Tragom prvih planinara: Međuprenjovi - Crno polje 1908.

Pogled na Otiše iz Suhog jezera 1896.godine Foto: H.Renner

Aneksijom Bosne i Hercegovine, austrijska vlada, vrlo brzo spoznala je prirodne vrijedosti ovog područja, pa je 1888. godine u Jablanici izgradila hotel za turiste. Vrlo dugo, Jablanica i hotel, bili su bazni kamp i polazna stanica, turistima i naučnicima raznih vrsta, za izlazak na planine: Plasu, Prenj i Čvrsnicu.

Vučen neodoljivom snagom Prenj-planine, jula 1908. godine, vratio se Dr. Simonović u svoj bazni kamp u Jablanici, da osjeti svim svojim čulima snagu i ljepotu prirode, koja je snažila njegov karakter.

1.

Od svih plnina što su ih vidjeli i obišli, najbolje im se dopala Prenj-planina u Hercegovini. Prenj je velika, široka i visoka planina, užasno rastrgana, puna svakojakih zaobljenih i šiljastih dolomitskih vrhova. Ima i užasnih dubokih provalija, okomitih stijena i strmih zidova. Podnožje cijele planine obraslo je divnom bukovom šumom, više koje je još ljepša jelovina i borovina. Na leđima i na temelju je užasan krš sa škrapama, vrtačama i rupama. Oko vrhova sva planina se šareni, jer su pod sivim stijenama udubljena mjesta ispunjena bijelim snijegom, a pupčaste stijene obrasle crnom klekovinom.

Tvrdo se riješio već u proljeće, da na ljeto opet ide po Prenju i unaprijed se radovao kako ću uživati i slikati hercegovačke dolomite.

Nekoliko dana prije nego što će poći dobio je i jednog saputnika. Profesor somborske trgovačke škole Krump Vilmoš, vješt amater, interesirao se za putovanja i obećao je da će sa njim poći na put i da će do kraja izdržati.

14.j u l a 1908. preko Broda prešli su u Bosnu i prije podne bijahu već u Sarajevu. U redakciji „Sarajevskog Lista” upoznali su se sa mladim akademskim slikarem Savom Popovićem i pozovu ga, da sutra s nama u društvu pođe na Prenj-planinu. Pošto su njegovom ocu obećali, da se neće bez nužde penjati po stijenama i kukovima i da će vratolome i strmoglavnice samo iz daleka gledati i fotografisati – dobiše novog saputnika. U društvu je i zabavnije putovati. Tres faciunt collegium – pa i nas će upravo toli

Izgled Jablanice 1895. godine: hotel, željez. Stanica i kasarna. Foto: E.Weinmann

Kad smo se razgovarali šta treba sve sobom da ponesu, doznali su, da je Hercegovina puna otrovnih zmija, i da su zmije u dolini Neretve oko Jablanice nekoloko ljudi ugrizle. Godine 1907. Izdala je bosansko-hercegovačka vlada neobično mnogo nagrada seljacima za otrovne zmije. U malenom kotaru ljubinjskom ubijeno je 44.517 otrovnih guja. Užasno mnogo! Ovog ljeta bila je velika suša, pa su se malo začudili kad su čuli da je lani bilo tako mnogo zmija, onda ove godina mora biti još više. Bojeći se guja kupili u Sarajevu kožne gamašne, da dopune opremu za putovanje. Iz apoteke ponijeli su hipermangana i klora, da se nađe u nevolji. Poslije podne otišli su na Ilidžu, gdje su se pretstavili direktoru Pojmanu, koji ih je radosno dočekao i stavio im je na raspolaganje jedan šator i uže, da ponesu ako bi nam slučajno zatrebali na putovanju.

Prije nego što su pošli da razgledamo divljinu Prenj-planine, odsjeli su ovdje, da još malo uživaju kulturu. Sjedeći na divnoj verandi za gospodskom večerom uživali su slušajući lijepu muziku. Svirali su somborski cigani, njihovi stari znanci, koji su svirali neke srpske i mađarske pjesme, a koje goste vesele.

2.

15.j u l a 1908. rano zorom izašli su na stanicu Ilidža da dočekaju voz od Sarajeva. Prtaljaga su imali toliko mnogo komada, da su se sami čudili i smijali. Osim velikog kofera bijhu tu i fotografski aparati, torbe, odijela, šator, uže i drugo.

Željkeznički vijadukt na ušću Glogošnice u Neretvu. Foto: Lilo Vasiljević

Sa vozom dođe i mladi saputnik Sava Popović potpuno opremljen kao turista. Dopratio ga je do na stanicu Ilidža i otac mu gospodin Ivan V. Popović, sa kojim su se oprostili na nekoliko dana, uvjeravajući brižnog oca, da će paziti,da neće srljati u opasnost i da neće vijati divokoze po kukovima.

Put preko Ivan-planine bio im je svima već poznat. Novi saputnici već su odavde vidjeli visoku Prenj-planinu, kako je nadvisila sve ostale i kako joj se iz daleka kao u nekoj magli plavičasti vrhovi dižu nebu pod oblake.

Na štaciji u Konjicu doručkovali su vrlo dobro. Put kroz divnu dolinu Neretva željkeznica je za čas projurila, krivudajući kraj rijeke, i utrkujući se sa brzom Neretvom.

Poslije deset sahati stigli su u Jablanicu - bazni kamp za polazak na Prenj. Kroz gomilu ljidi gurao se jedan dugajlija Turčin sa fesom na kome je bilo napisano „Fremdenhfurer” zlatnijem slovima. Doktorov stari poznanik Velija Spahić dočekao ih je na stanici i pozdravio pun radosti. Njemu su predali prtljag da nosi u hotel. Hotelijer Pintarić dobio je pismo ranije i pripremio je već sve što im treba za put preko planine: soli, šećera, kahve, tvrdih jaja, hljeba, luka, prženih pilića, pečene prasetine, velike boce Giesshublera, svijeća, šibica i t.d. Hotel u Jablanici vrlo je zgodan za lovce i turiste, da se odmore i oprave prije nego što pođu na planinu i kad se vrate sa puta. Mala čaršija ispred hotela postala je za cijelu okolinu kao neko kulturno središte. Tu je i pošta i telegraf. Tu su mnogi dućani i zanatlije, pa čovjek može lako nabaviti sve što mu treba.

Uništena šuma na lavinuštu Mračni do-Prenj. 16. juli 1908.godine. Foto: R.Simonović

Doktor Simonović za fotografisanje samo staklene ploče uzima, i to isključivo Perorto-ploče od Perica iz Minhena (Da ih ne vuče sobom pošalje ih naprijed poštom. Tako je i sad uradio). Prvi mu je posao bio, da sa pošte donese ploče i da u hotelu u mračnoj sobi napuni kazete, kazao je čelnik turističke grupe.

Brzo je prepakovan i prtljag što će biti poneseno na planinu., a onda se obavilo brijenje kod brice, dali su gvozdenim klincima okovati cipele za planinu, razaslali karte poznatima, kupili dosta duhana za nosače, kupili kaiše za prtljag, tanke konope za tovare, i jednu jeftinu ambrelu i t.d. Najposlije se u hotelu dobro ručali.

Došli su pratioci i nosači Turci. Velija Spahić ide uvijek sam bez konja, on je fotografski pomoćnik. Hasan Beribak, Juso Tufek i Omer Ćosić doveli su svaki po jednog konja. Jedan će konj ići pod sedlom ako bi nam trebalo kome da može u nuždi pojahati ili da se odmori uzjahavši na konja. Druga dva konja ići će pod samarom, jedan će nositi krupniji prtljag, drugi u dva sepeta sitni prtljag. Da poslije ne bude riječi pogodili smo se u naprijed, da svak dobija za cijeli dan četiri krune, a za pola dana dvije krune. Moraju ići kud im se zapovjedi.

