Sivadije - kolo anonimnih, bezimenih djevojaka u kojima naše pra-ćaće, u svojoj patrijarharnoj, muško-šovinističkoj i netolerantnoj nastrojenosti, nisu bili u stanju vidjeti ništa do sivilo. Foto: A. Bajramović

Danas bi se sigurno zvale drugačije da smo se mi pitali. Ali vrijeme kad su se dijelila imena imalo je svoj ugao gledanja i vrjednovanja. Problem je, kao i u svemu ostalom, što se to tiče svake nove generacije koja nanovo otkriva ove prostore

Sivadije su nekad značile barijeru, smetnju i prijetnju, sivu zonu iz koje su vrebali studen, vukovi, šverceri duhanom, lovokradice i vucibatine (batine raznih kalibara). Iznanada su se u stijenama zašarenile vjetrovke i gamašne, ruksaci i užad. Počeli su odjekivati čekići i klinovi. Sivo u Sivadijama se više ne poima u negativnom smislu, sivo je sad boja stijene, sjene, svježine, dubine i njihanja, kontrasta i avanture. Ali... 

Tek pod prstima "contemporary generation" ove ljepotice počela su krasiti imena kao što je na primjer ZLATNI BRID, jedan od prvih smijerova ispenjanih ovdje. A neki su se usudili i zavući ovim curama u KOSI KAMIN... (barabe) Foto: Z. Tomić

Sve to iz ranijeg vremena što je ostavilo svoj pečat ovdje tiče se najviše onih novih koji otkrivaju planine, Prenj, Sivadije... Sve što se uradilo postalo je odskočna daska za dalje-više-brže. Ili u suprotnom, postalo je problem, smetnja koje bismo se rado oslobodili jer se stidimo. Naime, Sivadije se do daljnjeg nalaze u tzv. crvenoj zoni gdje prilazi nisu sigurni zbog mina.

Kad sunce iskosa "opiči" bridove u Sivadijama svi se oni zlate, kao u bajci. Ali put do zvijezda popločan je trnjem (čitaj: minama) ili, u našem slučaju: PAŽNJOM I STRPLJENJEM. Foto: Z. Tomić

Optimisti bi rekli da smo minama zaštitili Sivadije na "neodredjeno vrijeme" od svih "nasrtaja na izvorni prirodni milje", nasrtaja koje moderna vremena podrazumijevaju. Čekajući da ojača svijest o vrijednosti takvih sredina, s dozom ironije možemo se složiti s takvim stavom optimista. Sivadije su na putu da ozelene i da se osvježe od onih "nasrtaja" koje smo pomenuli. Ipak, ostaje da nas žulja dilema - da li time planina dobiva ili gubi.

Nađete li se pod Sivadijama istog trenutka bit će vam jasno koja je od ovih djevojaka vaša. Nađite svoj "kosi kamin", tamo gdje još niko nije... i navalite! Foto: Z. Tomić

Sivadije ostaju u sjeni i zbog još jednog razloga. Trenutno ne postoji sigurna (bolje reći komforna) baza u tom dijelu Prenja koja bi bila ishodište za penjanja u Sivadijama, kao što je bilo Jezerce ili Bijele vode. Bez takve baze je i put Jezerce - Boračka draga, koji je prije često korišten možda upravo zbog Sivadija, manje prometan, čak ako su putevi kroz Crno polje osigurani.
Na sreću, kuće Jezerce i Bijele vode su na putu da se obnove, a time će i ovaj dio Prenja doći više u fokus

Pogled u kasno popodne iz pravca Jezerca ka zapadnim i centralnim vrhovima Sivadija. Foto: Z. Tomić

Zimi, put Boračka draga - Jezerce, put koji nas uvlači u srce Sivadija, pod stijene, bridove i prevjese, jedan je od ljepših turno-skijaških pravaca u Prenju, prije svega zbog toga što je siguran od lavina, leda i točila, što se za druge pravce ne bi moglo reći. Krenemo li sa Jezerca kući preko Crnog polja, ispod Sivadija, nemamo osjećaj da se vraćamo, da bježimo ili se udaljavamo od planine. Osjećaj je upravo suprotan i Sivadije nam to vrate višestruko.

