Najveću, a često i nepremostivu prepreku na putu ka vrhu,
predstavlja bezbroj dubokih glerečerskih pukotina

Glečer posut mjesečevim srebrom, umiren hladnoćom i ušuškan tišinom, noć na "rubu svijeta" sa pogledom u neku nedefinisanu dimenziju... A onda škripa i svjetlucanje pršića u nepodnošljivom blještavilu jutra... Ukratko, tura koju bi svako poželio

Septembar. Planinarsko-alpinistička sezona na izmaku. Već se osjeća ono što uveliko dolazi u oktobru i novembru: kraći dani, kiša, magla, blato... Brojim ture iz 2005. i uviđam da sam do sada, kada se sve sabere, u planinama proveo oko mjesec dana. Ne mogu se
požaliti, ali opet tako želim da sada, na izmaku ljeta, odradim "nešto veliko". Šta?  

Mt Baker, 3285m, budno nadzire svaki naš korak

Zoran i ja pokušavamo da dogovorimo Mt. Rainer (4392 m) u Americi, ali ne ide. U posljednjem trenutku sve propada. Nekoliko dana kasnije javlja se Radmila. Ona je u kontaktu s nekim ljudima iz British Columbia Mountaineering Club-a koji planiraju da idu na Mt. Baker (3285 m) . Poziva me da im se pridružim u pohodu na tu, treću po visini, planinu u susjednoj američkoj drzavi Washington. Rado pristajem, mada osim nje, od desetak zainteresovanih, ne znam nikog. Mt. Baker se jednostavno ne propušta.
Razmijenjuju se mejlovi, tel. brojevi, razgovara o opremi, vremenu, ruti...

Vraćati se? Ne! Preskakati? Ne! Silaziti pa se penjati?
Ne! Sjesti i plakati? Ne! Zaobilaziti? Hm..!

Poznat po ogromnim količinama snijega i leda (1998. debljina sniježnog pokrivača iznosila je preko trideset metara, što je te godine bio i apsolutni svjetski rekord!) Mt. Baker je jedna od najvećih planina u ovom "mom" kanadsko-američkom dijelu kontinenta. Još uvijek aktivni vulkan, Mt. Baker je sa svojih nekoliko ruta različitih penjačkih težina pravi izazov za sve alpiniste.
Prvi put je osvojen 1868. godine, kada je to pošlo za rukom američkoj ekspediciji pod vođstvom engleskog oficira Edmunda Thomasa Colemana, koji je za sobom već imao bogato alpinističko iskustvo iz ostalih dijelova svijeta.

Na kraju svijeta! Ovako izgleda taj rub gdje se svijet završava...
(Zahvaljujemo autoru na ovoj fotografiji koja, po našoj ocjeni, spada među najuspjelije
objavljene u publicistici ovog žanra)

Najveću, a često i nepremostivu prepreku na putu za vrh, predstavlja bezbroj podmuklih glerečerskih pukotina. Posebno u ovo doba godine, kada se dio snijega već otopio a novi još nije pao, prelaz preko
njih jako je komplikovan i rizičan.
Sastajemo se kod rendžerske stanice u podnožju Bakera. Plaćamo taksu, upoznajemo se "uživo" i krećemo. Jason i Greg su jedini koji su i prije bili na Baker-u. Jason je očigledno i najiskusniji pa djeluje kao vođa. Vrijeme ne obećava previše: tmurno, maglovito, kišno... Ni ja se ne osjećam baš najbolje; prehlada, koja me već neko vrijeme drži, još uvijek me muči. Nadao sam se da ću "do Bakera" biti "stopostotan". Sad me to pomalo i brine. Oči peku, u plućima "trokira"... 

Selo Naheravo (sa ograničenom slobodom kretanja, naročito noću)

Dolazimo do prvog, potpuno "suhog", glečera koji ne izgleda nimalo privlačno. Pukotine na njemu djeluju kao lavirint. Kako i kuda ih preći? U svemu je dobro što se bar vide kao na dlanu, nema skrivenih koje će nas dočekati kasnije u gornjem dijelu planine. Grupa se, suprotno prethodnom dogovoru, cijepa u više manjih, što i ne iznenađuje: teško je uskladiti kretanje jedanaest ljudi. 

Pogled "from the end of the world" u neku nepoznatu dimenziju

Uspon sporo traje, diktira ga "stanje na terenu"; drugim riječima, gdje god da kreneš - pukotina. Vrijeme se ponovo pogoršava. Slaba vidljivost je posljednja stvar koju želimo u ovakvoj situaciji. Nemamo izbora nego da kamp postavimo na mjestu koje nam, okruženo ponorima, dođe nešto kao ostrvo spasa.
Zastavicama obilježavamo sigurnu teritoriju oko kampa, da se, kojim slučajem, nekom u noći ili magli ne bi omaklo da napravi pogrešan korak... 

