Goran i Zoran - pripreme za osvajanje Denalija metodom "heavy and slow".

Nisu baš svi koji lutaju izgubljeni. Primjer, koji ne potvrđuje ovo pravilo, su Zoran Vasić (49) i Goran Rokolj (34), dvojica bosansko - hercegovačkih alpinista, koji će sredinom maja, zajedno sa ostalim članovima kanadske ekspedicije "Clean Energy Denali 2008", pokušati da osvoje najviši vrh Sjeverne Amerike, naime, ljepoticu Denali.

Planina Denali, poznata i pod imenom Mc Kinley, se nalazi na 6194 metara nadmorske visine na Aljasci i važi za najhladniju planinu sa najtežim klimatskim uslovima za penjanje u svijetu, pošto se temperature, popraćene snažnim vjetrovima i sniježnim olujama, znaju po noći spustiti i do minus 50 stepeni. Ovaj vrh je čak hladniji i od Everesta, pa ga, između ostaloga i zbog toga, mnogi alpinisti uključuju u pripreme za penjanje vrhova preko 8000 metara.
S druge strane ima onih koji s ironijom vole da kažu kako je Everest samo priprema za Denali. Goran i Zoran, Trebinjac i Tuzlak, koji trenutno žive u Vankuveru, u najljepšoj pokrajini Kanade, Britanskoj Kolumbiji, ovoga puta pripremaju se da penju planinu Denali. Everest ostavljaju za neke buduće planinarske avanture.
Gorana i Zorana, kao i ostale članove njihove ekspedicije srela sam na zabavi kod Zorana, uoči njihovog skorog putovanja na Aljasku. Inicijatori ekspedicije, koja se danas zvanično vodi pod imenom "Čista Energija Denali 2008", bili su u prvi mah Goran i njegova ranija partnerka u planinarenju Radmila Jakšić sa kojom je 2006 godine penjao najveći planinski vrh američkog kontinenta i zapadne hemisfere, planinu Akonkagvu. U planiranju ekspedicije za Denali naknadno su im se pridružili Zoran Vasić, Laura Rapp i Vince Poulin, kasnije jednoglasno izabran za vođu ekspedicije.
U dnevnom boravku porodice Vasić, koji je te večeri zbog brda alpinističke opreme i inih pomagala za penjanje po glečeru ličio na bazni kamp na Aljasci, upoznala sam i Zoranovu suprugu Mikicu i njegove prelijepe prinčipese, Anju i Ninu. Pored milion pitanja koja mogu da kruže po glavi jednog laika u vezi planinarenja, a naročito aspekta karbon neutralnog penjanja, imala sam priliku da čujem kako razmišljaju i članovi Zoranove porodice u vezi njegovog planinarenja i ekspedicije Denali.

Zoran (lijevo): Objasniti mlađim generacijama uticaj Halida Bešlića na BiH alpinizam je jako teško.

Po riječima Zoranove supruge Mikice, Zoran i ekspedicija Denali su trebali da se dogode i ranije: "Dosadilo mi je da slušam priče o nekim manje poznatim planinama. Oduvijek sam željela da Zoka ode na neku konkretnu ekspediciju s obzirom da se bavi planinarstvom već toliko godina. Naravno, svaki put kad ode na planinu nemili je događaj pošto ostajem sama sa djecom, ali ga svi u potpunosti podržavamo, jer znamo da ga planinarenje čini sretnim". Zoran se navukao na planinarenje i alpinizam još u Bosni i Hercegovini, a Goran svoje iskustvo već godinama stiče u Kanadi. Pošto je Zoran veteran i poznavatelj obje kulture penjanja, upitah ga da mi spomene bar dvije stvari koje su drugačije u planinarenju Kanadom: "Ovdje, u Kanadi, je mnoštvo glečera i pristup planinskim vrhovima je mnogo komplikovaniji. Prostori i bespuća su ogromna, a planinski vijenci su nepregledni."
Na zvaničnim internet stranicama ekspedicije "Čista Energija Denali 2008" (www.cleanenergydenali08.com) pročitala sam i informisala se o aspektu karbon neutralnog penjanja prije susreta sa timom Denali. Odlučila sam ipak da provjerim informacije sa Zoranom i Goranom, tj. da potvrdim da se ne radi o nekom marifetluku: "Nije marifetluk, iako smo talentovani da ih pravimo", šalio se Zoran koji mi je zatim akademski i u jednom dahu objasnio slijedeće:
"Ovako to nekako ide - kompanija poznata kao ERA (Ecosystem Restoration Associates) na svojim internet stranicama je postavila karbon digitron (http://www.econeutral.com/carboncalculator.html) koji omogućava da izračunaš koliko u stvari karbon - dioksida proizvodiš i koliki je tvoj "otisak" tj. loš uticaj na našu planetu. Oni zatim ponude da im platiš određenu sumu novca kojim će oni zasaditi drveće na uništenim područjima planete.
U našem slučaju pošto su oni naši sponzori, oni će nam uplatiti novac i tako poništiti sav karbon dioksid koji ćemo proizvesti koristeći, na primjer, auto od Vankuvera do Sijatla, avion od Sijatla do Ankoridža, minivan od Ankoridža do Talkitne itd. Sav naš loš uticaj na prirodu će biti saniran sadnjom novog drveća i restauracijom eko sistema širom planete. Da sve to nije marifetluk, može potvrditi nezavisna organizacija koja nadgleda radove i izdaje potvrde kao dokaz da je baš tvoj novac pravilno usmjeren. U principu, to je to.
" Goran, koji inače malo zbori, a kad zbori, mudro zbori, dodao je da prirodu i planetu nismo naslijedili od naših predaka, nego smo je samo pozajmili od naše djece. To je najbolji razlog zbog kojeg treba da je čuvamo i štitimo, čak i od naizgled nevinog sporta kao što je alpinizam." 