Stijena Burin klis u Izgorjeloj grudi-Prenj Foto: R.Simonović

Turisti su htjeli da pređu preko Prenja gore na sedlu između Malog i Velikog Prenja (između dva vrha ), kuda još nije nikakav gospodin prošao. Ta namjera je unaprijed javljena hotelijeru, a ovaj opet Veliji Spahiću, da se raspita može li se tuda proći te da nađe putovođu koji je tuda već prolazio. Velija ja našao u Jablanici mladoga Turčina Muju Šišića, jedra zdrava momka, koji je lani odslužio soldačiju i na Prenj išao da ašikuje za djevojkama. On reče , da je izlazio gore na sedlo, ali tamo dalje ne, no odatle je već lako bilo put pronaći na karti.

Naši pratioci Turci bijahu jedan jači od drugoga, stasiti i plećati, svaki glavom viši od nas, svi naučeni putovati po planinii i teret na leđima nositi. Mogli smo se spokojno s njima na put krenuti.

Oko 2 sahata po podne bijaše već sve natovareno, a mi pripravni, oprostismo se od hotelijera, i evo nas već gdje vesela srca idemo putem, svaki bi čisto uzletio na Prenj gore.

Kad pređosmo željezničku ćupriju pa iziđosmo na zaravan više sela Luga, turisti stadoše da odatle slikaju Prenj planinu, jer ju je baš sunce obasjalo pa se lijepo vidjela svaka malenkost. No odavde se vide samo vrhovi Prenja i sedlo među njima, a cijelo podnožje planine zaklonilo je Tanko brdo , koje se pred nama ispriječilo. Po karti izračunaše, da se odozgo sa Tankog brda može pregledati i slikati cio Prenj sa oba vrha i sa podnožjem, pa se predomislimo i naumimo, da se kozjom stazom popnemo kroz šipražje gore na vrh Tankog brda, a izračunali smo da nam za to treba dva sahata.

Planinski stan Krezića u Lučinama 17. juli 1908. godine. Foto: R.Simonović

Dva Turčina sa konjima i sa prtljagom upućeni su pravim putem da idu prema Prenj štaciji i da turiste dočekaju kod željezničke ćuprije na Glogošnici. Trojica turista sa tri Turčina i sa fotografskim aparatima, prešli su preko željezničkog nasipa, pa onda skrenuli kozarskom stazom uz brdo. Bila je grozna vrućina, a staza vrlo strma, a oni neznajući prilagoditi svoj hod, su se obilno znojili i svaki čas sustajali. Turci sa prtljagom išli su bez brige kao koze, dok im je čelnik turista često morao doviknuti „lagano – stoj” da se izduvamo i odmorimo. Gore pred vrhom je velika šuma tako da su se u hladu odmorili. Kad su izišli gore na tjeme Tankog brda 454 m visoko nisu se pokajali i zaboravili su na znoj i na umor. Izašli su na čistinu sa koje se divno mogla pregledati cijela Prenj-planina, to jest dva sjevero-zapadna vrha sa sedlom i cijelo podnožje na nihovoj osojnoj strani.

Lijevo su Rečice 1447 m visoke, sa zaobljenim vrhom i strmim stjenovitim stranama. Jedna uzana dugačka kosa spaja Rečice sa planinskim masivom. Duboko dolje pod Rečicom raštrkane su kuće sela Dragana među njivama i livadama. Između Rečice i podnožja Prenja je duboka dolina, u kojoj bijala vijugava pruga pokazuja kako potok teče.

Turisti i jablanički pratioci u Lučinama 17. jula 1908. godine. Foto: R.Simonović

Najljepši je prizor bio pogledati na dva vrha Prenja što su se pred njima dizali. Prava divna slika visokih alpskih gora. Od vodojaža i potoka izbrazdano podnožje bijaše sve obraslo zelenom šumom čak do gore do velikog sedla između vrhova. Lijevo od sedla dizao se viši i šiljatiji vrh koga zovu i Cvitinj 1998 m nad morem, a desno je malo niži ali plećatiji Mali Prenj 1916 m visok. Oba vrha na ovoj sjevero-zapadnoj, nama okrenutoj strani, izgledaju kao da su zasječeni, kao da se cijelo podgorje od njih odvalilo pa dolje spuzalo. Strme i okomite gole stijene preko 500 m visoke čine kao neki zid na obronku. Sad ih je obasjalo sunce sa zapada pa se po sjeni vrlo lijepo vidi cijela plastika. Oko sjevero-istočnog vrha Cvitina savio se bijeli oblak pa izgleda kao da ga grli i ljubi.

Mladi slikar Popović nije mogao da se dosta nauživa. Imao je neko ogledalo sa tamnom postavom (Bildsucher) pa je na slici planine u ogledalu posmatrao boje stijena, sjedio je i skicirao Prenj i bilježio kakve mu boje trebaju za sliku. Svaki čas je oduševljeno ponavljao, kako se raduje što je s nama pošao i sad tek vidi šta bi propustio da nije došao. Spominjao je kako bi ovamo trebalo doći pa sjediti nedelju dana i odavde gledati i slikati lijepi Prenj. Doktor Radivoj i profesor Krump kad su završili fotografisanje sjeli su na travu pored oduševljenog slikara i uživali gledajući divnu planinu. Rekli su mladom slikaru da bi on trebao postati bosanki Segantini. Od tog trenutka zvali smo cijelim pute simpatičnog druga Sani novim imenom „Herr Segantini”.

Čitavi sahat su umorni i žedni sjedili na travi pa gledali u Prenj i razgovarali i da nije bilo već kasno poslije podne i da nisu morali ići na konak, ko zna koliko bi još sjedili.

Slojevi stijena u snježnici na sedlu pod Crnoglavom. Foto: J.Pojman

Staza niz brdo vodila je kroz visoko obršteno šipražje. Pod nogama se otklizavao sitan kamen, a mjestimično smo mnorali da skačemo niz visoke basamake od stijenja. Dole ispod brda u jednoj jarugi naišli smo na izvor bistre vode, koja se odlijeva u potočić Vrankovinu. Jedno čobanče namjestilo je na kamenu sa koga voda pada ljeskov list tako, da je sa njega curila voda kao na česmi. Ovo nam je dobrodošlo da se žedni napijemo. Odatle smo sišli jarugom sve do potoka Bjele, koji kupi vodu od Rječice, sa cijele istočne strane Tankog brda. Prolazili smo kroz šipražje i preko čistina, preko njiva i preko livada. Žalosne su ovdje njive!Bilo je već sve žito pokošeno i odneseno, pa smo mogli vidjeti kako je mršava zemlja. Prave zemlje crnice i crvenice ovdje inema, nego se bijeli po njivi sitno kamenje i među kamenom neka prašina. Pa kako narod čuva i pazi i ta plodna mjesta. Velikih njiva od nekoliko jutara ovdje nema. Njivice su ograđene plotom usred šume i šipraga, da hajvan ne može ući. Staza je vodila kraj potoka preko njiva tako, da smo svaki čas morali plotove preskakati. Tamo gdje je prelaz na plotu namještena su bila stabla sa granama na obje strane plota, pa se po granama penje kao po ljestvama.

Potok Bjela ima više vode nego Glogošnica, u koju se uljeva. Voda je na nekoliko mjesta izvedena da pogoni mlinice. U koritu rijeke ima nekoliko dubljih mjesta, gdje bi se moglo kupati, inače je korito puno velikog oblog kamenja, osrednjih oblutaka i sitnog šarenog šljunka sve od kračnjaka.

Turističko zaklonište Maria TheresieHutte 1910.godine. Foto: J.Pojmen

Na jednom zavijutku vidjeli smo, kako se ovi planinci brane, da im velika voda ne odroni njivu i neodnese zamlju. Nakupe i navaljaju veliko golemo oblo kamenje na gomilu pa oko nje opletu plot od pruća i tako odbiju vodu od njive.

Bilo je već veče! U dolini je odavno već sunce zašlo za brda, pa se počeo hvatati suton. Samo su se još vrhovi Prenja rumenili od sunca. Sa svijeh strana silazili su s brda čobani i čobanice i gonili kući iz paše stada ovaca i koza. Zvoncad i klepetuše čule su se na sve strane. Na mjestu, gdje se sastaju Bjela i Glogošnica, naišli smo na ljude Turke i katolike, koji su išli iz polja kući u selo. Stali smo da se malo raspitamo za naš sutrašnji put. Svi rekoše, da pješak može izići gore na sedlo kao što smo mi htjeli. Jedan starac reče, da je on išao tuda već i sto puta do sad. Samo tovarni konji ne mogu nikako proći.

Na glogošničkoj ćupriji zatakli smo konje sa našim prtljagom, pa ćemo na štaciju Prenj da tamo prenoćimo. Mislili su se i kupati u Neretvi, ali im je već kasno bilo, uhvatio nas mrak.

Štacija Prenj građena je mnogo kasnije nego željeznica, 1903. Godine baš na onom mjestu gdje Rijeka Neretva ulazi u tjesnac izmađu planina. Bosansko-hercegovačka vlada je tu htjela da bude sklonište za turiste, koji polaze gore na Prenj-planinu ili kasno siđu dole sa planine. Za putnike ima i zasebna soba sa krevetima. Ovdje je naš Sangantini prošlog ljeta proveo nekoliko dana.Tu je negdje jednom sjedio i slikao brda, pa mu se guja neosjetno dovukla pod noge, te je kao oparen skočio kad ju je video. Ovdje smo raspakovali pa večerali i napili se dobre izvorske vode.Turci niti se mnogo znoje niti mnogo piju vode.Oni su konje pod samarom pustili da pasu, pa su poslije večere polegli na kamenom patosu u otvorenoj čekaonici pokriveni našim kaputima. Turtistima je žena čuvara stanice namjestila sobu za spavanje.

Pogled na Malu i Veliku Motiku i vrh Kapa na konjičkoj Bjelašnici. 18. juli 1908. Foto: R.Simonović

Umorni na mekoj postelji brzo su zaspali u hladovini kraj otvorenih prozora. Nertva je iz daleka šumila i brujala pa ih je uspavljivala.Samo ih je više puta razbudila zveka i huka kad su noćni teretni vozovi kroz stanicu prolazili.

3.

D r u g i d a n 1 6. j u l a 1 9 0 8. Malo smo kasno ustali, mada je trabalo vrlo poraniti. Ovoga dana imalo se najteži put pred sobom. Trebalo se po strmoj čobanskoj stazi, kojom još nije ni jedan gospodin prolazio da se popne preko sedla u visinu od 1800 m i da se po užasnom kršu spusti u Lučine na 1500 m. Put je na mapi izračinan oko 17 km, bez obzira na brda i doline, stijene i vodojaže, i bezbrojne rupe i vrtače gore nad sedlom.

Umorni su zaspali i kad su se probudili već je svanulo i sunce granulo. Dok su Turci konje tražili i dok je gazdarica crnu kahvu guvala, turisti su se natenane umivali i oblačili te poslije prtljag prepakovali.

Konje sobom nisu vodili jer gore na sedlu nisu mogli proći. Šator nisu ponijeli jer je pretežak za ljude, a isto tako i fotografske ploče i veći dio pripravljenog jela i vode nisu htjeli ponijeti. Konji su sa dva Turčina upućeni preko Idahutte na Gligovu da izađu navečer u Lučine i da ih tamo sačekaju kod prvog stana humljačkoga. Tamo bi mi trebali na konak doći, ako pak ne bi došli moraju nas čekati.

Lokva pod Sivadijama 19. jula 1908. godine. Foto: R.Simonović

Što smo trebali jela za jedan dan to smo spakovali u svoje torbe. Svako od nas mora ponijeti svoju torbu (Rucksack) na leđima i osim toga svaki turista po jednu bocu Giesshublera, da im se nađe gore na planini, gdje osim snijeg vode nema. Tri Turčina što su išli sa turistima, morali su nositi jelo i vodu za sebe, dva fotografska aparata, kazete sa pločama, sjekiru I kapute turista, i osim toga jedan doktorov tornister. Svi su bili dobro natovareni tako, da se doctor ljutio što još njie jednog čovjeka poveo.

Kad su se pokrenuli oko 6 sahati sunce je već obasjalo vrhove i strane od brda. Pred nama su skakutale čobanice i gonile stada u pašu, sa svih strana čulo se blejanje ovaca, meket koza i zvonjenje klepetuša. Naiđosmo na neke žene Turkinje, koje su nepokrivena lica nosile mlijeko u drvenim sudovima. Zapitasmo ih bi li htjele prodati, ali rekoše da ne mogu.

Put je vodio dosta ravno kroz rijetku šumu, dok ne okrenusmo desno u Šanicu dolinu, gdje smo odmah vidjeli lijevi vrh Prenja u jutarnjoj magli. Lijepom širokom stazom pored plotova i kukuruza naiđemo na jednu čistinu, gdje je bio mali mlin. Tu stanemo pod orahom da se odmorimo, jer je bilo vode, koja je jarkom navedena da tjera mlin. Starc Turčin mljeo je kukuruz pa nam sve pokazivše. Mlin je posve mali, tri koraka dug i dva širok. Tu smo sjedili, jeli i pričali te izdangubili čitav sahat. Odavde put vodi pored njiva, kraj nekoliko siromašnih kućica i koliba, pa onda preko jedne livade skreće desno u šumu dolinom, gdje je vododerina, ali nema potoka ni vode. Pastirče jedno što je koze čuvalo dovičemo iz šume pa zapitamo kuda vodi put, a ono u kratko reče: “Hajde samo naprijed, haj, haj, haj pa na lazinicu na kosi, odande ćeš i sam vidjeti”.

Humljački stan pod Sivadijama u Crnom polju, 19. jula 1908. godinr. Foto: R.Simonović

Što god smo dalje išli vododerinom sve smo više ulazili u divljinu bukovih šuma. Staza kojom smo išli sve se manje poznavala, popadalo po njoj suvo lišće pa smo morali dobro paziti da ostanemo na stazi, da je ne izgubimo. Poče i kiša promicati, a kad dođosmo u neki tjesnac, gdje su se desno dizale strme stijene okićene borovima, poče kiša tako plaho padati, da nam ambrele nisu ništa pomagale. Morali smo se skloniti pod jednu nadnijetu stijenu. Tu smo sjeli i ručali, da ne dangubimo, a bilo je već prošlo 10 sahati. U šumi se vrlo teško orjentirati. Bili smo već dosta visoko bar oko 800 m nad morem, jer cvrčaka ovdje već nije bilo, a haladno je bilo tako za vrijeme kiše, da nam se vidjela para pred ustima.

Turci su proricali da neće dugo padati kiša, jer puše vjetar “krivčina” t. j. više zapad nego jug. Pa tako je i bilo. Razvedri se i sunce sinu, pa prije nego što pođosmo dalje slikali su naše zaklonište.

Sad se poslije kiše staza još manje poznavala, jer ovuda rijetko i čobani prolaze, pa lišće nije dosta utapkano, a od kiše je sve mokro bilo i svo se jednako svijetlilo, te smo nekoliko puta zabasali i vraćali se na stazu. Za malo pa okrenemo lijevo i počnemo se penjati uz vrlo strmu stranu.Ovdje je vrlo teško i nezgodno bilo. Morali smo se rukama dohvatati za stabla i za grane i za šiblje, da ne okliznemo i da se ne omaknemo dolje niz brdo. Morali smo i jedan drugom ruku dodavati i pomagati. Ovo je gore nego penjati se preko stijena i kamenja! Mučili smo se dobro pola sahata dok ne iziđosmo gore na greben kose, gdje je ravnije bilo. Tu na visini od 1000 m gdje su već borovi i smrčevi rasli, stali smo da se izduvamo i odmorimo. Slikali su Plasu planinu, koja se vrlo lijepo vidjela kroz borovo granje. Dalje kosom je već lakše bilo ići, a bukova hladovina je olakšavala hodanje. Nakon pola sahata opazismo dolje lijevo da se nešto bijeli. Mujo nam reče da je to proljetos šumu usov polomio i povaljao. Doktor je to morao fotografisati, jer još nije imao slike od lavine u našim krajevima.

Hotel zemaljske vlade Bosne i Hercvegovine “Jablanica” izgrađen 1888.godine. Foto: J.Pojman

Doktor i dva Turčina spustili su se oko 200 m dolje do na lavinište, koje je sada predstavljalo pravo groblje od polomljene i povaljane šume. To je morala biti ogromana količina snijega kad je ovakvu pustoš u šumi načinila. Kakva je to grozna huka, trešnja, lomljava i grmljavina morala biti, kada se taj silni snijeg obrušavao i šumu lomio. Šta li su mislili seljani dolje u selu Šanici! Sniježna lavina se otkinula gore visoko u dužini od 2 km, a u šrinu 30 – 50 m pa se zaustavuila dolje u tjesnacu između dva brda, gdje se snijeg sabio.Pored lavine je vodila čobanska staza te smo doviknuli nešem društvu gore da poprijeko izađu na lavinište.

Tamo gdje je lavina dolje sišla, istim putem su se turisti uz brdo penjali čobanskom stazom najmanje 500 m u vis, čak do pod same stijene, dok nisu izašli pod ona dva kuka što su zapadno od sedla niži od vrha Cvitina. Dosadašnji put nas je izmorio da smo počeli zastajkivati i dangubiti. Ispod kukakova su tako blizu prošli, da ih nisu mogli ni fotografirati. Iznad kukova penjali smo se pored zida i nadnijetih stijena tako blizu, da smo se bojali da se ne odvali kakav kamen ozgo i ne padne na nas. No Mujo nas uvjeravao da to ovdje ne biva i zaista nijesmo našli nigdje friške odvaline, nego sve samo stare starcate mahovinom obrasle.

Željeznički most Gostovišće u Jablanici, 15.jula 1908. Foto: J.Pojman

Hvala Bogu tu smo već pred sedlom u jelovini, još malo pa prevalismo i sedlo 1600 m visoko i dođosmo oko 6 sahati u veče u jednu golemu rupu punu snijega. Lijevo je bila gusta jelova šuma, pored koje smo išli, a desno sa one strane rupe i snijega dizao se uspravno visok zid, na kome se lijepo vidjeo svaki sloj krečnjaka. Dolje u rupi na snijegu bijaše puno sitna kamena, koji se sa zida okrunio.

Umorni smo bili, noge su iznemogle i klecale, srce je lupalo, prsa nam se stegla, nijesmo mogli dobro disati, moralu smo stati da se izduvamo. Turci su se dobro držali, nijesu bili ni umorni, ni znojavi ni žedni kao mi. Vodu smo cijelim putem štedili pa smo samo po malo pijuckali, ali smo dovde već popili sve tri boce Gishiblera, a opet smo bili žedni tako, da smo svaki čas snijega grabili i po malo jeli snijeg.

Dok smo se mi kraj snijega odmarali iskoči jedna divokoza iz šume na stijene više snijega pa zastane nemogavši gore na zid. Kad opazismo divokozu počeli smo svi vikati i kamenje bacati na nju. Divokoza se zbuni pa skoči dolje na snijeg i počne po snijegu tračati lijeo desno. Nas šestoro bili smo stali podaleko jedan od drugoga pa smo ju opkolili tako da nije znala kuda će. Najposlije je iskočila iz rupe i otišla dolje u šumu odakle je i došla. Tako blizu na 20–30 koraka još nijesam video divokoze.

Doktor Radivoj je gladajući kartu mislio, da će put iza sedla biti dosta lak, jer na karti nema ni strmeni ni provalija, ni rupa ni šume. Sedlo na karti je šematizirano, pa je samo označen uglavnom nagib, a nijesu nacrtane ni velike rupe. Prave šume istina nema na sedlu, ali je svuda, gdje nema vječitoga snijega, izrasla gusta klekovina i tako se raširila, da je vrlo nezgodno i teško kroz nju krčiti put. Osim toga je ovdje nad sedlom užasna pustinja i divljina, rupe sa snijegom i strašan krš i ljut sa klekovinom, a nigdje više nema ni puta ni staze, ni traga od živinčeta niod čovjeka. Studen i vjetar caruje ovdje na planini. Stanovi su daleko pa ovamo u “Škrge” rijetko kad polaze čobani, da potraže konja ili ovcu kad zabasa u ovaj kraj.

Išli smo iz rupe u rupu, gore dolje, po snijegu i preko stijena, a i strmom stranom hvatajući se sve za klekovinu. Nema kraja putu, a i veče je već tu. Po karti nebi bilo ni jedan sahat hoda da iziđemo na visinu, odakle se vidi drugi greben Prenj-planine, gdje je naviši vrh Lupoglav. Odavde bi lako sišli dolje u Lučine na konak. Naši turisti su bili posustali do sedla, a sad smo oko dva sata hodali iz rupe u rupu pa smo se još više umorili. Profesor je više puta rekao sasvijem ozbiljno “ja dalje ne mogu”.Lice mu je poblijedilo tako da se doktor zabrinuo šta da rade. Hrabrili smo ga da brzo moramo izaći na visinu, možda je već ovo pred nam kraj od sedla. Jest, kad smo izašli gore i opet smo vidjeli veliku rupu punu snijega i tad profesor odlučno reče “on ne može dalje i da on mora ovdje ostati da noći, ma šta bilo” morali smo stati.

Bili smo po mome računu gore na sedlu “između Prenjova” u visini iznad 1700 m, na ivici između dvije duboke velike rupe. Lijevo su se još za 200 m dizala leđa od vrha Cvitina, a desno su vrhovi Prenja niži bili. Veče je bilo i počelo se već smrkavati. Dalje nijesmo mogli ići, a po mraku hodati po ovijem škrapama i škripovima bilo je opasno, jer bi moga kogod od nas i nogu slomiti. Vjetar je duvao, bilo je studeno i oblačno. Ovdje na visini nijesmo smjeli ostati, jer smo se bojali gromova, ako slučajno udari kiša i nevjerno vrijeme. Vratili smo se natrag u dublju rupu i spustili se za 100 m.

Tu smo u blizini snijega pod jednom stijenom i pod klekovinom našli dosta zgodno mjesto za noćište, okruženo sa tri strane stijenama i klekovinom, po dnu dosta poravno i travom obraslo, a toliko veliko da smo nas šestoro mogli pored vatre sjediti i ležati.

Sad nam je trebala sjekira a nema je, vidimo da nema ni Muje Šišića. On je isprednjačio uz brdo i ponio sobom sjekiru, a nije se vratio kad smo ga vikali. Ljutnja naša nam ne pomaže. Sreća je što su na kleki donje grane bile suve i lako su se mogle odlomit. Za pola sahata Velija i Jusuf navukli su klakovine da je bilo dosta za cijelu noć ložiti vatru. Ubrzo je vatra plamsala, a mi posjedili oko, te se grijali i smijali. Presvukliu smo se i znojnu i mokru odjeću osušili kod vatre, tako da niko ne bi trebao da pored vatre nazebe.

Doktor Radivoj se ljuti na Turke, jer su pošli na put u planinu goli u gaćama i košuljama. Oni su se junačili i govorili da im nije zima pored vatre. Veliju je doktor nagonio da obuče njegov ljetni kaput, a Jusufa, da obuče jednu doktorovu košulju, a prsluk, je ostavio za Muju ako dođe. Drugi put, kazao je doktor, moraće paziti da i Turci sobom ponesu toplo odjelo.

Mrak se uhvatio, svi smo se opravili za noćište, a Muje nigdje nema ni od njega traga. Valjda nije sam za sebe otišao čak u Lučine. Doktor je računao, da se Mujo stidio što je bio putovođa, a nije ovuda znao puta, pa je otišao naprijed da rekognoscira. Podviknuli su „Hej Mujo”! I Mujo se odazvao iz daleka. Radosni što je i on tu u okolini, vikali su sve dotle dok nije naišao nad rupu te vidjeo vatru i upravo njima došao. Mujo reče da je bio gore i video Lupoglav, da gore ima još tri rupe, jedna više druge, nema pola sahata hoda. Dok se ovamo vrati mogao je veli, u Lučine otići.

Jela su imali dovoljno i turisti i Turci, ali vode ne bješe. Dvadesetak koraka dalje bilo je toliko snijega, da bi mogao vagone tovariti. Mujo skoči i donese pun peškir snijega, pa smo po malo grickali snijeg, ali su nam zubi zebli. Sjetili su se da Velija ima neku poveću gvozdenu škatulju, u koju je skupljao kukce Carabus-vrste.Napunili bi ju snijegom i kad voda proključa pravili bi kahvu i redom pili jedan po jedan.Tako su cijelu noć punili škatulju i pravili kahvu. Turci su polegli po travi, spavali i hrkali, a doctor i profesor ni oka nijesu sklopili. Neprestano su ložili vatru i kuhali kahvu, pa su budili svoje društo redom, da svakog napoje vrelom kahvom.

 

Slijeva na desno: Vjetreno brdo, Erać, Lupoglav I Mali Herać. Foto: R.Simonović

Ovo je bila duga i teška noć! Oko 11 sahata noću izišao je i mjesec iza brda zapadno. Stalno je provirivao iza putujućih oblaka i sigurno se čudio kakvo je to gospodsko društvo u ovoj strašnoj pustinji, koja mu je golema nevolja da ovdje noćiva. Možda se mjesec za oblakom i smijao našoj nevještini. Možda smo mu ovako kraj vatre izgledali kao kakvi gonjeni zlikovci i hajduci.

Sedam godina Simonović putuje svako ljeto po Velebitu i drugim planinama, pa još nije nikad ovako noćio. Uvijek je prenoćio, gdje je naumio i gdje je izračunao. Na Velebitu je nekoliko puta noćio i u gori, ali je uvijek naprijed izračunao, da iziđe bar blizu stanova.

4.

T r e ć i d a n 1 7. j u l a 1908. Jedva dočekasmo zoru.Oko pola 4 sahati već poče svitati. Malo po malo mogli smo i bez mjesečine dobro vidjeti cijelu vrtaču i raspoznati stijene. Razbudimo društvo, pokupimo prtljagu pa hajde naprijed. Mujo će nas predvoditi gore uz brdo.

Kad je čisto osvanulo mi smo već naše konačište ostavili daleko pod nama, i ne obazrev se prešli smo bedem od vrtače upravo rupetine gdje smo spavali i dođemo u drugu povrh nje, pa i u treću više ove. Tu je već bilo traga i od ljudi i od hajvana i na snijegu i na kamenu. Izišavši iz najgornje vrtače na vis i evo nas gore na leđima Prenja. Kad smo vidjeli pred sobom Lupoglav obradovali smo se kao Kolumbo kad je vido Ameriku.

Doktoru i Veliji sve je poznato bilo.Staza kojom smo išli vodila je kroz užasan goli karst. Pod nama je bilo veliko golo karsno korito između Kantara, Crnoglava i leđa Prenj-planine. Vidjeli smo dolje put, koji podnu korita vodi od Idahutte na Glogovu prema Theresienhutte u Tisovici. Vidi se i dolje pokraj puta ozidana čatrnja, gdje smo se prije dvije godine odmarali. Desno duboko dolje još u magli leže Lučine ispod visokih stijena sa lastvama. Daleko na jug iza Lučina diže glavu ponositi Lupoglav obasjan od sunca.

Išli smo niz brdo preko užasnoga krša. Preskačući preko pukotina hodali smo po pločam pazeći dobro gdje ćemo stati da se noga ne oklizne i neomakne u kakav žlijeb. Ipak smo se dosta brzo spustili dolje niz brdo. Prije 6 sahati sastali smo se dolje sa čobanicama, koje su hajvan gonile na pašu. Za po sahata bili smo već dolje u Lučinama, gdje su naši konji osamareni pasli, a Turci nas nestrpljivo iščekivali.

Lučine leže između 1500 i 1600 m morske visine.Tu su stanovi humljaka Kršćana i Hrišćana. Kako je bilo prohladno i kiša je počela promicati, nijesmo htjeli da razapinjemo šator na mokroj zemlji nego smo otišli u najbližu kolibu Krezića katolika. Koliba je građrna od naslaganog i neoljepljenog kamena. Zid je samo jedan metar visok, a na njemu je krov od bukovih dasaka. Na sred kolibe gorjela je vatra, dimje išao kud je htio, a nad vatrom je visio kotao pun mlijeka. To nam je baš dobro došlo. Stopanica nam je napunila činiju vrela mlijeka i dala nam svakom po drvenu kašiku, te smo gospodski doručkovali. Dobili smo i masna kajmaka, sa hljebom što je divno prijalo.Tako smo se ogrijali i okrijepili i brzo smo zaboravili jučerašnji umor i noć neprospavanu. Muji platismo 10 kruna i pošaljemo ga kući u Jablanicu, a ni mi se nismo tu dugo zadržali.

Doktor Radivoj je prvobitno namjeravao, da iz Lučina pređemo preko drugog grebena prenjskog, na sedlu lijevo ili desno od Lupoglava, pa da izađemo na južnu stranu Prenja. Na karti su zabilježene dvije staze iz Lučina, jedna vodi preko sedla desno od Lupoglava u Barni do na stanove, a druga ljepša staza vodi preko sedla lijevo od Lupoglava dolje u Poljice pravo na stanove. Tu bi u kotlini 1500 m nad morem mogli pregledati južnu stranu od Lupoglava i Vjetrenih brda, zato sam htio ovamo da dođem. No ovdje od Krezića doznasmo, da je vrlo teško tuda proći sa konjima zbog velikog snijeg pod Lupoglavom. Krezići ove godine nijesu mogli sa konjima tuda izaći kao ranijih godina, zbog velikog snijega, nego su išli preko Glogova da bi stigli u Lučine. Eto tako, mi smo sad ostavili Lupoglav za drugi put, te ćemo danas ljepšim putem u Tisovicu na ručak i na konak.

Uz brdo smo imali da idemo malo: iz Lučina do puta i nešto uz Kantar, inače je svuda dosta ravno ili pod nogu. Natovarismo što više prtljaga na konja koji je nosio sepete, a dio će ponijeti Turcina leđima. Dva konja su pojahali profesor i slikar. Izišli smo iz Lučina gore na pravljeni put pa okrenemo desno, a na čatrnju nijesmo se ni svratili. U Čemernom dolu između Crnoglava, Kantara i Vršina svuda je najstrašniji karst što sam ga ja ikada video. Tu je erozija i denudacija razgrizla i rastrošila masiv planinski tako, daje između vrhova 1893, 1852 I 1827 m visokih izdubljena golema skoro 400 m duboka vrtača, au prečniku ima više od dva kilometra. U Čemernom docu nema nigdje ni jednog drvceta. Sve je to sad žalosno sivo-bijelo kamenje.

U kraj puta ima jedna tabla sa natpisom “Zur Eishohle”. Ovo je neka čudnovata bunarasta vrtača puna snijega. Mraz i voda izdubili su rupu u slojevima tako, da ima uspravljene zidoveod stijena, a na ulazu u rupu donji slojevi su se poraspadali, a gornja tri tvrđa sloja ostadoše pa čine kao neki dovratak nad vratima.

Pod Kantarom nađosmo “putara” (cestara) gdje opravlja put. Poslali smo ga da otiđe prijekim putem u Tisovicu, da nam pripravi vode.

Spuštajući se sa Zakantara razgledali smo Ploče na istočnoj strani Crnoglava. I tu je užasan karst svuda. Dvije kržljave bukve što su daleko dolje izrasle u stancu kamenu jasno svjedoče, da bi tude mogla biti sve sama šuma, kad bi se malo pazilo i čuvalo. Vrelo pod Kantarom bilo je zamućeno, jedva smo čašu dvije vode mogli zagrabiri.

Odatle vodi put sve niz brdo do u Tisovicu pod Otišima. Kroz Tisovicu je put ravan i lijep, pa sam probao i ja da usjednem na konja i pojaham, ali ne mogoh, jer na konju zadrijemah pa umalo ne spadoh. Morao sam sjašiti pa pješačiti.

Dolje u Tisovici gdje je zaklonište Maria Theresie Hutte i gdje su stanovi, stigosmo već oko 2 sahat po podne. Cestar je prijekim putem prije nas došao pa donio dobre izvorske vode. Tu smo malo jeli, oprali se i umili, liječili noge izderane, i narediše Turcima, da za večeru kupe janje pa ga ispeku na ražnju. Gospodski su turisti polegli u postelje kao noću, te spavali do pred veče.

U veče smo odmorni uživali pred kućom divno veče, razgovarali se i šalili. Gledali smo kako silan hajvan slazi sa planine ovamo kod stanova u obore. Stotine ovaca i janjaca, koze i volovi sve je pojurilo kući. Čitava vreva i graja! Ovdje ima desetak stanova, svi su došli na planinu iz doline Idbarske (oni kažu iz Dbara), Turaka nema , troje su pravoslavni, a ostali su sve katolici i žive među sobom u najljepšoj ljubavi.

Naši Turci dobiše nalog da janje ispeku na ražnju za večeru. To je ovdje u Tisovici već običaj. U zakloništu stoji i sad pripravan ražanja i pred kućom rašlje udarene u zemlju da se na njima okreće janje. Dok su jedni naložili veliku vatru, dotle je Hasan već donio lijepo debelo crno janje za 4 krune. On je na putu kasapin, za to će dobiti kožu da se na njoj Bogu moli. Janje je bilo pečeno tek oko 10 sahati noću. Poslije večere i razgovora, promijenili smo ploče u kazet i kasno legli da spavamo, turistii u sobi na posteljama, a Turci u vrućoj kuhinji po zemlji oko šparherta.

Č e t v r t i d a n 18. j u l a 1908. Jutro smo gospodski proživjeli. Kasno smo ustali, sunce je već obasjalo ne samo stijenje više nas nego i dolinu. Mlijeka i kajmaka dobili smo u izobilju, pa smo pili bijelu kahvu bolju nego usred Beča.

Imali smo i zanimljive lektire i ako ne velikovaroške novine. Uzeli smo Fremdenbuch da vidimo, ko je tu sve bio i šta je napisao. Većinom su ozbiljni ljudi bili. Najviše smo se smijali jednom braci, koji je tuda sa ženom putovao pa urbi et orbi napisao, kako je krasno proveo noć, tumačeći dobre posljedice izleta sa motom: „monte sunt potentes”. Pošto je to i “gospođa supruga” svojeručno potpisom potvrdila mi smo dodali primjedbu: “Feminae debent esse honestae etiam in montibus potentibus”.

Poslije doručka izašli smo da vidimo i slikamo pastirske stanove oko zakloništa. U Tisovici su porodice: Antić, Marić, Matić, Rajić i Pavlović iz Idbra. Ljudi nijesu bili ovdje nego dolje na poslu, na planini su ostale samo djevojke, žene i djeca.

Slikali su tri mlade baš kad su se opravljale i pošle sa sudovima na vodu. Zatekli smo jednu mladu baš kad je lužila košulje, te smo opet vidjeli nešto novo, kako ovdje luže bez sudova. Iskopaju u zemlji rupu pa unutra pomeću košulje i pospu pepelom, te onda sve poliju vrelom vodom, pa zatrpaju zemljom i tako ostave čitav jedan dan. Ovo je najprostija vrsta dezinfekcije što smo vidjeli. Što god ima gada i živine u košuljama sve mora pokrepati, pa i svi bacili bolesti.

Pogled iz Lučina na stijenoviti zid Malog Hereća, 17. jula 1908. Foto: R.Simonović

Pošto smo se opravili i cijelu našu karavanu pred zakloništem slikali, krenemo se oko 9 sahata put Crnoga polja. Profesor i slikar su jahali bijesne paripe, koji su baš kao i divlji na cijelom putu živjeli od trave što su pasli. Samo u veče dobiju po šaku zobi.

Išli smo kroz Tisovicu gore do suvoga “Jezera”. Tu je sad ljeti ravno dno bez vode. Kod Jezera svrće put u lijevo prema Otišu, koji je svoju dolomitičnu glavu uzdigao majestično kao kakav stražar pa čuva Tisovicu. Direktor Pojman, zaštitnik turistike, umio je sa malo novaca da načini lijepu stazu, po kojoj se može jahati do pod samu glavicu. Išli smo gore sve do raskršća, gdje se odvaja staza koja lijevo pokraj Motike ide za Crno polje. Tu ostavimo konje i dva čovjeka, a mi sa putarom i Velijom pođemo dalje uz brdo prema Otišu. Naumili smo, da se popnemo gore na vrh Otiša. U visini od 1700 metara bješe već puno snijega, a put je bio sa svijem zavijen snijegomn na kome ne bješe nikakva traga ni od čovjeka niti od živinčeta. Ovdje smo stali i počinuli u veličanstvenoj prirodi, da se nauživamo ljepote i da slikamo pustinju i divljinu.

Pored Otiša imaju u dolini još dva dolomitska šiljka, i između njih cirk od starog glečera. Idući dalje i gazeći po snijegu popeli smo se do na visinu između 1800 – 1900 metar, a blilo je već pred podne. Videći da ćemo izdangubiti najmanje dva sahata ako se penjemo na vrh i da ne ćemo stići na vrijeme u Crno polje ostavimo Otiš jer nijesmo htjeli noćiti gdjegod u pustinji, pošto smo se kiše bojali.

Kroz jednu dugačku uzanu dragu okrenemo niz brdo prema istoku, da iziđemo na crnopoljsku stazu. Ovo je bio vrlo težak put, jer smo valjda čitav kilometer neprestano išli sve po samome snijegu, koji je po dnu drage bio sabijen iizgledao kako kakav glečer. Površina mu je bila dosta ravna, samo mjestimice bješe malo talasasto od vjetra, pun smetića u minijaturi. Morali smo uspravljeno držati tijelo i dobro zabadati pete u snijeg, da se ne oliznemo niz snijeg dolje. Turci su se na položitijim mjestima u svojim opancima ‘’odstojke” plazali niz snijeg, t. j. stanu uspravno pa stojećki klize niz brdo sa ukočenim koljenima. Bilo je nekoliko podužih mjesta, gdje je snijeg bio vrlo strm pa smo ih izbjegavali. Puzajući se dolje niza snijeg odjedared spazismo, da neko sa svijem dolje daleko pod nama, jaši na bijelom konju i vidimo da idemo na pravi put. Kad smo sišli dolje bili smo pod Motikom kukom. Otpustimo cestara, da se vrati na Tisovicu i zamolimo ga da nam potraži i pošalje Turke s konjima. Stali smo i odmarali se, te razgledali okolinu i izlazili na provaliju više Rakova laza, pa gledali, kako se od Kape i Motike stijene obaraju u dolinu.

Kad su nam došli konji onda smo stazom išli dalje, sve preko rupa punih snijega. U rupi između Motike i Taraša ručali smo oko 2 sahata po podne kraj snijega, na kome je stajala velika stijena što se ozgo odvalila i dolje skotrljala.

Ovu rupu gdje smo mi bili dijeli jedan bedem od druge rupe, u kojoj je malo „Jezero“, upravo barica ili lokva, na koju dolazi hajvan da pije vode. Bedem je dosta nizak i spaja podnožje Otiša sa šiljatom glavicom Taraša. Jezero je malo, plitko, do koljena duboko, ležiu dubokoj rupi između Taraša, Osobca i podnožja Otiša. U kraj jezerca našli smo malo bistro vrelo, koje se odliva u lokvu. U ovom vrelu žive neki gušterovi, salamandri žuti po trbuhu. Nakupili smo deset komada da ponesemo sobom. Začudili smo se kad smo gušterove hvatali kako je voda dosta topla. Na prvi pogled vidi se, da je cijela ta golema rupa jedna velika vrtača postala usljed erozije. Strane su vrlo strme i visoke, cijela rupa izgleda kao točir. Dno je dosta prostrano i zaravnjeno, a leži ispod 1600 m morske visine.

Slikali su Taraš i Jezero sa Osobcem. Ovaj majestični, strmi i visoki vrh Osobac zovu Humljaci Samograd. Od Jezera se ide uz brdo preko bedemaste pregrade, koja spaja podnožje Osobca-Samograda sa podnožjem Otiša u pravom Prenju. Tu smo zatekli pet mladih lijepih konja, gdje pasu u pustinji i divljini, pa ih niko ne čuva. Humljaci kad iziđu na planinu pa iznesu na konjima što im treba, onda su im konji izlišni, pa ih odbiju u pašu. I naši Turci kad skinu prtljag sa konja odbiju ga u pašu pa bez brige sjede i srču kahvu.

Za leđima Osobca-Samograda u borovini na jednom brijegu lijevo od puta ima neka kuća od dasaka. Humljaci u Crnom polju pričahu nam, da je koliba „jednog grofa iz Beča”, koji je dolazio ovamo u lov na srne i divokoze. Od silnog snijega porušila se sad ta kuća.

Kad prođosmo bedem iza Jezera izašli smo u neko dugačko tektonsko ulegnuće Vlasni do, a daleko pred nama ukazaše se tri divna dolomitska kuka obasjana od večernjag sunca tako lijepo, da se na njima cijela plasika vidjela. Vlasni do dugačak ja preko tri kilometra i spušta se prema jugu do pod Prevorac sedlo, preko koga i put vodi. Erozija je cio do raširila, sve zaoblila i modelirala tako, da mu je nagnuto dno talasasto i vrtačasto. Puno je busenja i lijepe trave i paše. Na sve strane ima mnogo traga od hajvana i staza, ne izgleda nam više da smo u pustinji.

Slikali su Vlasni do u jednom momentu, kad je sunce obasjalo ona tri dolomitska vrha od Sivadije. Izgledaše nam kao Rosengarten u Alpima. Morali smo preći na lijevu stranu doline pa smo čobanskom stazom išli i onda okrenuli lijevo dolje prema Crnom polju. Bilo je prošlo 6 sahata kad smo na savijutku puta stali i iz bliže slikali sva tri vrha Sivadije. Išli smo malo preko krša, pa kroz bukovu šumu i gore dolje kroz neke vrtače. Veče se već spuštalo, a mi nikako da izađemo iz šume. Ljutili smo se što nema kraja putu, a po karti ne može biti ni tri kilometra. Jedva jedared osjetismo smrad od torina i vidimo da ne može daleko biti od stanova. Čuju se već i klepetuše i uzvici čobana.

Iziđemo i na „Lokvu”. To je voda desetak koraka široka i duga, a plitka. Nakupi se tu voda od otopljenoga snijega i cijelo ljeto ne presušuje. Sav crnopoljski hajvan i ovce i goveda poje se ovdje. Više lokve veliki snježanik, sad još ima snijega toliko, da će dotrajati do novoga. Ne samo rupa ispod stijena, nego cijela osojna strana pod stijenama puna je snijega. Više snijega diže se uspravno divan dolomitski vrh ili kao što naši planinci kažu kuk. Divna slika, nešto kao u Švajcarskoj! Našem Segantiniju gustirali smo kako bi ovo bila divna slika. Fotografirati nijesu mogli, jer je već kasno bilo.

Odavde dalje vrvilo je i gmizalo je od sitnog hajvan, koza bješe na stotine, a ovaca valjda na hiljade. Čobanice su skakutale preko kamenja i odbijale ovce i janjce da se ne pomješaju. Mučanje goveda, blejanje ovaca, meket koza, glasovi od klepetuša i zvoncadi, podvici čobana, tu vrevu i graju treba vidjeti i čuti! Gurali smo se i probijali kroz hajvan.Odjedared počeše i psi pred nama lajati. Eto nas kod humljačkih stanova u Crnom polju pred sam mrak!

Kod prvih stanova raspitamo za glavara, za vodu i za konak, gdje ćemo noćiti. Glavar nas odvede do nekoga praznoga stana, gdje obično noćivaju žandari kad izađu gore svakih destak dana. Stan je bio obična koliba sva od dasaka. To bijaše jedno čemerno konačište. Kroz krov se na mnogo mjesta vidjelo nebo, a vrata nikako nije ni bilo. Izgledalo je na kišu, pa smo ipak voljeli ovdje u kolibi nego pod šatorom da noćimo, jer ima više mjesta, jer možemo ložiti vatru i jer je suvlje pod nama.

Za čas smo se raspakovali i zauzeli kolibu. Vode nijesmo mogli dobiti druge nego sniježnice, jer je izvor vrlo daleko, a snijeg vrlo blizu pa svi donose snijeg te tope i piju. Od naše komšinice stanarice dobili smo mlijeka koliko smo god htjeli. Ona nam je pozajmila i nekoliko biljaca da prostremo pod sebe da nam je mekše ležati i da se pokrijemo i mi i Turci.

Ovi Humljaci su svi iz Brotnja iz sela Slipčića iz porodice Bevanda i Arapović.Ovamo dođu o Ivan-danu i dognaju hajvan cijeoga sela, pa ostanu do konca septembra. Sir i kajmak kod kuće podijele po broju grla i nikada se ne posvađaju. Svi su katolici, a ovamo dolaze na planinu “od kako se pamti, joši i prije Turaka”. U kolibi smo se svi lijepo smjestili.

 

Stari turski most u Konjicu. 1937. godine (izgrađen 1682. godine).

Nevolja tanko pred! Tako smo i mi noćili u nuždi zgrčeni i nadimljeni. Noć je bila dosta studena, vjetar je duvao, kiša je padala, a krov je prokisavao, te nam je kapljalo na lice. Svaki čas neko se budio i dodavao drva na vatru, a plašili smo se i guja da se, bježeći od hladnoće i nevremena, ne doviku u kolibu.Znali smo da oko stana gdje hajvan gazi ne može biti mnogo guja.Ali ipak nismo imali mira, jer je oko kolibe bilo puno kamenja i koprive.

P e t i d a n 19. j u l a 1 9 0 8. Divno je jutro osvanulo. Svi su umorni spavali, nijesu htjeli da ustanu ni kad sam ih budio. Doktoru je već dodijala tvrda postelja, pa je poranio i pošao sa glavarom da slika dolomitske kukove, snježanike i lokvu gdje smo sinoć prolazili. Zaključili smo da ovdje prekinemo ovogodišnje putovanje po Prenju, jer smo već suviše umoreni. Danas ćemo dole na Borke sići, ma da smo plan pravili da odavde obiđemo Prenj sa južne strane, pa da se preko Lupoglava, Lučina i Glogova vratimo na Jablanicu. To ćemouraditi nagodinu.

Žao mu je bilo da ne ponesem slike od lokve i kukova, pa kad njegovi drugovi ne htjedoše da sa njim da pođu krenuo se on sa glavarom na posao.Slikali su karst i škrape, snježanik, lokvu i kukove.U lokvi su našli neku vrstu crnog guštera, koji mili sporo po mokrom lišću.Glavar reče da taj gušter izlazi samo kad kiša pada i da se zove “daždenjak”.Vidim da mu je ime staro, još iz onog doba, kad su i ovi Sloveni za kišu govorili dažd.Čuli smo i novu riječ “zgubina” za crnu trud što raste na bukvi.

Kad su se vratili naši su već poustajali i pripravili doručak, kajmaka i bijele kahve sa mlijekom.Doktor se se začudio kad se video svoje saputnike. Bilo im je lice sasvijem pečeno od sunca, a tako isto ruke, vrat i prsa. Svjetlost sunčeva gore na planini je mnogo jača nego u dolino, ima više ultravioletnih hemijskih zrakova, a osim toga išli smo mnogo po snijegu, gdje je svjetlost još jača.

Crnopoljci su se opravili i poizoblačili, jer je bila Nedelja. Slikali smo i staro i mlado, i torove kako se diže hajvan i goni u polje i stanove sa brdima.

Poslije 9 sahati oprostismo se od Crnopoljaca i od lijepoga Prenja i pođosmo. Pratio nas je jedan da nam put pokaže do ulaza u Boračku dragu. Zastali smo da se obazremo na Crno polje. Koliko smomi vidjeli nema tu nigdje tipičnog karsnog polja, nego je to sve jedan kaos od vrtača nepravilnog oblika. Između Osopca-Samograda i Sivadije-Bahtijevice leži ovo tektonsko ulegnuće možda uvala, a možda razvala od erozije modelirana. Na Sivadiji ima jedno do drugog tri dolomitična vrha i mnogo manjih kukova, a istočno od stanova diže se još vrh Visin i Bahtijevica i Ruda Lastva. Na Sivadiji imaju dva sedla preko kojih vode putevikojima Humljaci dolaze i odlaze.

Od Osopca-Smograda pruža se lijevo masivno krilo Poslušnika, a desno od Sivadije-Bahtijevice produžuje se Crna Gora sa divnom jelovinom i prate Boračku dragu, koja je između ta dva planinska kraka 400 – 600 m duboko urezana i izdubljena.

Kad iz posljednje vrtače pređosmo bedem, spustismo se u šumu gdje počinje Boračka draga.Ovuda putovati to je prava milina. Put je dosta lijep, a ide se po hladovini kroz gustu bukovu šumu. Ispod stijena Vodenog kuka (1419 m), a na mjestu koje se zove Valja, najteže je proći sa konjima, jer se prije desetak godina, gore sa stijena, odvalila velika količina stijenja i splazala u klanac te preprječila put. Dalje dole, ispod odsjeka Crvenice ima još dva mjesta gdje su se stijene tako odronile. I u donjem dijelu drage ima mnogo krupnih stijena, koje su se vrlo davno obrušile i danas leže u šumi obrasle mahovimom.

Išli smo tri sahata niz brdo, već nam dosadila i lijepa draga. Napokon put ostavlja dno doline pa skreće uza stranu na lijevo i izlazi na ravno mjesto gdje je selo Papratno sa nekoliko divnih kuća oko kojih su njive. Sa jedne čistine slikali smo divnu kotlinu, u kojoj je Boračko jezero. U tu kotlinu utječe jedan potok i sve vode iz drage.Gornji dio kotline nasut je sad nanosom na kojem ima i njiva. Na donjem kraju kotline je jezero, koje je nekad bilo mnogo veće i koje će i sasvijem nestati, jer potok i bujice neprestano nasipaju kotlinu nanosom. Jezero se odlijeva kroz jedan klanac u rijeku Neretvu.Panorama Boračkog jezera je vrlo lijepa. Pored jezera vodi stari put iz Mostara u Sarajevo.Sa Lipete spušta se dolje i vidi se čak odavde.

Pored kuća Krstac sela spustismo se dolje na potok i preko ćuprije u divno ravno dugačko polje, na mjesto gdje je gostionica, crkva i žandarska kasarna sa još nekoliko kuća od sela Boraka. Došli smo iz divljine u kulturu, u Nedjelju poslije podne oko 2 sahata.

Borci su jedna dugačka plitka dolina 700 m nad morem. Od zapada zatvara dolinu šumom obrasala planina ogranak Poslušnika, koji je produženje Osopca. Sa istoka polje zatvara red neobično lijepih zaobljenih brežuljaka, koji su svi obrasli i okićeni krasnim borovima. Od ovih boraka dobio je cio predjel ime Borci, jer valjda još prije hiljadu i više godina izgledaše isto tako.

Put iz Bosne u Hum kasnije Hercegovinu vodio je od Konjicapreko Boraka i pored jezera pa onda preko planine u dolinu Neretve više Mostara. Tuda su išla dubrovačke karavane za vrijeme bosanskih kraljeva, tuda su bosanski kraljevi sa vojskom prolazili, tuda je i turska vojsak mnogo puta prolazila. Cijela trgovina i sav promet išao je kroz Borke, sve do poslije okupacije, dok nije načinjen divan drum kroz dolinu Neretve i kasnije željeznica. Sad je ovaj kraj ostao po strani od glavnog prometa. Ovdje je i baron Benko sazidao vilu za ljetnjikovac.Od konjica do Boraka vodi i danas dosta lijepa cesta, po kojoj kola mogu vozitii, i baš sad se dovezao na karucama iz Konjica jedan kapetan sa gospođom.

Gostioničar Zubac vrlo je uslužan bio. Dobismo vode i sapuna, da se umijemo i ruke dobro operemo, pa onda sjednemo za gospodski sto. Onako žedni voljeli smo pivo piti, a dobili smo tvrdo kuhanih jaja i pečene janjetine pa je čast gotova bila. Gostioničar nam je sve jeftino računao. Po istom vremenu i ravnom putu išli smo prema Konjicu pored raznih kuća i hanova, dvoje na konju, a jedan pješice, sve dok ne iziđosmo na Vrabač-sedlo. Pod nama se put vijuga niz brdo u cikcak zavojima, duboko dolje bijele se kuće konjičke, a iznad njih se digle visoke planine nad kojima su se vitlali oblaci. Sa Vrabačkog sedla ide se dosta strmo niz brdo tako, da smo svi morali pješke ići.Silazeći strmom cestom sa Vrabačkog sedla sreli smo nekoliko kola natovarenih željezničkim šinama, koje su vozili na Kiser, gdje će se šuma sjeći. Kad smo se spustili niz Podvrabač u dolinu kod sela Jošanice, već je sunce sjelo za brda. Kad smo prešli ćupriju na ušću rijeke Bijele išli smo sve pored bučne Neretve i prošli smo pored jednog hana, gdje su se neki mladići seljaci iskupili i pjevali vesele pjesme.

U Konjic dođosmo već u sumrak, pa upravo na željezničku stanicu. Veliju zadržimosa skupnim prtljagom, a Turci su se žurili da dobiju zobi dok je čaršija otvorena. Na stanici smo gospodski večerali i piva pili pa drijemali čekajući voz. Segantini je ostao za nama da ide u Sarajevo, a mi stigosmo vozom u Jablanicu poslije ponoći.

U jutro su se brijali i opravljali i prtljag pregledali. Oko 10 sahati stigoše Turci sa konjima.Isplatiše svakome po 20 kruna i dadoše svakome bakšiša po jednu krunu.Seljak voli da mu se dade bakšiš preko pogodbe, makar malo.

U veče su već sjedili na verandi u Ilidži, gdje su ostali četiri dana da izrade ploče, pa da gotovi kući idu.

 

 

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline