Rapta na Prenju nekad su bila oaza mira, danas ih nagrđuju ceste i ruševine koliba. Ipak, Rapta su
još uvijek lijepa i prijatna.

Sve se događalo 26-28.jula, ove godine, naravno. Zašto se kasni?
Znam, a neću kazat, rekli bi u Hercegovini.

Da vidimo šta ovaj put piše u pismu.
Tura: Rapti na Prenju (autom). Noćenje. Tisovica (autom, bezbeli), Dolovi Tisovački, Koliba Crne kose, noćenje te nazad istim putem.
Ekipica: Dinno iz Sarajeva (konjičanin), Edo iz Zagreba (konjičanin), Gorsky iz Jablanice, Zdena, Anes i ja gorepotpisani, uglavnom iz Mostara. U Raptima smo noćili u kolibama Ivana Azinovića i Marka Žilića. Treća koliba Mare Kolar nije u funkciji, neko joj je (kolibi, naravno) izložio jednu stranu tako da... ostali sad mogu nastavit sa loženjem druge strane (stilska figura ironija).

Idila se vraća u Tisovicu. Nostalgični mirisi i zvukovi, kao prije dvadesetak godina, ovaj put sa malo drugačijim akterima.

U Tisovici Maksumića-čobani čuvaju rumunke, a rumunke čuvaju Maksumića-ovce. Domaće čobanice su se sakrile u obližnji šumarak kad su nas ugledale. Zašto? Znam, a neću kazat!
Iz Tisovice u Donji Zagon dolazimo starom markacijom. Mjesto gdje je ranije bilo mnoštvo koliba zove se Dolovi tisovački ili P... (?) dolovi po mještanima Ma... i Mar... ?!? (Op. Z2000: Ni pored najbolje volje nismo uspjeli dešifrovati nazive u pismu). Ovi su imali "stanove" do 1980, kada prestaju izgoniti stoku. Nekoliko godina tu je bila legendarna Jaka Jozić o kojoj su se pričale anegdote, a 1982 dolaze čobani mesara Maxumića. Njih 1992 god istjeruje "šumar".

Ne obametaj! Poduka u toku! Obratite pažnju na lijevo ćoše kolibe, ko izmisli ćoše svaka mu čast!

Put do kolibe Crne kose je mjestimično veoma zarastao u gustu šikaru. Davno smo prolazili tim putem. Neko i po prvi put kao Edo i naš samozvani "el Guido".
-Znaš li kuda ideš? pitamo "el Guida"
-Znam, a neću kazat! reče i okrenu u Idbar. Dobro da je bar neko znao put. I da je htio kazat!
Koliba Crne kose, dobro očuvana, ima čatrnju, nema izvor, drže je u prijateljskom okruženju endemične munike. Dalje prema Cetini (Cvitini) nema ni šume, ni vode.
U kolibi smo zatekli tri "lovca" iz Konjica. Koji su, znam, a neću kazat! Oni kažu da je dalje opasno zbog mogućih mina (ili zboh divokoza).
Ipak, ujutro polazimo u pravcu Cvitine.

Asterix u hladu endemičnih munika, ispred lovačke kolibe Crne kose.

Asterix (Dinno), Obelix (Edo) i tri gala su juče već otišli nazad. Opet nas povede samozvani el Guido koji, kao i mi, prolazi ovuda prvi put. Nakon nepunih sto metara, Guide izvadi "specijalku" - kartu BiH u razmjeri 1:200000 (dobro ste pročitali, dvije stotine tisuća hiljada metara). Tada nam je bilo sve jasno - odmah smo razgulili nazad.
Zeza! Kad smo se prebrali, nedostajao je jedan teleobjektiv te smo, dijelom radi toga, dijelom što je dalje napredovanje prema Cvitini kroz džunglu od krša i kamena bilo gotovo nemoguće, odlučili vratiti se do kolibe. Kod kolibe smo "rastovarili", a kako nismo žurili nazad, Zdena i Anes su se prihvatili zadatka da našem el Guidu održe lekciju: "Šta je remi i koja su pravila". Nakon dva sata teške poduke guide je obećao nabaviti bolju kartu i - naučiti pravila igre.
Odatle nazad u Tisovicu, do auta.