Dugački pristupni put sa Kahiltna glečera, preko grebena West Buttress, na vrh Mt McKinley-a.

Edo Kajan nam je ustupio svoj Dnevnik ekspedicije Mt. McKinley 2003. Nakon čitanja sasvim realnije gledamo na (ne)uspjeh ove ekspedicije, te smatramo da ga je bilo nužno publicirati. Evo kako se ta ekspedicija odvijala dan po dan

NEKOLIKO DANA PRIJE POLASKA
Putna nervoza. Oprema koju smo naručivali proteklih dana stiže po rasporedu.
Zadnji komad treba stići dan prije našeg leta za Anchorage.
Šta ako zakasni?
Zdena i Kugla su oduševljeni tačnošću isporuke UPS-a i FEDEX-a. Kažu u nas DHL od Sarajeva do Mostara putuje tri dana. Sve završeno, hrana podjeljena, oprema kompletirana.
Telefoni zvone, stotine ljudi želi nam sretan put. Kuća puna gostiju, više smo i prestali brojati koliko nas ima.

Bliži pogled na najinteresantniji, a ujedno i najproblematičniji dio cijele rute

7. Juni 2003 (Subota)
Jedva smjestamo torbe sa opremom u auto, izbacujemo jedan red sjedišta da sve stane.
Dvoiposatna vožnja činila se dvostrukom zbog tereta koji nas je zatrpao.
Stižemo predviđenih dva sata prije leta. Zbog prekoračenja težine plaćamo samo za jednu torbu, ostale nam kao opraštaju.
Polijećemo na vrijeme, imamo dva i po sata do Mineapolisa i još šest sati do Anchorage-a.
Za pušače previše dug let. Kugla i ja koristimo kratku pauzu u letu u Mineapolisu da zapalimo. Moramo opet kroz security, jedva stižemo na avion. Poslje nekoliko sati smo iznad Aljaske, pokušavamo prepoznati Mt. McKINLEY među vrhovima ispod nas.
Nagađamo, nismo sigurni.
Stižemo u tačno predviđeno vrijeme. Tražimo taxi do hotela. Treba nam kombi.
Hotel lošijeg smještaja nego smo očekivali. Ipak, u centru grada, na petoj aveniji.
Ubacujemo torbe u sobu i žurimo da kupimo još koju sitnicu i vidimo grad.
Vraćamo se u hotel umorni i dosta kasno.

Ovi mali avioni Talkeetna - Kahiltna glečer su poput magaraca, mogu povući toliko da ne povjerujete (sve do jednom, kako tvrdi Edo)

8. Juni 2003 (Nedjelja)
Sa recepcije hotela javljaju da nam je stigao taxi za Talkeetnu. Usput po Anchorageu kupimo još putnika. Ukupno nas je osam plus vozač. Čeka nas vožnja od 3 sata (200 km). Dosta vremena da se upoznamo i razgovaramo.
Naši saputnici su dva Škota i dva Engleza. Poslje kraćeg razgovora otkrivamo da im je cilj traverziranje Mt. McKinley-a (popeti se jednom stranom, sići drugom stranom planine).
Vozač (žensko) je stanovnik Talkeetne (jedan od 100 stanovnika koliko ih živi tokom cijele godine).
Oni, (Gafa, Zdena i Kugla) puni pitanja: "Šta je ovo?, šta je ono? Koliko još? Kad ćemo stati da zapalimo? pitao bi Kugla, a meni ne bi bilo mrsko.
Stižemo u Talkeetnu. Puno posla treba završiti. Odlučujemo prvo naći sobu, smjestiti stvari, zatim pravac rendžerska stanica, aerodrom i tek onda možemo razmišljati o nečem drugom.
U rendžerskoj stanici uobičajena gužva. Dozvolu za penjanje dobijamo poslje plaćanja.
Određuju nam rendžera koji će obaviti intervju sa nama. Upoznaje nas sa pravilima ponašanja na planini i kao sjeća se mene (šatro) i drago mu što smo opet tu.
S nama je i japanac Moneo. Nema veze sa engleskim jezikom i samo klima glavom.
Kasnije ćemo se sretati na planini i postati prijatelji. Dozvola u rukama, pravac aerodrom!
Budite spremni u 9 sati u jutro, pa ćemo vidjeti hoćete li letiti! bio je odgovor.

"Bistrički konj na glečeru Kahiltna" (Dani nr. 164), tako je Gafa doživljavao sebe, tegleći danima teret kroz ledenu pustoš Aljaske. Napredovanje ka kampu 1.

9. Juni 2003, PRVI DAN (Ponedjeljak)
Molimo nekog iz motela da nas prebaci sa torbama do aerodroma. Vrijeme je oblačno i let upitan. Ipak, ohrabruje prognoza da će se kasnije popraviti. Slikamo jedni druge znajući da ćemo izgledati sasvim drugačije na povratku.
Ukazuje se prozor u oblacima i saopštavaju nam da letimo odmah! Uzet će nas sa dva aviona. Gafa ija u jednom Zdena i Kugla u drugom. Pilot zabrinuto mjerka Zdenu (hoće li moći poletjeti). Poslje 45 minuta prilazimo glečeru, osjetna nervoza pilota koji stalno nešto čačka po instrumentima (prije samo nedelju dana, srušio se avion sa tri putnika na domaku glečera). Sljetanje malo grubo ali živi izlazimo iz aviona. Iza grebena se pojavljuje i njihov avion. Oko pola metra novog snijega. Kako li je gore?
Žurno iskrcavamo stvari, predajemo dozvolu, uzimamo gorivo i podižemo šatore. Noć provodimo tu.

Mnogi dovode uvjete na Denaliju (Mc Kinley) u red težina koje odgovoraju visinama iznad 7000m. Ako bi Everest bio na geografskoj širini kao Mt McKinley, bio bi praktično neosvojiv

10. Juni 2003, DRUGI DAN (Utorak)
Kafa, doručak, spremamo stavri, određujemo šta ide u ruksak, šta vučemo na saonicama. Brine nas kako ćemo izvući ovoliki teret na 4400 m n/v. Pa svaki ima najmanje 70 kg tereta. Utežemo torbe na saonice vodeći računa o balansu da nam se ne bi izvrtale.
Manji dio tereta nosimo u ruksacima, ostalo vučemo u saonicama. Dan je oblačan ali nije hladno. Kugla ne može vjerovati da je došao, naglas se zahvaljuje "KIŠAMA". Osmjeh mu ne silazi sa lica.
Put do prvog logora vodi kroz ledenjak Kahiltna i uzet ce nam 6-8 sati. Zdena ide ujednačenim tempom i ne odmara se, Gafa pravi pauze od 10 minuta svakih sat vremena, Kugla kaže da će spičit ovo za čas i ostaviti nas 5 sati. Niko mu ništa ne govori osim da se pazi pukotina. Mislimo, nek nauči lekciju, nije mu ovo Prenj.
Stižemo u prvi logor koji je na visini od 2400 m. Na licima osmjeh, za danas smo završili sa vučom.
Postavljamo šatore, topimo snijeg za vodu, pravimo večeru. Sutra je teži dan.

Kamp 3 ili "u po' frke". Uspon dovde karakterizira naporno tegljenje glečerom, pukotine i prije svega distance koje "ubijaju u pojam"

11. Juni, TREĆI DAN (Srijeda)
Ustajemo rano, cilj nam je izbaciti hranu i dio opreme na drugi kamp na visini od 2900 m i vratiti se isti dan u prvi logor na spavanje.
Uskoro nas dočeka strana koju nije lako preći vukući veliki teret. Kugla i Gafa su zaostali, Kugli visina vraća onu žurbu predhodnog dana (naucio je lekciju). Zdena i ja dolazimo do drugog kampa.
Odlučujemo tu zakopati hranu i opremu. Na taj način "rezervisati" ćemo mjesto za šatore i skratiti Kugli i Gafi put.
Povratak do prvog kampa je bio vise nego uzbudljiv, ja i Gafa odlučujemo sjesti na sanke i tako se "spustiti" do prvog kampa. Zdena ne može zbog skupocjene kamere koju nosi, Kugla mu se pridružuje. "Vožnja" do kampa je trajala oko jedan sat (normalno bi nam trebalo oko 3 sata). Prednost ove planine je što nema mraka tako da ne možete nigdje zakasniti. Svi smo na okupu, uz večeru planiramo sutrašnji dan.