Kad mačke nema i miševi... Ne, kad mjeseca nema i lampe kolo vode!

Mnogi, neki s manje, neki s više nade, naglas razmišljaju o sutrašnjem danu. What if it stays like this, what if ovo, what if ono. Moral je, međutim, još uvijek na nivou. Ja lično ćutim, bolje je, kontam, da u ovakvim situacijama ne ispoljavam moju istočno-evropsku varijantu pesimizma ili optimizma i ostanem uzdržan.

A kad mjesec "zaigra", noć se zavlači u mišju rupu

Kako ulazimo u noć, vrijeme se ipak poboljšava. Zvijezde se naziru na nebu, gradić Abbotsford svijetli
u daljini, za ne povjerovati. Vršimo posljednje dogovore pred sutrašnji dan, večeramo, provjeravamo
opremu i konačno odlazimo u šatore ne bi li se uspjeli odmoriti pred sutrašnji uspon. Spavam bez problema, za razliku od ostalih, mada je vani izuzetno hladno.

Audio-vizuelni efekti poput škripe i svjetlucanja pršića prate nas u borbi za svaki fit ka vrhu Mt Baker-a

Oko tri sata poslije ponoći. "dežurni" zove. Provirujem kroz šator. Od prizora zastaje dah: jutro je jedno od najljepših koje sam ikada doživio na planini. Zvijezde, odsjaj mjesečine na glečerima, boje koje,
čini mi se, nijedna fotografija ne moze u potpunosti dočarati.

Sa lampom za maglu i ide nekako...

Krećemo u tri grupe. Ja sam u navezu sa Radmilom i Gregom. Uživam u mjesečini, a nedugo potom i izlasku sunca. Mjesečina je toliko jaka da nam gotovo ne trebaju čeone lampe. Pristojno napredujemo, mada se preko nekih nesigurnih "sniježnih mostova" mora prelaziti jako sporo i oprezno.

Ni na nebu, ni na zemlji

Dolazimo do Roman Wall-a, tehnički najtežeg dijela Coleman-Upper Deming rute. Relativno je strm (30-40 stepeni), sada i potpuno zaleđen, sa pukotinama koje vrijebaju u podnožju. Zimi, kada na njemu ima novog snijega, prilično ga je lako preći. Sada je situacija drugačija, tako da neki koriste i osiguranje poput "ice srews-a".

Gdje je taj vrh da mu "odrežem nokte"...

Greg ostaje da na ovom dijelu pomogne Gloriji koja se ne osjeća sasvim sigurno. Radmila i ja idemo bez
konopa. Dereze i cepin funkcionišu besprijekorno. Nakon nekih pola sata izlazimo na vrh Roman Wall-a i
dolazimo da prostranog, pomalo udubljenog platoa koji je vjerovatno krater od vulkana. Vrh još uvijek ne
vidimo, iako smo očekivali da ćemo ga ugledati kada se popenjemo na Roman Wall. Pratimo tragove prve grupe koja je otišla prije nas i vrh, tek kao mali brežuljak iznad kratera, se nazire u daljini.

Šta je, može li čovjek na miru osušit dereze?

Izlazimo na vrh i zatičemo samo jedan par iz Amerike i troje iz naše grupe. Čestitamo jedni drugima, slikamo se, Radmila vadi toblerone koji su toliko zaleđeni da bi sjekira dobro došla. Pogled s Bakera zaista djeluje veličanstveno: oblaci i bezbroj manjih vrhova su nam pod nogama. Po nesnosnom vjetru i minus-temperaturi čekamo ostale koji nikako da stignu. Konačno dolaze. Dogovaramo se da se nađemo kod Roman Wall-a gdje ćemo postaviti konopce kako bi ubrzali i osigurali silazak.

Povratak. Kakav god da je, metod fercera!

Silazak teče sporo i s povremenim manjim poteškoćama. Na pojedinim mjestima, pogotovo na donjem glečeru koji izgleda kao da ga je neko izrezbario, tesko se orijentisati. Na sreću, vrijeme nam još uvijek ide na ruku. Kod parkinga smo tek oko devet sati naveče. Nakon "prebrojavanja", čekiranja ko ima manjka, a ko viška opreme, vidanja junačkih rana, tj. zuljeva na nogama, krećemo nazad za Vankuver, u tamošnju stvarnost koju će u oktobru i novembru, već znam, pratiti kiše.