Rujište ili Veliko Rujište je planina u blizini Mostara. Najviši vrh Rujišta je Orlinka sa nadmorskom visinom od 1703 metra.

Nalazi se južno od Prenja, a sjeverno od Veleža i na neki način povezuje ove dvije planine. Pristup je moguć iz pravca sjevera, od PD Rujište ili sa juga iz Pravca Veleža. Mi smo odabrali ovaj prvi.

Kada stignete u mjesto Potoci kod Mostara, postoji putokaz za Rujište lijevo (ukoliko dolazite iz pravca Sarajeva). Od tog mjesta voziti još 13km i kada put krene nizbrdo prema planinarskom domu Rujište, parkirati auto na proširenju preko puta spomenika.

Od tog mjesta krenuti makadamskim putem u pravcu jugoistoka sve do konejnera koji se nalazi na samom početku uspona uz greben Rujišta. Već sa tog mjesta se vide katastrofalne posljedice požara koji je u aprilu 2020 godine devastirao ovo područje. Staza ka Orlinki je markirana, ali kako je sve izgorilo i vjetar porušio ostatke od stabala markaciju je vrlo teško uočiti.
Moguće je uz stazu primjetiti i stare table koje označavaju minsko sumnjivo područje, ali lokalci nam rekoše da je taj dio bezbjedan za hodati. Ipak, trudili smo se da pratimo stazu koliko god smo bili u mogućnosti.

Od mjesta gdje smo parkirali auto pa do vrha ima oko 4 km, ali je 90% uspna od 800 metara koncetrisano u prva 2km. Da bi sve bilo još teže, na tom dijelu se mora preći preko više stotina porušenih stabala. Blaga utjeha je da na tom području ima dosta malina, pa ako se potrudite i naiđete u pravo vrijeme tura može biti dosta slađa. Kretanje grebenom nosi još jednu prednost, a to je lijep pogled, cijelim putem.

Po izlazku na vrh grebena kretanje je dosta lakše. I dalje je staza zarasla i u prilično lošem stanju, ali je broj oborenih stabala dosta manji, a i uspon je blaži. Pred sami vrh Orlinka, staza sa grebena silazi u bukovu šumu i ovdje je markaciju zaista lahko pratiti. Vrh se zaobiđe sa lijeve strane, i onda ostaje još stotinjak metara uspona uz strmu livadu, gdje se mora malo pažljivije hodati.

Pogled sa vrha je fenomenalan, a to će vam bar malo dočarati ova panorama.

Poslije pauze za ručak krenuli smo polahko nazad. Ispod samog vrha se nalazi mali izvor, Herceg vrelo. To je rupa u stijeni u kojoj ima samo par litara vode. Moguće je zagrabiti pažljivo nekom posudom, da se ne zamuti, a kapacitet je svega nekoliko litara i onda se malo mora sačekati da se ponovo napuni.

Vraćali smo se istim putem. Sada su se oblaci još malo razišli pa se Prenj dosta bolje vidio. Kod auta stigosmo u sumrak, taman na vrijeme. Tura je zaista fenomenalna, mogu misliti kako je lijepo bilo prije ovog požara.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)