Kako tura nije kružna i različite su polazna i završna tačka u Nahorevo smo došli taksijem.

Tačnije taxi je uspio izači skroz do Dragana i tako nas poštedjeti neugodnog hoda po asfaltu. Dok smo pakovali stvari prilazi nam jedan mladi pas, ali kako je u pitanju Kangal izgleda prilično odrastao. Poslije kratkog upoznavanja odlučuje da će nam se pridružiti na turi. Pokušavali smo ga odgovoriti i objasniti da se nećemo vratiti na isto mjesto, ali uzalud.

Od tog mjesta, kako se siđe sa asfalta tlo je bilo prekriveno snijegom. Postojala je neka prtina ali kako sunce još nije ugrijalo bila je prilično zaleđena tako da je bilo ugodnije hodati neugaženim snijegm, koji je bio toliko tvrd da se uopšte nije propadalo. Do Skakavca smo stigli neko brzo. Naravno silazak pod vodopad nije dolazio u obzir jer je staza uništena odronom sada dodatno bila prekrivena snijegom. Spustili smo se do vidikovca iznad vodopada, napravili par fotografija i onda vratili na put kojim smo došli.

Sa tog mjesta kroz šumu vodi planinarska staza ka Bukoviku. Više puta smo prolazili njome, pa sad odlučismo nastavimo pravo, šumskim putem koji ide skroz okolo i uključuje se na planinarsku stazu Bukovik-Čavljak, odmah ispod vrha Crepoljsko. Tim putem nismo nikad prošli do njegovog kraja. A nekako smo računali biće nam i lakše hodati nego planinarskom stazom jer će biti manje snijega.

Prvi kilometar smo pratili tragove jednog čovjeka, a naredni kilometar njegove tragove su zamjenili tragovi medvjeda. Jednostavno ne možete a da se ne upitate gdje je nestao čovjek :). Poslije toga više tragova nije bilo. Put je cijelo vrijeme u sjeni visokih borova i bilo je prilično hladno. ipak ne dovoljno hladno da snijeg ostane smrznut. Naredna dva-tri kilometra su bila naporna. Hladno, snijeg dubok, propadanje, umor... Kada izađosmo na put Bukovik-Čavljak, kao da smo kući došli. Ostalo nam je još nekih 5km ali po utabanoj stazi i što je najvažnije bili smo na suncu. Ovaj dio je u odnosu na onaj šumski put kao da se šeta gradskom ulicom. Na Čavljak stigosmo pred sami zalazak sunca. Prilično smo se umorili i smrzli, ali vrijedilo je. Ako ništa prošli smo konačno ovaj cijeli put od Skakavca, mada je moja preporuka ovo ostaviti za tople ljetne dane kada je šetnja ispod visokih borova dosta ugodnija.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)