivaka i opisujem drugu penjačke smjerove. Pričam mu o pokušajima i usponima... Entrauta, Dilbera, Zahirovića, Hilčišina... Šišića, Rakića... potom ovih mlađih: Mukrima Šišića, Isakovića, Ilića, Rudana, Marića..., o usponu po stupu Izgorjele grude s Draganom Ilićem, 1989. godine i noći provedene u stijeni... Zaista su ovi predjeli, pogledi na Izgorjelu grudu, Burin klis, Cetinu, majestetični.
Vozimo cestom još nekoliko kilometara, sada po raskvašenom snijegu. Sa Ćelom smo u telefonskoj vezi, on nas čeka pred prvim velikim snježnim smetom, nekih 6 km od Glogošnice. Još pola sata pješačenja cestom... pogledom pozdravljam prvo proljetno cvijeće. U Jablanici nas dočekuje behar. Posjedimo uz kafu; onda se vozimo u Konjic, te u Bijelu. Evo nas opet na polaznoj tačci naše ture, odakle smo krenuli prije tri dana. Izgleda mi da je sve ovo čudesni san, evo, opet odsanjan na Prenju, s njim zajedno...

Tekst: Slobodan Žalica
Fotosi: Nemanja Hrnjez, april 2012

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline