Jezerce (1650 m) u julu se još uvijek hrani vodom starih sniježnika. Foto: M.T. juli 06.

Večernje sunce "zapalilo" je Otiš, Zelenu Glavu i mnogobrojne glavice u zoni 2000m. Pala je noć. Nigdje nebo nije tako zvjezdano kao ovdje pod najvišim prenjskim vrhovima. Toliko je bilo lijepo da smo nerado pošli na spavanje - u takvim noćima je grehota spavati

Ljeto, odmor, dobro zdravlje, solidna kondicija, idealno vrijeme, dobro društvo - Hido (zvani Učo, nastavnik geografije i istorije, dobar planinar i još bolji čovjek). Stvarno nije ostalo ništa na što bih se mogao vaditi, stekli su se svi potrebni uslovi pa da se odlučim na tu avanturu - priječenje Prenja.
Zovnuo sam Hidu, a njega ne treba puno nagovarati. Krenuli smo na "put" koji vodi od konjičke Bijele preko Prenja do Glogošnice (Jablanica), sa dodatkom (platiš pet dobiješ šest) - usponom na Lupoglav.
Jednog četvrtka, još rano ujutro, priječili smo sjenovite padine Zupca i Osobca u pravcu prevoja Skok, do koga nam je trebalo nekih tri sata. Od Skoka do Jezerca, koje se u julu još "hrani" vodom starih sniježnika, trebalo je još oko pola sata. (GPS koordinate skloništa Jezerce: 43°33,314N 17°55,549E)

Skloništa pod Otišem (cca. 1800 m)

Nakon odmora na Jezercu, hlađenja "motora", točenja "goriva" i ostalih servisnih rutina, krenuli smo, a i stigli, do bivka koji se nalazi u šumi ispod sjeverne stijene Otiša (GPS koordinate: 43°33,852N 17°53,751E, koordinate izvora Vrutak u blizini: 43°33,988N 17°53,414E).
Bivak je u stvari koliba zaostala od rata, smještena u hladu starih munika, koju su planinari obložili aluminijskim ofsetnim pločama da bi je koliko-toliko sačuvali od propadanja i učinili boravak u njoj zimi humanijim. U toj "konzervi" postoji knjiga posjetilaca u kojoj smo vidjeli da smo za jedan dan promašili društvo dvojice planinara iz PD Svatovac iz Lukavca.

Lijevo Otiš (2097m), u sredini Zelena Glava (2123m, najviši vrh Prenja).

Uskoro je večernje sunce "zapalilo" Otiš, Zelenu Glavu i mnogobrojne glavice u zoni 2000m. Pala je noć. Nigdje nebo nije tako zvjezdano kao ovdje pod najvišim prenjskim vrhovima. Naložili smo vatru. Nije nam u stvari ni trebala, bilo je to samo radi ugođaja, a ugođaj je nezaboravan. Toliko je bilo lijepo da smo nerado pošli na spavanje - u takvim noćima je grehota spavati. Na kraju se ispostavilo da se od vrućine nije moglo ni zaspati. Nije smetalo, uživali smo u miru mrkih litica i tananom šumu noćnog povjetarca u krošnjama munika.

Vjertreno brdo (2088m) vrh u sredini.

Novi dan! Duboke sjenke istočnih vrhova Prenja protegle su se preko Tisovice u pravcu lanca Vjetrenih brda, iza kojih je čekao Lupoglav. Slijedi spremanje i doručak dopunjen prekrasnim pogledom na Vjetrena brda koja su se "palila" i "žarila" u izlazećem suncu.
Pretresamo taktiku - kako prevariti sunce dok još nije ojačalo i upeklo. Ipak, jedino rješenje je bilo put pod noge i prevaliti koliko god se može u pravcu Zakantara (široko sedlo desno na slici) i dalje prema Lupoglavu prije nego sunce probudi jaru. Teoretski, ovaj drugi dan je trebao biti najteži.

Dolina Tisovica (1450 - 1800 m) sa jutanjom maglom u Donjem jezeru.

Silazak u Tisovicu u ovakvim okolnostima, u sunčano ljetno jutro, dok široko azurno nebo boji sjene plavetnilom, a noćna svežina u vidu izmaglice taloži u vrtačama, nije i ne treba biti brz - ova prelijepa glacijalna dolina prosto "traži" da se slika i mi smo to zdušno radili. Na kraju puta će se ispostaviti da smo i pretjerali, jer sam neke slike iz Tisovice morao obrisati zbog nedostatka prostora na kartici.

Otočić endemičnog bora (munike) smješten u zbilja negostoljubivom okruženju centralnog prenjskog platoa. Iza, zona 2000 m sa Vjetrenim brdom (2088m) desno

Za put preko Zakantara prema LPG-u sam čuo da je lijep, ali i da je krševit i pomalo negostoljubiv - i to stoji. Vrlo brzo smo izašli iz Tisovice i sada nam je glavni cilj bio naći vodu koja se, navodno, nalazi na putu prema Lučinama i Lupoglavu (GPS koordinate: 43°33,996N 17°52,689E).
Ipak, voda nije više pored puta jer je put naknadno pomjeran, a da se Hido nije sjetio da ga je Haris Bašić upozorio da je izvor miniran, teško da bismo je našli. Uglavnom, izvor JESTE miniran, označen je natpisom MINE na stijeni prije izvora i do njega se dolazi s kamena na kamen. 

Na prelazu iz Tisovice u Lučine. Lijevo na slici je vršna piramida Lupoglava (2102m) .

Nakon što smo napunili hladnom vodom prvo boce - Hido četiri i po litra, ja pet i po - a potom i ostale šupljine u sebi i po sebi, krenuli smo dalje prema LPG-u. Sasvim je moguće da bez nove prilike za dopunjavanjem vodenih rezervi ostanemo i danas, a i naredni dan.
Staza od Zakantara prema Lupoglavu vodi oko Crnoglava, karakterističnog šiljatog vrha mrke "glave", koga obilazimo s desna, manje više izohipsom. Ne sjećam se kad mi je ruksak bio tako težak. Sreća pa je predio kroz koji smo prolazili zaista lijep i još nama nepoznat, pa se o teretu i nije dalo misliti.

Sjeverna stijena Lupoglava, slikano sa "ramena" u grebenu Vjetreno brdo (2088m) - Lupoglav (2102m)

Negdje na rubu doline Lučine smo shvatili da nije racionalno da nosimo sav teret čak gore na vrh LPG-a na 2102m, mada je takva "racionalnost" mnoge dovela u nepriliku. Prvobitni plan je bio da sa teretom izadjemo na LPG, spustimo do zapadnog sedla izmedju Vidine kape i LPG pa onda niz sipar u Lučine. Međutim, sasvim vedro nebo bez i najmanjeg nagovještaja promjene ulivalo je sigurnost - ostavili smo opremu na rubu doline, a ponijeli sa sobom samo vodu i po sendvič.
Put nas je prvo odveo pod nazubljenu sjevernu stijenu Vjetrenog brda (2088m), a zatim desno, duž grebena koji spaja ovaj vrh sa Lupoglavom. Iznenada, sa ramena u grebenu otvorio nam se vjerovatno najljepši pogled na Lupoglav, njegovu 200-metarsku sjevernu stijenu i atraktivni SI brid u koji se utapao greben koji smo pratili.

Na Lupoglavu, drugom po visini vrhu Prenja. Lijevo - Armin sa čarapama od zmijske kože, desno Učo na pripremama za Dubai ski cup.

Zahvaljujući članovima PD Borašnica iz Konjica, put na LPG (2102m), drugi po visini vrh Prenja, dobro je markiran cijelom dužinom. Ipak, nije pošteđen zavrzlama poput one neposredno prije velikog sipara pod sjevernom stijenom Lupoglava, gdje marka čudno zavrće lijevo gore. Na kraju se ispostavilo da je to "lijevo gore" samo neka vrsta vidikovca, te da se moramo vratiti nazad na pravu stazu, onu koja vodi preko velikog sipara.
Izgleda, taj markantni sipar se nije mogao izbjeći. Alternativa je uspon "na divlje" eksponiranim SI grebenom. Ipak, radije sipar! 

Pogled sa Lupoglava na tandem Otiš (2097m) i Zelenu Glavu (2123m)

Priječenje ogromnog sipara ispod sjeverne stijene LPG-a, jednog od najvećih sipara u Prenju, koje sa distance izgleda problematično, izbliza izgleda lakše, staza je uočljiva, čak dosta dobra - ako izuzmemo par sniježnih krpa oko kojih smo morali obilaziti. Ranije u julu ili junu sniježnici mogu praviti priličan problem jer su tvrdi, a završavaju kamenjarem i stjenovitim skokovima, pa je njihovo priječenje, najčešće bez deraza i cepina, prilično rizičan poduhvat.
Ipak, pogled sa LPG-a je kompenzacija za sav unutrašnji i vanjski otpor na putu do gore. Istočna strana LPG-a pada u glacijalni cirk Poljica, na jugu strši Ovča, odjeljena Barnim dolom od grebena Vidina Kapa - Herač, desno je dolina Lučine, iza Veliki Prenj, do njega Cetina, na sjeveru dugački greben Velike kape, Vjetreno brdo na dohvat ruke te u nastavku Otiš i Zelna Glava koji strše iz gotovo neprobojnog mora vrhova, čuka i grebena u zoni 2000 m, pogled koji zaista izaziva respekt. 

