Mt Rainier (14,411ft = 4392m) i Tahoma Glacier Route: 11,531ft = 3515m savladane visinske razlike (crveno X označava kampove) - pogled sa Emerald Ridge-a

Mount Rainier (14,411ft ili 4392 m) predstavlja ponos američkih planinara. Nije ni čudo, jer Mt Rainier je topografski najisturenija planina u "donjih" 48 država USA i plijeni poglede stotinama milja oko sebe.

Najveća je od planina vulkanskog porijekla iz Cascade Range. Prekrivena je sa čak 25 imenovanih glečera i pravi je magnet za brojne planinare: od onih željnih samodokazivanja do onih koji streme višim planinama i Mt Rainier im predstavlja izvrstan poligon za treniranje tehnike penjanja u ledu, kretanja po glečerima, samospasavanja iz pukotina, načina aklimatizacije...

Igrom slučaja, u samo mjesec dana, troje planinara iz Bosne i Hercegovine uspjelo je savladati ovu impresivnu planinu: Radmili je to pošlo za rukom u junu mjesecu kroz Disappointment Cleaver Route, a Fiki i meni nedugo zatim kroz Tahoma Glacier Route. Dogovorili smo se da zajedno predočimo neke od naših snimaka i utisaka.
Mout Rainier je grandiozna planina. Nije najviša u "donjih" 48 američkih država (peta je po visini), ali je što se tiče "topographic prominence", tj. izdignutosti iznad najvišeg sedla koje je povezuje sa višom planinom sa 13,211 stopa (4027 metara) na prvom mjestu - zanimljivo je da je istaknutija od čuvenog K2. Lista se može naći na: http://www.peakbagger.com. Po izoliranosti (koja se definiše kao udaljenost od višeg vrha ili terena) Mt Rainier je sa 731 milju (1177 km) na četvrtom mjestu u "donjih" 48 američkih država. Za toliko je udaljen drugi američki div, Mt Whitney (14,491ft = 4417m) u High Sierri u centralnoj Kaliforniji, takodje opisan na ZONE-2000: Američki "fourteenersi". Lista se može naći na: http://www.peakbagger.com

Tahoma Glacier Route: Od kraja Westside Roada (2880ft = 878m) koristili smo stazu koja je od prije nekoliko godina zatvorena zbog opasnosti od poplava.

Mt Rainer dominira horizontom sjeverozapadne američke države Washington (nalazi se 87 km jugoistočno od najvećeg grada Seattla), a vidjiv je i iz susjednih američkih država: Oregon, Idaho, Montana, te kanadskih provincija British Columbia i Alberta. Stjecište je hiljada američkih planinara željnih izazova visine, penjanja u snijegu i ledu i uvijek nepredvidivog kretanja po glečerima. U posljednjih 5 godina u prosjeku 10.000 planinara godišnje pokuša, ali oko 52% uspijeva se domoći vrha Mt Rainiera. Trenutno postoji 61 registrovani način pristupa vrhu. 90% pokušaja uspona ide preko jugozapadnih padina i Kampa Muir. Mi smo odabrali Tahoma Glacier Route, najduži i ne tako zahtijevan pristup - htjeli smo da što više vremena provedemo na glečeru u sklopu priprema za nešto zahtijevnije, visočije...
Tahoma Glacier Route ide zapadnim padinama i u prosjeku je godišnje pokuša ispenjati 43 penjača. Godišnje se ovdje u prosjeku zabilježi i 10 smrtnih slučajeva usljed padova, padajućeg kamenja i smrzavanja.

Tahoma Glacier Route: Donji dio pristupa liči na prašumu.

Mt Rainier je po mnogima najimpresivnija planina u "donjih" 48 američkih država. Od 27 planina vulkanskog porijekla u Cascade Range Mt Rainier je najviša, po masivnosti je druga po veličini (iza Mt Shasta (14,161ft = 4317m)), a po kolicini leda u svojim glečerima takođe je druga iza Mt Bakera (10,778ft = 3285m). Međutim, niti jedna planina nema takvu kombinaciju visine, masivnosti i glacialnosti te tako spektakularnu topografsku isturenost, na svega 65 km od pacifičke obale.
Mt Rainier je povremeno aktivan vulkan; njegova posljednja erupcija dogodila se ne tako davno: 1854. godine. Vjerujem da se mnogi sjećaju spektakularne erupcije obližnjeg (stotinjak km južnije) Mount St Helens vulkana. Prije erupcije, 18. maja 1980. g., Mt St Helens je bio 9,677ft ili 2950m visok, a nakon toga "svega" 8,364ft ili 2549m.
Mt Rainier predstavlja potencijalno najopasniji vulkan u Cascade Range: u neposrednoj blizini u Seattlu i Tacomi zivi preko 2,5 miliona ljudi, a rijeke koje se slijevaju sa Mt Rainiera ugrozile bi jos pola miliona ljudi. Gornji dio planine pokriven je sa preko 36 kv. milja ili 93,2 kv. km glečera. Glečeri zapremaju preko jedne kubne milje ili 4,2 kubna km leda koji lagano klizi u dolinu. U maju 1970. godine izmjerena je brzina kretanja na površini Nisqually glečera: 74 cm na dan. Mt Rainier predstavlja izvorište za 5 rijeka.

Tahoma Glacier Route: Kamp 1 na 7,100ft ili 2164 metra

1899. godine Mount Rainier sa okolnim prostorom ukupne površine od 235,625 akri ili 954 kv. km proglašen je Nacionalnim Parkom. Park "silazi" najniže na 1,880ft ili 573 metra. Izuzetno je bogat florom i faunom: može se naći 24 različite vrste drveća i čak 76 različitih vrsta cvijeća. Cvijeće me se naročito dojmilo - nigdje nisam vidio tako zanimljivog, tako bujnog i tako sočnog cvijeća. Sve pomalo liči na prašumu. Od životinja tu živi 50 različitih sisara (tu je i crni medvjed) i 17 različitih gmizavaca.
Mt Rainier, u stvari, kreira svoju vlastitu klimu: svojom grandioznošću i isturenošću presreće tok vlažnog zraka sa Pacifika. To rezultira velikom količinom kiše i snježnih padavina, naročito između oktobra i maja. Tokom zime 1971 - 1972 godine u Paradise meteorološkoj stanici na 5,400ft ili 1646 metara palo je 28,5 metara snijega što je predstavljalo svjetski rekord. Ovolika količina padavina objašnjava porijeklo pomenute "prašume".
Unutar Parka, a oko cijelog Mt Rainiera ispod nivoa snijega, ide Wonderland Trail (Staza Zemlje Čuda) 93 milje ili 150 km lijepo uređena planinarska staza. Ne čudi zato što Mt Rainier National Park godišnje posjeti preko 2 miliona ljudi.

Tahoma Glacier Route: Fikret Karačić rano ujutro 15. jula na oko 2500 metara.

Domorodačko pleme Yakima Indijanaca zvalo je planinu Tahoma, što znači "Veliki Snježni Vrh". Captain George Vancouver je bio prvi Evropljanin koji je vidio ovu impresivnu planinu 7. maja 1792. godine i nazvao je po svom prijatelju Peter Rainieru, admiralu svoje izviđačke flote (poznato je čemu je dodijelio svoje ime). Da ironija bude veća, Britanac Rainier nije nikada ni stupio na tlo USA. Muškarac - bijelac prvi put je kročio na vrh Mt Rainiera 1870., a žena 1890. godine.
Otkako sam ga prvi put vidio 2000. godine, Mt Rainier je potaknuo u meni želju za usponom. Međutim, udaljenost (preko 3 sata leta) i nedostatak partnera su odgađali moju posjetu. Prije tri mjeseca na vrhu Mt Whitneya (14,497ft = 4419m) sreo sam Marka P. U svega par razmijenjenih rečenica spoznali smo mnoštvo zajedničkih ciljeva, od Aconcague do Mt Rainiera. Za par dana Mark se javio sa idejom da penjemo Mt Rainier u junu i julu (sprema se za Aconcaguu). Pristao sam na juli. U junu, Mark je sa još četvoricom pokušao penjati Tahoma Glacier, ali su se morali vratiti sa 12,500ft ili 3810m jer su mu se kolege prepale velikih nagiba u snijegu.
Ja sam pozvao na uspon svoje prijatelje širom Amerike, a u zadnji čas se javio Fikret Fiko Karačić iz Vancouvera, BC. U četvrtak 13. jula odletio sam odmah poslije posla, Mark me pokupio na aerodromu u Portlandu, OR, prenoćili smo blizu Longmire muzeja (probudio me rakun), a u Longmire Ranger Station (2,700ft = 823m) sastali se u 7:30 ujutro sa Fikom te Markovim prijateljima Geoffom i Markom S.

Tahoma Glacier Route: Prolazak ispod ovih seraka nije preporučljiv
poslije podne kada je ova strana u suncu.

Platili smo dozvole za uspon po $30 (vrijede cijelu godinu - poznata "caka" američkih nacionalnih parkova). Odvezli smo se do barikada na Westside roadu (2,880ft = 878m), dobrano se natovarili i već iza prve okuke vidjeli razlog za barikade - voda iz Fish Creeka je gotovo potpuno odnijela put. Put se već godinama ne popravlja jer je u međuvremenu izgradjena nova Paradise Ranger station (5,400ft = 1646m) sa svim pratećim sadržajima i velika većina penjača koristi taj pristup.
Putem kojim smo mi krenuli uputi se oko 0,5% penjača. Nakon što smo skrenuli sa puta na planinarsku stazu, koja se isto tako ne održava, u nekoliko navrata morali smo silaziti u vododerinu Tahoma Creeka jer je voda odnijela stazu, a prolaz kroz prašumski dio pristupa sa ogromnim rancima bi bio teško izvediv.
Za oko 2 sata penjanja kroz bujnu vegetaciju i mnoštvo izuzetno čistih izvora izašli smo na Wonderland Trail te produžili njime još sat hoda. Taj dio staze se održava, a naročito je lijep 50-tak metara visok viseći most iznad Tahoma Creeka. 

Tahoma Glacier Route: Nadomak Kampa 2. Završni dio uspona još uvijek je visoko iznad nas.

Na Emerald Ridge-u ostavili smo cvijetnu aleju Wonderland Traila i spustili se na morenu na 5,800ft ili 1768m. Tu smo stupili na Tahoma glečer kojim ćemo i izaći na vrh. Nakon 2 sata napravili smo Kamp 1 na 7,100ft ili 2164m. Prvi dan, ukupno šest sati hoda. Sutra, 15. jula, krenuli smo rano - u 6 sati i nakon 5 sati traženja puta kroz stotine pukotina napravili kamp 2 na 10,900ft ili 3322m.
Svi smo ovu turu shvatili kao dobar trening za kretanje po glečerima - kretali smo se "školski" navezani sa pripremljenim prusikama i penjalicama za slučaj samospasavanja iz pukotina. Razmijenili smo i američku i bosansku tehniku osiguravanja u snijegu i ledu. Njih je zanimao lađarski čvor i način osiguravanja na cepin u snijegu, a nas njihova improvizacija osiguravanja u snijegu sa zabodenim cepinom tik iznad noge i lomom užeta oko cepina i noge - zgodno kao pomoć pri spuštanju, a ne djeluje baš sigurno pri težim padovima. I pored svega, Mark P. je dva puta upadao u pukotine, ali srećom ne i propadao u njih.
Imali smo odlično, sunčano, stabilno vrijeme. Preostali dio dana trebali smo provesti u kampu - kao na grilu. Sunce je nemilosrdno pržilo. Snijeg je bio dobrano popustio, a time i sniježni mostovi između pukotina na glečeru. U takvim okolnostima ipak je bolje vrijeme provesti izležavajući se na suncu, nego se koprcati u glečerskim pukotinama. Jedina dilema je bila: da li se zavući u šator ili ne? Poučen iskustvom sa drugog kampa na Khan Tengriu (7010m) gdje nas je u danu bez vjetra jako podnevno sunce ošamutilo u šatorima, preporučio sam bilo kakvu aktivnost van šatora: topili smo vodu, pronašli zgodno mjesto za zahod i osiguravali pristup do njega, najedali se, degustirali Geoffove jemeke (specijalnost mu je zdrava ishrana), a Mark S. je obukao tene i trčkarao oko šatora (njegova specijalnost je maraton)!