Nekada davno ovaj vrh je bio Osobac. Danas se naziv Osobac "pomjerio" značajno u pravcu sjevera, ostaviviši ovaj vrh bezimenim. Na slici je ucrtan pravac uspona Kosim kaminom na vrh Sivadije. Prvenstveno penjali Dilber-Brezovečki, 24.08.1941. (Hrv. planinar br. 11-12, 1941) (Napomena: Dilber nije Ilija Dilber iz BiH koji je poginuo pri prvom zimskom osvajanju Lupoglava 1971.) Foto: Z. Tomić

Zlatni brid, Kosi kamin, Stup CP Osobca imena su što odzvanjaju u ovim prostorima i simboliziraju generacije penjača, njihove ideale, ulaganja i dosege. Zlatni brid je jedan od najranijih smijerova penjanih u Sivadijama, nismo sigurni kada, ali moguće i prije Drugog svjetskog rata. Bilo je to, s alpinističkog stanovišta, vrijeme romantizma, poetike, respekta i mitologije. U stijenu se ulagalo toliko koliko je potrebno da se kroz poderane prste, rasušena usta i bolove od užeta u remenima (kad se osiguravalo Dulferom), vrati ljepota u onom izvornom smislu. Moglo se tako, jer posebna konkurencija nije postojala. Ekipe su bile usmjeravane, stimulisane i inspirisane autoritativnim pojedincima ili penjačkim tandemima.

Pogled na Sivadije iz doline Velike bare. Prema terminologiji koja se koristila u starim austrijskim specijalkama vrh u sredini zvao se Osobac, a vrh desno Prijevor. Hrvatski planinari su u člancima objavljivanim u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, koristili naziv Mali Osobac za manji vrh lijevo od "Osobca". Foto: Z. Tomić

Sedamdesete, vrijeme je konstruktivizma, racionalizma, strategije, tehnike, konkurencije... Tehničko penjanje bio je favoriziran izraz, ljestve u vertikali simbol krajnjih dosega. Stijena više nije bila sredstvo za dosezanje "ljepote" već cilj, smijer postaje definiran i diferenciran pojam. U ekipama se osjeća hijerarhijska i funkcionalna struktura. Uloženo se vraćalo kao žetva iskustava, znanja koje su pojedini (nadareni) znali strukturirati i publicirati. Takav odnos prema planini i stijeni odveo je mnoge naše penjače vani, čak u Himalaje (Hamo&Hamo, Everest 79). Ako ste imali priliku slušati Gafića, imali ste priliku čuti jednog tipičnog kunstruktivistu iz one plejade. 

Iz određenog ugla takozvani Stub (lijevo od Kosog kamina), neodoljivo podsjeća na sfingu. Neki ga tako i zovu. Foto: Z. Tomić

Osamdesete su bile vrijeme individualizma, čak i grupe su činili individualisti. To je bilo vrijeme stijena tipa Stub CP Osobca (Stub crnopoljskog Osobca - postoji, kako smo naveli, zbrka oko tremina, tzv. "austrijski" Osobac postao je Crnopoljski Osobac). Mada je Stub u stvari prvenstveno penjan 1969, prema E. Durmi, tek mnogo kasnije, krajem sedamdesetih i osamdesetih, se značajnije radilo u njemu i sličnim stijenama kao npr. stijene "dabašnjeg" Osobca na potezu između Skoka i Vlasnog dola zatim Otiša, Glavica u Zelenoj glavi itd. To je vrijeme kad su zavibrirale nove, humanije i profinjenije struje. Ignoriše ce čekić i klin u najvećoj mjeri, a favorizira čok, omča itd., sve to držeći se principa nenarušavanja zatečenog stanja. To je bio neki vid tumačenje struja izvana, iz Evrope, i sve se to odražavalo ovdje, u Sivadijama, ovim sivim, izolovanim i anonimnim vrhovima.

Pogled "iskosa" na dio sivadijskih bridova i vrhova dublje iz Velikih bara, na putu ka Bijelim vodama. Foto: Z. Tomić

Možemo li danas nastaviti tamo gdje se stalo? Sportsko-penjački pokret je prilično ojačan i omasovljen, isto tako na planu osvajanja visokih gorja ostvareno je više nego ikad, ali se još nismo uspjeli vratiti na prijašnji nivo kad su u pitanju domaće vertikale. Dotle, Sivadije čekaju!