" Final push" prije prevoja Windy Corner na oko 4000m, neposredno prije kampa 4. Windy Corner je jedna od kritičnih tačaka uspone preko West Buttress-a

12. Juni, ČETVRTI DAN (Četvrtak)
Pakujemo satore, još uvijek imamo dosta opreme koju treba izvući do drugog kampa.
Isti put, iste teškoće. Vrijeme se popravlja, pokušavamo zaštititi lica kopertonom. Usput nikakvih iznenađenja. Dolazimo na mjesto gdje smo ostavil hranu i opremu, podižemo logor. Odmah pored nas je i japanac Moneo, drago mu što nas vidi, nudi kafu.
Pričamo uz pomoć ruku i nogu. Pogled na glečer i put kojim smo došli je impresivan. Prvi put imam vezu sa Vesnom, sve u redu, šaljem joj kratak izvještaj.

Predivna atmosfera koju stvaraju lentikularisi koji se kače za šiljke okolnih vrhova. Slika snimljena na putu od kampa 3 ka Windy Corner-u

13. Juni, PETI DAN (Petak)
Trebamo se popeti oko 600 m relativne visine, doći na treći kamp što nam je cilj danas.
To je najlakša dionica cijelog uspona. Vrijeme je bez oblačka. Lica nam gore, uprkos ogromnim količinama kopertona (factor 45) i maramama kojim se pokušavamo zaštititi.
Izlazimo u različitim intervalima na treći kamp, opet zakopavamo teret i vraćamo se u drugi kamp. Uobičajene radnje, topljenje snijega, večera i pripreme za sutrašnji dan.

Kamp 4 leži na platformi odvojenoj od ostatka svijeta strmim odlomima i uskim prolazom Windy Corner s jedne, te grebenom West Buttress (koji vodi dalje ka vrhu) sa druge strane

14. Juni 2003, ŠESTI DAN (Subota)
Izlazak na treći kamp bez većih poteškoća, određujemo mjesto za šatore koje prethodno trebamo "doraditi". Kopati na toj visini nije lako. Zadatak ima Kugla koji se žali da nije više kopao ni na heliodromu. Primjećujemo kako se sa našim usponom povećava broj šatora i alpinista u kampovima.

Ukopan - spašen! Rovovi, zakloni i bedemi štite od ledenih polarnih vjetrova koji brišu zonom 4000m. Štapovi i druge oznake markiraju ukopanu hranu i opremu.

15. Juni 2003, SEDMI DAN (Nedjelja)
Ovo će biti najteži dan do sada.
Gafa ustaje prvi i rano, budi prvo mene (zajedno smo u šatoru) a zatim ostale. Kugla negoduje: "Gdje ti se žuri, šta si navalio". Zdena mu se pridružuje. Antagonizam između Zdene i Kugle na jednoj strani i Gafe na drugoj raste iz trenutka u trenutak. Ostatak expedicije ću provesti peglajući stvari između njih da bi ovo nekako funkcionisalo.
Gafa ipak ide ne čekajući nikog, ja sam za njim, a Kugla i Zdena nešto za nama. Ispred nas dvije užasno strme strane koje trebamo popeti.
Čini nam se da teret koji vučemo nije nikad bio teži. Cepini su nam "pri ruci" u slučaju pada. Ubrzo sustižem Gafu, žali se na bolove u lijevoj strani stomaka i govori "slezena".
Poslje kraće pauze provedene s njim, nastavljam sam. Sa vrha ovih strana put dalje vodi dolinom do Windy Corner (vidi gornju sliku) na visini od 4300 m.
Pokušavam prepoznati među alpinistima ispod sebe svoje partnere. Vidim Zdenu, gdje su Gafa I Kugla???
U četvrti kamp dolazim sam, sat poslje Zdena, tri sata poslje Gafa, Kugle još nema.
Poslje odmora idemo nazad, na treći kamp, pa gdje sretnemo Kuglu neka tu ostavi teret. Odmah ispod četvrtog kampa srećemo ga, umoran i raduje ga da ostavi teret. Stižući na treći kamp Gafa se i dalje žali na bolove slezene. Predlaže dan odmora.

Kamp 4, ledena strana u pozadini je ogranak masivnog vrha McKinley, lijevo je greben West Buttress, desno... provalija! Slika nagovještava vrstu problema u nastavku

16. Juni 2003, OSMI DAN (Ponedjeljak)
Odmor, jučer je zaista bio težak dan. Mnoštvo alpinista, svi znatiželjni odakle je ko.
Dan prolazi ljenčareći po kampu. Obilazi nas patrola rendžera.

17. Juni 2003, DEVETI DAN (Utorak)
Kupimo šatore, zakopavamo dio opreme koji više nećemo koristiti u daljnem uspomu (krplje za hodanje)
Ista dionica kao prije dva dana, teret prijeti da nas odvuče u provaliju koju prelazimo.
Kugla komentariše: "Taman se riješiš jedne strane, dočeka te druga još teža".
Gafa se izgleda oporavio, održava korak sa mnom. Zdenu i Kuglu više ne vidimo. Dolazimo na Windy Corner, opasan prevoj preko kojeg moramo prebaciti sanke teške 60 kg. U strani koju presjecamo mjesta samo za cipele (sa derezama). Sa desne strane ambis od nekoliko stotina metara, ispresjecan pukotinama. Ovdje ne bi bilo zdravo završiti! Uzimam teret u ruku i prebacujem ga preko tog mjesta, na taj način spriječavajući "cimanje" koje bi me moglo izbaciti iz ravnoteže.

Sa lijeve strane je lavinište. Preporuka rendžera je da se ne prolazi preko dana. Mi smo tu u 5 sati poslje podne, odlično, nemože bolje da nas lavina zatrpa. Pravimo razmak ako bi jednog zatrpala da ga drugi može "locirati".
Konačno četvrti logor. Bacam ruksak sa leđa i sjedam na njega. Još uvijek sunce sija iako je skoro 8 sati. Primjećujem da nam je neko izbacio naše stvari i postavio svoj šator. Ljut i bijesan hoću da ih budim i da im j… mater. Gafa me smiruje govoreći: "Pusti to sve je u redu, evo ima drugo mjesto". U neposrednoj blizini zaista je bilo mjesto čak i bolje nego prethodno odabrano, ali ono mi ne da mira, svako malo bih otišao i bar nekog "štocirao".
Više sam nervozan nego bi trebao biti, možda zbog tog što Kugla i Zdena malo kasne. Stižu, pokazujem im mjesto za šator. Podižemo treći šator koji će nam ubuduće biti dnevni boravak, kuhinja i mjesto druženja. To je važno jer na ovom logoru provodimo najviše vremena.
U kampu nas docekuje Majk, amerikanac hrvatskog porijekla. Majk zna nekoliko riječi našeg jezika. Došao je da "proskija" sa snowboard-om nešto, ni sam ne zna šta.
Najviše vremena ćemo provesti druzeći se s njim.

Zdena, Edo i Gafa u "dnevnom boravku" na -25C. "Spavća" je hladnija od škrinje za duboko zamrzavanje, a tek WC - na kraju svijeta i na kraj pameti. Foto: Kugla

18. Juni 2003, DESETI DAN (Srijeda)
Dan odmora, zaslužili smo. Usput, moj je rođendan. Moji partneri potajno pripremaju kako da ga proslavimo. Većinu dana provodimo odmarajući. Opet imam vezu, kući sve u redu, dosta poruka za moje partnere. Šaljem izvještaj kako napredujemo.
Sjedimo u "dnevnom boravku", temperatura je -25 C. Prepričavamo i sjećamo se starih vremena, zatim pjesma. Prvo one planinarske "I ako cipela nema.., a š.... se stisne na blendu 22, brzo prelazimo na "Bjele ruže..."
Na kraju repertoara primjećujemo da je već kasno i da drugi u šatorima nisu mogli spavati zbog naše "buke".

Na McKinley-u se nema gdje zakasniti jer ljeti (kad je ekspedicija penjala ovaj vrh) sunce samo kratko zalazi, a nikada ne smrkava

19. Juni 2003, JEDANAESTI DAN (Četvrtak)
Ujutro se pokušavam izvinjavati "komšijama". Ubrzo dolazi i rendžer (doctor) i pita jesmo li to mi pjevali sinoć. Ja se izvinjavam govoreći da je sve moja greska.
"O ne, bilo je divno slušati vas", bio je odgovor. Naravno, bio je samo pristojan. Odakle nas u pjevanju. Jedino Kugla može tu proći, a nas troje, to je užas.
Dan provodimo sređivajući stvari za sutrašnji izlazak na 5300 m. Čeka nas 900 m visinske razlike uspona. Prognoziramo da će nam trebati 10 sati za uspon i povratak.

Napredovanje izloženim grebenom West Buttress preko koga vodi "put" sa kampa 4 na jurišni kamp na 5240m, te dalje na vrh preko prevoja Denali pass (na slici kamp 4 leži na desnoj strani grebena)

20. Juni 2003, DVANAESTI DAN (Petak)
Dobro raspoloženi poslje dva dana odmora, spremamo se bez žurbe za polazak. Prvi put za cijelo ovo vrijeme ruksaci nam nisu teži od 15 kg. Svi nosimo hranu za tri dana i gorivo.
Uspon postaje znatno ozbiljniji i tehnički dotjeraniji. Do zaleđene stijene nagiba 45-50 stepeni, opremljene fixnim užadima, treba nam dva sata. Preko "fixeva" trebat će nam nešto više. Fixnu užad su postavili rendžeri da bi olakšali uspon i smanjili mogućnost padova.
Gafa i ja smo već na užadima, Zdena i Kugla sat iza nas. Dolazimo na greben.
Greben je širok oko pola metra, eksponiran vjetrovima. Polazi sa visine od 5000 m, završava na 5300m ili jurišnom kampu. Cijelom dužinom (3 km) sa desne strane je ambis dubok 1000 m a sa ljeve strane 1500m.
Navezujemo se prvi put na uže. Ja vodim. Greben je okovan ledom i da bude još gore ima puno novog snijega. Vrijeme se kvari, vidljivost je jako mala. Počeo je da pada snijeg.
Na jednom od "štandova" kad sam osiguravao Gafu, gledajući teškoće koje sam upravo prošao, ozbiljno sam se zabrinuo za Kuglu i Zdenu. Zdena je već predlagao da bar na tom dijelu budemo navezani sva četvorica kako bi uspon bio sigurniji. Gafa je to uporno odbijao govoreći kako bi nas to usporilo, kako ne postoji naveza od četiri itd. Pitao sam Gafu je li ga baš briga šta će se desiti s njima.
"Naravno da mi je stalo do njihove sigurnosti", bio je odgovor.
Poslje nekoliko sati penjanja po grebenu vrijeme se toliko pokvarilo da smo jedva vidjeli jedan drugog. Odlučujemo ostaviti teret 100 m od jurišnog kampa i vratiti se nazad.
Otpenjavanje grebena je još teže nego samo penjanje. Do fixnih užadi trebalo nam je dva sata.
Gdje su Zdena i Kugla? Na vrhu fixeva pitam jednog alpinistu, koji je tu upravo postavio šator, je li vidio nekog i Bosne i Hercegovine. Odgovara mi da su tu bili prije dva sata, zakopali teret i vratili se nazad.
Ubrzo ih vidim na kraju fixeva, silaze jako sporo. U prolazu Kugla mi kaže da ga boli glava i da mu je muka. Opet je žurio i pored Zdeninih upozorenja. U kamp se uvlačimo svi vidno umorni.

Neposredno pod dionicom opremljenom fiksnim užadima. Nakon "fixeva" izlazi se na greben gdje je dio ekipe bivakirao pri drugom pokušaju da dosegne jurišni kamp.

21. Juni 2003, TRINAESTI DAN (Subota)
Dan odmora. Kugla ide po peti put na mjesto gdje je prije nekoliko dana ostavio hranu da je pronađe. U međuvremenu je palo metar novog snijega i to mu još više otežava potragu. Da stvar bude još gora, hrana se nalazi pod najvećim laviništem na planini.
Zdena govori da bez te hrane uspon je završen za njega. Misli da ja mogu pronaći hranu jer sam bio s njim u trenutku kad je Kugla zakopavao. Predlažem da idemo zajedno. Gafa se oštro protivi toj ideji, govoreći kako je to neodgovorno ići u lavinište, a hrane imamo dovoljno. Ipak smo otišli i pronašli hranu.
Pred spavanje nervoza pred sutrašnji dan postaje veća. Razgovaramo o mogućnostima uspona sutra. Zdena me pita da još jednom razmotrim mogućnost da idemo zajedno na grebenu. Odgovaram: "Šta o tome imam razmišljati", podrazumjevajući da im se pomogne.

Drugi pokušaj uspona na jurišni kamp iz "baznog" kampa 4. Na slici "neidentificirani" puzeće-pušuće-tegleći objekat!

22. Juni, ČETRNAESTI DAN (Nedelja)
Na jutarnjoj kafi Zdena donosi odluku da ne ide. Ne dopada mu se naša nervoza oko osvajanja vrha. Moj sinošnji odgovor shvatio je kao odbijanje. Predlaže da Kuglu uzmemo u navezu. Gafa se ne protivi njegovoj odluci. Ja se osjećam užasno. Hej, ovo je trebao biti nas zajednički poduhvat.
Ipak, ništa ne može promjeniti njegovu odluku. Nesebično nudi dijelove svoje opreme da koristimo u našem daljnjem usponu.
Pažljivo biramo komade opreme koju ćemo nositi. Hrana i gorivo su već gore.
Kad sam na kraju vidio koliki mi je ruksak umalo se nisam onesvjestio. Zdena ga "vaga" i procjenjuje oko 27 kg. Kuglin još teži. Gafa ima znatno manje. Odrekao se opreme koju smo mi smatrali normalnom.
Puštamo Kuglu da krene prije nas, mi ćemo ga stići. Zdena snima naš polazak. Uz riječi "sretno, vidimo se poslje vrha" rastajemo se. On će sljedećih nekoliko dana provesti sa Majkom.
Ista maršruta, dva sada do fixeva, dva sata uz fixeve. Međutim, pod ovim teretom treba nam tri puta više vremena. Izlazeći na vrh grebena na kojem završavaju fixna užad odlučujemo tu postaviti logor i provesti noć. Sutra bi nas čekala kraća dionica i to bi nam omogućilo da u jurišni kamp dođemo odmorni. Mjesto za šator je usječeno u padini nagiba 45 stepeni, dužine 1500m. Gafa insistira da se vežemo užetom na spavanju kako nas ne bi otpuhao vjeter. Poslje obilne večere pokušavamo zaspati, svatko sa svojim mislima o predstojećim danima.

"Fixevi" one more time, ovaj put trostruko sporije. "Izlazeći na vrh grebena na kojem završavaju fiksna užad odlučujemo tu postaviti logor i provesti noć" (Op.: na pola puta između kampova 4 i 5)

Pogled sa jurišnog kampa (5240m), na plato na kome je smješten kamp 4. Vidljiv uski prolaz Windy Corner koji leži na rubu masivnog seraka (ledeni odlom), presječen pukotinom, kao i trag koji vodi na greben West Buttress

23. Juni 2003, PETNAESTI DAN (Ponedjeljak)
Budimo se svježi, niko nije imao problema sa visinom. Dobro smo aklimatizovani. Pakujemo šator i stajemo na greben. Gafa vodi, Kugla u sredini i ja na kraju užeta. Vrijeme hladno, ali bolje nego zadnji put. Rijetke alpiniste koje susrećemo pitamo jesu li bili na vrhu. Većina ne, "lose vrijeme", odgovorili bi. Kugla se odlično ponaša, sluša sve moje savjete, Gafa teško ide, treba mu odmor svakih dvadeset metara.
Opet se žali na slezenu. Poslije nekoliko sati stižemo na jurišni kamp. Usput smo pokupili hranu i gorivo koje smo ostavili. To još više povećava težinu mog i onako preteškog ruksaka. Nalazimo dobar "bunker" gdje ćemo postaviti šator. Dijelimo dužnosti, Gafa topi snijeg, Kugla i ja podižemo šator. Prisjećam se kad smo prije tri godine na istom ovom mjestu "umirali", Adnan, Gafa i ja. Temperatura je tad iznosila -58C.
Pokušavam naći mjesto gdje bi imao signal za telefon. Nalazim se na rubu stijene koja gleda prema četvrtom kampu. Dok biram brojeve, pokušavam prepoznati Zdenin šator među stotinama "tackica" hiljadu metara niže.
Napokon, poslje više od 6 dana imam vezu. Telefon zvoni. Halo, halo... Edo, Edo (ženski glas)!!
Vesna je hitno sa djecom morala otići za Mostar, mama joj je jako bolesna. I veza se prekinu. Nijem, zatečen, pokušavam dobiti ponovo. Temperatura -35 C. Vidim kako mi baterija "izlazi". Pokušavam nazvati nekog drugog, Adnana, Božu ali bez uspjeha. Kugla je dotrčao do mene, vidi da sam očajan. Ulazim u šator očiju punih suza. Predosjećao sam šta se dogodilo. Ne bi oni otišli tek tako. Hoću da odmah idem dole, da pomognem koliko mogu. Hiljadu pitanja, nijedan odgovor: kako je primila tu vijest, jesu li imali dovoljno para, kako će za avionske karte, sa stvarima, sa djecom... Važno mi je da dođem do telefona da se čujem s njima. U svemu ovom ja sam bio negdje, na nekom penjanju.
Gafa me pokušava smiriti: "Pa ne znaš šta je, šta oplakuješ živu ženu, možda je samo moždani udar, možda je…" To me malo umiruje, odlučujem provesti noć. U jutro ću pokušati zvati ponovo

Izvlačenja iz West Butress-a, grebena što odvaja četvrti i jurišni kamp. Pri lošem vremenu greben je prilično problematičan (na slici kamp 4 leži na lijevoj strani grebena)

24. Juni 2003, ŠESNAESTI DAN (Utorak)
Nažalost, moje pretpostavke su bile tačne. Sve je trebalo biti skriveno od mene dok sam na planini. Eto "naletio" sam na nekog ko nije znao za ovaj plan i rekao mi istinu. Poslje toga više nije bilo smisla nastaviti sa usponom. Moralno skrhan, odlučujem sići sa planine. Moja žalost je očigledno pogodila Kuglu, koji je nedavno izgubio oca. Odlučuje da ide sa mnom. Dosta mu je.
Gafa ostaje, uvjerava me da je sve u redu, da će sačekati dan-dva dok se vrijeme ne popravi i da će biti oprezan...
Naći ćemo se u Talkeetni. Pozdravljamo se, u odlasku se okrećem, gledam prema vrhu koji je još u oblacimama, zatim u Gafu koji je ispred šatora i maše uz znak pozdrava. Pokušavam biti sabran koliko mogu. Puštam Kuglu prvog, odlično radi, sve što sam mu rekao primjenjuje bez greške. Ubrzo smo na užadima. Apsajlujem prvi, Kugla malo posrće, savjetujem ga kako da to lakše uradi.
Na pola strane srećemo Majka, zabrinuto pita šta se desilo. Izražava mi saučešće.
Vidim Zdenu pred šatorima, ide nam u susret. Kad sam mu rekao, on vidno potresen pokušava me smiriti. On bi ostao i sačekao Gafu. Uvjeravam ga da sam se sa Gafom dogovorio i da je sve u

Na trećem kampu ponovo ulazimo u oblak iz kojeg nećemo izaći sve do prvog logora, praćeni olujom

Napuštanje četvrog kampa u ponoć. Da li će Gafa sam dosegnuti vrh? Da li će se izvući iz oluje? Da li..?

25. Juni 2003, SEDAMNAESTI DAN (Srijeda)
Ponoć, krenuli smo prema Windy Corner. Problemi sa sankama postaju drugačiji. Sad su sanke ispred nas i pokušavamo "upravljati" s njima. Balans nije dobar, prevrću se. Prepakujemo ih i nastavljamo dalje. Do trećeg kampa trebalo nam je skoro 4 sata. Spori smo. Na trećem kampu kupimo opremu koju smo ostavili. Novog snijega oko pola metra i opet hodamo u krpljama. Ulazimo u oblak iz kojeg nećemo izaći sve do prvog logora, praćeni olujom. Snijeg nam, nošen vjetrom, pada pravo u lice. Ne vidimo jedni druge na razmaku od 10 metara. Pokušavamo pratiti bambus štapove kojim su rendžeri obilježili put. Ujednom trenutku nemamo pojma kuda dalje, bambusi su na takvom razmaku da ih ne vidimo, a prtinu je snijeg odavno pokrio. Zdena vadi GPS, pronalazimo slijedeći bambus. Nismo ni primijetili kad smo prošli pored drugog logora. Brzo se spuštamo do prvog logora. Trebat će nam oko 4 sata do mjesta na glečeru gdje se nalazi aerodrom.
Silazak je trajao 14 sati, za mene i kuglu 18 sati jer smo silazili sa jurišnog kampa.
Na aerodromu tišina, avioni ne lete već dva dana. Oko dvadesetak alpinista čeka svoj red da polete. Stavljamo se na listu čekanja, uvjeravaju nas da predveče očekuju kratkotrajno poboljšanje i da postoji mogućnost da letimo.
Oko 19 časova prvi avion dolazi, na žalost nije naša kompanija. Nedugo za njim dolaze još dva. Jedan je naš. Prozivaju "BOSNIA". Trčimo prema avionu. Pilot nam saopštava da nas ne može uzeti zajedno. Zdena mora sačekati drugi avion sa većinom stvari. Uvjerava me da je drugi avion već na putu.
Činilo mi se da je let do Talkeetne trajao duže nego onaj do Anchoragea. Napokon slijetanje. Na aerodromu se vagamo, ja izgubio 8 kg, Kugla manje. Čekajući Zdenu i ostatak opreme trčim do telefona. Čujem se sa ženom. Kroz plač smo razmijenili nekoliko riječi. Djeca su dobro. Sve je proteklo u redu. Smiruje me. Imala je nesebičnu pomoć mojih prijatelja, Adnana, Jase, Jaska i mnogih drugih.
Trčim prema narandžastom avionu koji upravo slijeće želeći zabilježiti trenutak kad Zdena izlazi iz aviona. Rezervisali smo sobu, tu ćemo čekati Gafu. Vrijeme provodimo spavajući, niko se ne budi do 2 poslje podne.

Na glečeru Kahiltna (cca 2200m). Silazak sa jurišnog kampa 5420m u "jenom komadu" trajao je punih osamnaest sati

Poslje tri dana Gafa upada u sobu:
" Đe si Edo!"
" Jesi li se popeo?"
" Jesam, jašta sam!!"
Čestitamo mu. Bravo!!
Časti nas večerom pričajući u detalje šta se dešavalo.
Napominje da je ovo uspjeh svih nas kao expedicije.
Sutra idemo u Anchorage.
Ekspedicija je zvanično završena

Edo Kajan, 2003 (Hvala Tani i Mofo-raji koji su omogućili objavljivanje dnevnika)