Goran (desno): Samo nam treba još pretis lonac da upotpuni atmosferu!

Od nedavno sam počela da čitam literaturu jednog od najuglednijih alpinista našeg doba, naime Rejnholda Mesnera, te inspirisana njegovom "lakom i brzom" metodom osvajanja planina, upitah Zorana o metodi penjanja koju je ekspedicija izabrala: "Naš metod bi se mogao nazvati "teško i sporo" ("heavy and slow"). Dvije su verzije uspona na Denali jako popularne. Jedna je naravno "lako i brzo", ili bolje poznata kao Mesnerova metoda. No, da bi se ta verzija izvela uspješno, potrebno je doći pod Denali aklimatiziran. Većina uspješnih alpinista to napravi nakon uspona u Himalajima. Npr. nakon uspona na Everest, Ama Dablam ili Cho Oyu dmah po povratku kući pokupe stvari i odlete u Denali, u bazni logor. Druga verzija je već spomenuta "teško i sporo" u kojoj alpinisti nose hranu za 20-tak dana, i odjeću za boravak na visini gdje vladaju izuzetno surovi vremenski uslovi.
Mi se nadamo da ćemo pažljivom selekcijom opreme i striktnim planiranjem obroka smanjiti težinu opreme na 45 kilograma. Ta težina će biti podijeljena između ranca i sanki koje ćemo vući za sobom. Avio-taxi kompanija koja nas prebacuje iz malog sela Talkitna na Kahiltna glečer dozvoljava da se natovari u avion maximum od 57 kilograma opreme i hrane po osobi."
Ostala sam zapanjena ciframa koje je Zoran spomenuo, jer su one značile da će svaki od učesnika ekspedicije Denali u prosjeku morati nositi, odnosno vući oko pedesetak kilograma opreme i hrane. O tome kako se pripremaju za te nadljudske napore, govorio je Goran koji inače zna mnogo o fizičkim naporima kroz njegova maratonska i trijatlonska iskustva:
"Na vankuversko penjalište koje ima hiljadu metara visinske razlike, idemo u prosjeku tri puta sedmično natovareni kao hercegovački magarci. Glavno prevozno sredstvo ovih dana nam je postalo bicikl, a vikende uglavnom provodimo u planinama na turama koje traju često i po deset sati."
U daljim razgovorima o opremi koju će nositi na Denali, neko je spomenuo da će nositi jednu knjigu i iPod sa muzikom. Pošto sam u već nekoliko navrata diskutovala o muzici sa muzički vrlo načitanim Zoranom, zanimalo me šta će se naći na njegovoj muzičkoj listi. Objasnio kako će se na njegovoj muzičkoj listi naći ne samo Leonard Cohen, Amy Winehouse i John Coltrane, nego i Halid Bešlić:
"Objasniti mlađim generacijama uticaj Halida Bešlića na BiH alpinizam je jako teško. Kada spomeneš narodnjake Goranu, on se namršti. Sa takvim stavom prema narodnjacima i Halidu, lično smatram da su mu male šanse da preraste u najboljeg hercegovačkog alpinistu. On ima sve fizičke kvalitete da postane vrhunski alpinista, ali to nije sve. Ja sam pripadnik bosanske alpinističke generacije 80-tih kada smo nakon svakog alpinističkog tabora, slušali i pjevali uz gitaru pjesme Halida Bešlića ili Harisa Džinovića. Uspon na Denali jednostavno nije moguć bez njih dvojice. Naravno, tu su i drugi profesionalci kao Leonard Cohen, John Coltrane i Othis Taylor." 

Denali, eto nas! Laura, Zoran, Radmila, Vince, Goran

Goran se nadovezao na priču, dodavši da im samo treba još pretis lonac da upotpuni atmosferu uz pjesmu Bešlića kojeg će morati slušati ništa manje nego li dvadeset i jedan dan, koliko traje cijela ekspedicija. Zatim je Zoran dodao da je već kupio specijalni planinarski pretis lonac koji će nositi na Denali:
"Pa kad grah zamiriše na 4200 metara, a ti se Gorane primakneš, dobićeš kutlaču po glavi kad se tako zezaš sa Halidom. Ma, neće boljeti, kutlača je alpinistička i od titanijuma".
"Znači, ljepotica Denali u bijelom šlafruku, pretis lonac što šišti u ritmu hladnih vjetrova planine i Halidovo zapomaganje u slušalicama. Ah, kakav teferič", nadovezah se pomalo teatralno i ironično samo da bi prekinula priču o Bešliću i vratila naš razgovor na interesantnija pitanja tipa o tome šta će, realno gledajući, biti najizazovniji dio ekspedicije na Denali:
"Najizazovniji dio je dokazati sebi da si mentalno jak i tehnički sposoban da možeš podnijeti sve teškoće koje će ispred nas postaviti Denali. Vrh će doći kao logičan rezultan naših napora i izdržljivosti", reče Zoran.
Ljudi nisu ti koji osvajaju planinske vrhove. Planinski vrhovi su ti koji osvajaju nas. Ipak, sa dozom ludila, smijeha, razuma, iskustva, sizifovskih upinjanja i izdržljivosti, sigurna sam da će ljepotica Denali, u skorom susretu sa Zoranom i Goranom, biti prijateljski raspoložena. Susret bi trebao da se desi oko prvog juna 2008. Držimo palčeve!