Tahoma Glacier Route: Kamp 2 na 10,900ft ili 3322 metra.

Sva tri Amera su iz Ashlanda u južnom Oregonu. Mark P. se bavi akupunkturom i ima svoju ordinaciju. Geoff je ljekar specijaliziran u liječenje prirodnim putem bez operacija i upotrebe lijekova i takođe ima svoju ordinaciju. Majstor je za pravljenje iglua. Mark S. je profesor na univerzitetu i strastveni je maratonac - već 17 godina nije propustio niti jedan dan, a da ne pretrči barem milju. Sva trojica su veliki zaljubljenici turnog skijanja. Sa takvim ljudima ne bi bilo dosadno ćaskati ni danima, tako da nam je vrijeme brzo prošlo. Jedina neugodnost bila je kad je Mark S., na naše ogromno iznenađenje, u neka doba uzviknuo: JEDNO PIVO! Neugodnost se sastojala u tome što niko od nas nije imao piva.
Probudili smo se u 10:30, a na završni juriš na vrh bez kamp opreme krenuli u ponoć. Zanimljivo je da se snijeg nije uspio stvrdnuti i bilo je prilično neugodno narednih sat vremena propadati kroz ledenu koru. Narednih oko 2,000ft ili 600m imalo je konstantan nagib od oko 45 stepeni. Gradska svjetla Seattla i Tacome blještala su u noći. Malo iza ponoći pridružio nam se i mjesec, nešto veći od pola. Bilo je to zaista ugodno penjanje.
Zora nas je zatekla na blago položenim padinama na prilazima vrhu. Kako smo prilazili vrhu, tako se i vjetar pojačavao. Vrh pod nazivom Columbia Crest visok 14,411ft ili 4392 metra je, u stvari najviša tačka kratera vulkana. Dijelovi oboda kratera su bez snijega sa vidljivim tragovima isparenja sumpora, što govori da vulkan nije mrtav. Još mi je u sjećanju, znatno aktivniji (i time nepodnošljiviji) Damavand (5671m) iznad Teherana u Iranu. Na vrhu smo bili nešto prije 6 sati, znači nakon oko 6 sati penjanja tog dana ili ukupno 17 sati penjanja (3515m savladane visine). Simptome visinske bolesti osjetio je jedino Geoff, ali je i on uspio izaći na vrh.

Mt Rainier (14,411ft = 4392 metra): Sa Fikom na vrhu.

Krater vulkana je poravnat ogromnom količinom snijega i na njemu je bilo lako uočiti na desetine šatora živopisnih boja. Preko kratera sa druge strane prilazile su kolone penjača (prije 4 sedmice tuda je izašla i Radmila), a na horizontu prema jugu vidjeli su se vulkani Cascade Range-a (sa istoka na zapad): Mt Adams (12,276ft = 3742m) (lijepo se vidi na jednom od Radmilinih snimaka), Mt Hood (11,239ft = 3426m), Mt Jefferson (10,495ft = 3199m) i Mt St Helens (8364ft = 2549m). Na zapadu se bjelasao Pacifik i veoma razuđena obala u okolini Seattle-a, te obrisi Olympic National Parka. Divni motivi!
Međutim, dobrano sam se smrzao jer sam imao samo jedne hlače na sebi (za svaki slučaj u rancu sam imao zaštitnu foliju i bivak vreću). Nisam uspio saznati kolika je temperatura bila u 6 ujutro, ali znam da se Gatorade sok zaledio u flaši (vidi se na slici). Čak i da je bila svega -1C uz djelovanje vjetra od 50 mph ili 80 km/hr (slobodna procjena) osjećala bi se kao -11C (windchill factor). Prosječna maksimalna temperature u julu mjesecu na vrhu Mt Rainiera jedva da je pozitivna: 33F ili 0.5C; prosječna minimalna je 15F ili -10C. Naravno, svi ostali mjeseci imaju znatno niže temperature; januar, na primjer: -13C prosječna maksimalna, a -21C prosjecna minimalna. Mala razlika maksimalne i minimalne temperature može se objasniti činjenicom da su mjerenja vršena na vrhu - u krateru vulkana.
Za naredna 3 sata spustili smo se u Kamp 2. Na tom dijelu smo sreli jedan par, ali sam se iznenadio kada sam saznao da su to u stvari rendžeri - provjeravali su naše dozvole! Pokupili smo šatore i bivak opremu i uspjeli se provući ispod seraka prije dolaska sunca. Na moreni, na kraju glečera bili smo za 4 sata, a za naredna 2 sata spustili se do auta. Dakle, ukupno 9 sati za spust, a ukupno taj dan, 16. juli - 15 sati hoda.

Tahoma Glacier Route: Najstrmije dijelove silaska savladali smo u sjeni, dakle u čvrstom snijegu.

U USA se savladavanje 3,000ft ili 915m visinske razlike u pristupima vrhu, naziva srednje teškim usponom; do 4,000ft ili 1220m - teškim usponom; do 5,000ft ili 1525m - dugačkim i ekstremno teškim usponom; a savladavanje preko 6,000ft ili 1830m visinske razlike je izuzetno i iscrpljujuće teško. Tahoma Glacier Route savladava 11,531ft (14,411-2,880) ili 3515 metara visinske razlike. Moram priznati da je to zaista iscrpljujuće - naročito zadnji dan: uspon od 1070m na vrh i spuštanje svih 3515m u dolinu i to sve u plastičnim cipelama. Noge su se bile dobrano "skuhale". Bilo je tu, naravno, i žuljeva - skuhanih. Zadovoljstvo ulaska u udobne, suhe tene nakon toga, teško se može opisati.
Ameri se hvale da je ova visinska razlika veća od one koja se savladava iz baznog logora do vrha Mount Everesta. Brojke jesu tačne, ali sam se ja samo nasmijao na bilo koju drugu vrstu poređenja. Odmah mi je bilo jasno da oni koji tako govore nisu nikad bili na planini višoj od Mt Rainiera. Ali, ako već govorimo o poređenju, čini mi se da je ova tura uporediva sa usponom iz Chamonixa u Francuskoj (koji je koliko se sjećam na 1035m) na vrh Mont Blanca (4,808m), dakle 3773 metara visinske razlike, ali preko glečera Boisson bez upotrebe vozova, žičara ili auta, niti uzbrdo, niti nizbrdo.
Večera u obližnjem restoranu bila je više nego zaslužena. Pokušavali smo da barem malo nadomirimo 1800 potrošenih kalorija toga dana (slobodna procjena Geoffa, kome je to specijalnost). U tome nam je prilično pomogla i Fikina rođendanska tura pića. Za mene iz Arizone, posebno je zanimljivo bilo da smo sjedili vani uz plinsku grijalicu - bila je sredina jula. Negdje iza ponoći bio sam na aerodromu u Portlandu, OR (kakva 24 sata!), a ujutro na svom poslu. U Phoenixu, AZ dočekala me je uobičajena temperature: 116F ili 47C, naravno bez upotrebe ikakvih grijalica. Ženu kod kuće sam obradovao radosnom viješću da sam uštedio $1500 koliko bih inače platio vodiča za Tahoma Glacier Route.

Disappointment Cleaver Route: Kamp Muir na 3048 metara

A, evo i Radmilinih utisaka:
Još prije nego što sam otišla na Akonkagvu u januaru (eksp. opisana u reportaži G. Rokolja "Aconcagua - Nikad ne reci nikad"), par nas je pričalo o usponu na Rainier ovog ljeta. Grupa se inicijalno sastojala od nas sedam (Goran, Marjan, Eugene, Bogdan, Anton, Paul i ja). Već od sredine maja smo bili nestrpljivi da idemo i svaki vikend pratili vrijeme. Konačno, za vikend 17-18-19 juna vrijeme i uslovi su izgledali zadovoljavajuće. Eugene je bio naročito nestrpljiv, jer je prethodno išao već dva puta do kampa Muir na jedan dan, i imao neku vrstu opsesije Rainierom.
Nažalost, Goran, Marjan, Anton i Paul su morali da otkažu, ali su Jim, Tracy i Jeff odlučili da nam se pridruže, tako da nas je na kraju bilo šestoro.

Disappointment Cleaver Route: Markantni Mt Adams (3742m) u pozadini.

Krenuli smo iz Vankuvera u subotu ujutro u 4:00, sa planom da budemo na parkingu pod planinom do 9:00. Svi neispavani, ali orni da se konačno osvoji Rainier. I pored kišice koja je sipila, još uvijek smo se nadali da će se vrijeme promijeniti u našu korist. Na putu do baznog kampa Muir izbili smo iznad oblaka gdje je sunce pržilo i odakle se pružao pogled na Mount Adams. Kamp Muir se već polako punio alpinistima koji su pristizali. Iznenadilo nas je da u planinskoj kućici nije bilo gužve i odlučili smo da prespavamo tu umjesto da razapinjemo šatore. Pokušati da spavaš je bilo nezamislivo. Čini mi se da maltene nisam oko sklopila, ili sam spavala u nekim kratkim intervalima od po par minuta prije nego što me neka buka ne probudi. Čitavo veče ljudi su pristizali, raspakivali se, kuvali, a onda oko 11:00 naveče se već počeli pripremati za uspon. Mi smo se probudili oko ponoći. Činilo nam se da se svi osjećamo dobro, mada neispavano i odluka je pala da se ide. Jedino je Tracy imala mučninu, glavobolju i probleme sa visinom, tako da je druga grupa odlučila da se odmori taj dan i odloži uspon za ponedjeljak.

Disappointment Cleaver Route: U ledenom "moru" na putu ka vrhu.

Poslije kraćih priprema, krenuli smo, polako, prateći red planinara koji se pružao u beskonačno ispred nas. Smjer "Disappointment Cleaver" je najviše posjećen jer RMI (Rainier Mountanering Inc) vodiči tuda vode svoje klijente. Odlučili smo se na ovaj smjer iz bezbjedonosnih razloga. Jedino sam ja imala iskustva sa usponima iznad 4000m i nismo bili sigurni kako će ostali reagovati na visinu.
Sa druge strane, ta velika posjećenost je i mana ovog smjera. Najveći je problem bio pri preticanju grupa u navezu, naročito kad se radilo o grupi sa vodičima, gdje je bilo čak njih desetak na užetu.
Sa tehničke strane, uspon nije bio puno zahtijevan. Na svim mjestima gdje je imalo strmo, ili ima litica ispod, RMI su postavili fiksnu užad za svoje klijente. Napredovali smo polako u mraku pod svjetlosti lampi. Kao i uvijek kad su velike visine u pitanju, brz uspon je nemoguć. Ide se polako, ustaljenim ritmom, a navez dodatno usporava napredovanje jer je teško uskladiti svačiji ritam.

Mt Rainier (14,411ft = 4392m): Na vrhu Mt Rainiera, u samom krateru vulkana

Kad se izađe na krater, predstoji još oko 300m hoda do najviše tačke. U trenutku smo maltene odustali od odlaska na sami vrh, jer je samo par metara viši od mjesta gdje smo stajali. Kažu da se, ako se izađe na krater, to računa kao i vrh.
Džaba, nije nam dalo mira da se ipak ne popnemo i na tu najvišu tačku. Zadržali smo se oko pola sata na vrhu. Hladan vjetar primorao nas je da uskoro krenemo nazad. Postajalo je hladno.

Disappointment Cleaver Route: Zadovoljstvo usponom, iscrpljenost i pospanost učinili su svoje

Put dole je išao brzo. Polako nas je sustizao umor. U stvari, sve je to bila posljedica nespavanja. Kad bi sjeli da se odmorimo, mene bi san uhvatio istog trenutka.
Po dolasku u kamp, svi smo se sručili u vreće za spavanje da bar malo nadoknadimo izgubljeni san. Nakon sat-dva drijemanja nismo imali motiva da ostajemo u kampu još jednu noć. Pala je odluka da se pakujemo i idemo kući.
U povrtaku, Eugene i Bogdan su se smjenjivali u vožnji. Poslije dvije noći nespavanja, krevet kod kuće mi nikad bolje nije prijao. Slijedeći dan prijatno sam iznenadila šefa kad sam se pojavila na poslu jer je očekivao da ću se vratiti tek dan poslije toga.

Naim Logić & Radmila Jakšić, august 2006