Padine Herača koje zatvaraju dolinu Lučine sa zapada.

Silazak do mjesta gdje smo ostavili stvari nije se činio naporan. Umor je bio potisnut utiscima koje smo nosili sa vrha. Izvanredno! Samo nas Prenj i uspon na ovaj njegov udaljeni, markantni i respektabilni dvotisućnjak može ovako ispuniti osjećajem da se nešto zaista uradilo. Lupoglav ima i svoju mračnu istoriju, ali u ovakvom danu sve to je izgledalo prilično daleko i neuvjerljivo.
Kod stvari smo ručali i onda se, opet natovareni, lagano zaputili dole u Lučine, birajući najmanje strm pravac. Pri silasku smo čak naišli i na pravu stazu označenu piramidama, mada je dolina Lučine prilično uska i neka obilježavanja i nisu neophodna.

Lupoglav (2102m), gledano iz Lučina (1450 m).

Eh, a ta dolina Lučine, ona je nešto zaista posebno. Nepojmljiv kontrast mekoće uvala i oštrine stijena i nadvisujućih litica čini ovu izolovanu i zabačenu dolinu magično privlačnom. Tisovica jeste lijepa, ali je nekako prevelika, a sada i previše posjećena za razliku od ove male doline koja... Hm, to se ne može tako lako iskazati riječima, treba doživjeti taj miris i oštrinu zraka, mekoću trave, gordost vrhova i osjećaj da smo daleko i od pošasti i od blagodeti civilizacije, da smo bliže sebi... 

Lovačka koliba u Lučinama.

Tražeći lovačku kolibu u Lučinama, za koju su svi tvrdili da je prilično zavučena, uvjerili smo se da je GPS, a ne samo batina, "iz raja izašao". Koordinate sam uzeo iz Matiasovog vodiča, no i pored toga smo malo lutali, sreli usput prvu (i jedinu) zmiju u toku boravka na Prenju i na kraju ipak došli do kolibe (GPS koordinate: 43°34,089N 17°49,546E)
Ali to nije koliba - u odnosu na bivak pod Otišem to je hotel sa četiri zvjezdice i isto toliko ekstra dobrih ležaja, kuhinjskim priborom, drvima, čak i po komadom paradajza i krastavca koje su, poslije ćemo saznati, ostavili momci iz Glogošnice koji su tu bili prehodnu noć.

Lupoglav (2102 m) lijevo, i ogranci Herača (2042 m) desno koji bacaju dugačku sjenu na sipare podno Lupoglava

Na Lučinama opet prekrasna noć. Već čim je sunce najavilo zalazak, a sjene se izdužile preko doline, dali smo se na slikanje Herača i LPG-a, vrhova koji dominiraju u tom dijelu Prenja. Zavisno od upada svjetla, Prenj se ponekad može učiniti kao prilično bizaran, ali interesantan prostor.
S mrakom smo večerali, između ostalog obaveznu FiniMini supu. Uspavao nas je osjećaj napora i uspjeha. San se činio zasluženim. 

Pogled sa Hasa (oko 1900 m) na Mostarsku Bijelu koja je, na neki način, nastavak doline Lučine. Desno je plato Glogovo (cca 1200 m)

Narednog jutra uputili smo se prema vrhu Has sa ciljem da se preko njega domognemo platoa Glogovo i sela Glogošnica s druge strane Prenja. Pri usponu na Has desilo nam se da budemo zavedeni piramidama koje označavaju pravac, te smo odlutali u desno ka Međuprenjovima. Na kraju smo nekako našli stazu za Has uz pomoć GPS-a i grubo ucrtane staze na karti u Matiasovom vodiču*.
Kroz more kleke spustili smo se sa Hasa do bukove šume, pa niz bezbroj serpentina do Glogova i markiranog puta koji nas je odveo do lovačke kuće (GPS koordinate: N 43°34.565', E 17°46.994'). A u kući - trojica lovaca iz Jablanice i miris svježe "ispečene" kafe. Pa ne rastovari!
Uz pomoć GPS-a (hvala še enkrat!) uhvatili smo početak staze koja se spušta ka Glogošnici i koja nam više nije bila nepoznanica. U Glogošnici smo bili oko 19h. Umorni? I te kako, ali imati takva tri dana na Prenju, sa tako lijepim vremenom, idealnim vidicima, bez bilo kakvih problema, više je od sreće - to je ono, što se kaže, nafaka.

* Forgotten Beauty, Matias Gomez. izdavač Buybook, Sarajevo, 2005