Mnogo je načina da čovjek pobjegne od ljetnje „vreve“, netko odabere klimatizirani prostor, netko bazen ili rijeku, a mi smo odabrali planinu. I to ne običnu planinu već Prenj. Prenj pruža mogućnost da se po njemu hoda danima, da se popnete na više vrhova preko dvije hiljade metara nadmorske visine. Prenj je veličanstven, izvrstan izbor za malo zahtjevnije planinarenje, za duži boravak u prirodi. Vrlo je dobro markiran, a izlazak na prenjski plato moguće je iz pravca: Rujišta, Boračkog jezera, Konjica, Jablanice, Konjičke i Mostarske Bijele.

Nudi Prenj utočište u nekoliko planinskih kuća i skloništa tako da se kretanje može lijepo ispanirati.
Mi smo se odlučili popeti od Konjičke Bijele do Jezerca. Prostor iznad sela gdje počinje staza bio je nedavno predmet obrade šumskih radnika. Sjekla je šumarija drva, proširivala puteve i pri tome dobrano oštetila oznake, planinarsku markaciju. Mnoštvo puteva što su ih koristili malo nas je zbunilo. Da bismo pronašli stazu koja vodi na Jezerce, morali smo izvršiti priličan manevar.

U potrazi za stazom, presjecajući gotovo kompletnu dolinu od desne do lijeve ivice izgubili smo par sati i znatno se iscrpili, i fizički i psihički. Uspon stazom je bio priličan napor, a uskoro se i noć približavala tako da smo zadnji dio (od Skoka) ispenjali pod lampama. Kuća na Jezercu nas je pravo obradovala, a kad smo se smjestili ispričao sam prijateljima iz Švicarske s kojim se entuzijazmom obnavljala. Odmah su poželjeli da se i oni uključe i daju potporu daljnim nastojanjima da se ovaj centar bosanskohercegovačkog alpinizma i dalje uređuje i održava.


U rano jutro planinarska staza nas vodi ka vrhu Zelena glava. Pogled sa vrha i duži odmor vraća nam snagu i volju za daljnim pješačenjem. Cilj je Vrutak. Kuća na Vrutku nalazi se iznad same doline Tisovice, u prelijepom ambijentu. Smjestili smo se i potražili kutak za zasluženi odmor. Onako bezbrižno, u papučama, spuštam se u dolinu, provjeravam izvore. Vrutak nije presušio, ali izvor kod spomen ploče jest. Prelazim dolinu i izviđam sutrašnji pravac za Lupoglav.
Koristeći jutarnju svježinu i dobru kondiciju stižemo na Lupoglav u rekordnom roku, sat prije predviđenog vremena po oznakama. Staza je ugodna, bez velikih uspona. Nismo uspjeli pronaći izvor u Zakantarju, ali su nam ponesene zalihe bile dostatne. Poseban oprez iskazan je na dijelu sipara ispod samog vrha. Fotografisanje, odmor i okrijepa na vrhu i vraćamo se.

Sad je, iako se spuštamo, mnogo teže. Sunce pokazuje svoju moć i jedva čekamo da zamaknemo u hladovinu Prijevorca. Toni i Mato nisu danas hodali sa nama, ali su iskoristili vrijeme da siđu do pastira. Snabdijeli su nas sirom, mlijekom, vodom ...
Zadnju noć odlučujemo ponovo prespavati na Jezercu da Vrutak oslobodimo novim gostima. Jutarnji silazak u dolinu Bijele bio je malo jača šetnja, a njegovo veličanstvo – Prenj ostaje za nama do nekog novog susreta.