Cascade Muntain, neiscrpno područje koje ćemo, nadamo se, još dugo istraživati, Evo nas sada tamo gdje se šverceri i desperadosi (očajnici) ubacuju ilegalno u USA, gdje šumske požare niko ne gasi i sve je mrko, kao spaljeno, čak se i vrh na koji idemo zove Black Peak. U finalu malo free-solo, negdje oko III+.

Black Peak (Crni vrh) se nalazi oko 10 kilometara zapadno od Rainy prevoja (na North Cascade autoputu). Planina je sastavljena od veoma razbijenog granita. Sjeverna strana je dosta atraktivna, sa oštrim sjevero-istočnim grebenom i nekoliko malih glečera. Južna strana je relativno blaga i sa puno sipara.
U Rendžerskoj stanici koja pokriva cjelokupne Cascade Mountain, u malom selu Marblemount, uplatili smo taksu za parking. Kampovanje je besplatno za Black Peak, ali je parking ograničen na određeni broj auta. Zanimljiva je bila maketa cijelog parka u sredini prostorije.

Planinarska staza počinje odmah sa Highway 20 na prevoju Rainy Pass (1475 m). Poslije par kilometara, staza se račva. Lijevi odvojak je bio za Lake Ann (1670 m), divno malo jezero koje je popularna jednodnevna destinacija za planinare. Mi smo pratili stazu na desno, do Heather prevoja (1840 m). Kampovanje je zabranjeno u rasponu od jednog kilometra oko Lake Ann i Heather prevoja. Uprava Parka pokušava time da zaštiti alpsku floru i faunu.
Morali smo priječiti nekoliko kamenih odrona od kojih je jedan predstavljao posebnu teškoću. Da bi ga prošli morali smo se spustiti 50m niže i penjati se opet oko 100 m da ponovo dođemo do staze, i to sve na oko 35 stepeni Celsijusa.

Ako se izuzmu te male sekcije kroz kamene odrone, staza je bila perfektna. Podsjetila me na pnaninarske staze na Treskavici. Takvih staza je malo tu preko granice u Kanadi. Planinariti tamo je prava avantura.
Na Heather prevoju smo imali fantastičan pogled na Black Peak.

Odlična penjačka staza nas je dovela iznad morene na Wing Lake (2100m). Kraj jezera je široka zaravan na kojoj većina alpinista kampuje. Dok smo raspakivali rančeve, cijelo vrijeme smo slušali zvižduke marmota i malih livadskih vjeverica. Zbog njih u većini slučajeva moramo vješati hranu na drveće preko noći. Umorna grupa se polako okuplja na kafu i čaj. Polovina grupe je bila nepoznata jedno drugom, iako su svi iz istog kluba. Ja sam znao svakoga pojedinačno jer smo se sretali na različitim turama.

Cijelu noć je padala kiša. Bilo je prijatno ležati u toploj vreći i slusati šum kiše napolju. Raphael (vječiti pesimista, poznat od ranije na Z-2000) bio je razočaran mogućnošću da ne idemo na vrh zbog nevremena. Južni greben je teskoće III sa par teških stepenica. Uže i osiguranje nije neophodno, ali ako je mokro uspon može biti vrlo neugodan. Na sreću, osvanulo je divno jutro. Ja sam se prvi probudio da bih skuvao doručak za obadvojicu i snimio izlazak sunca.

Vrh je izgledao vrlo atraktivno obasjan zracima izlazećeg sunca. Mi smo se namjerili na lijevi dugi greben na slici. Može se vidjeti da je desni greben mnogo teži i da zahtjeva punu penjačku opremu. Težina uspona je V/V+ ali ne cijelom dužinom. Većina smera je III/IV.

Krenuli smo u 7 (iako sam ja zagovarao da krenemo u 6) i bilo je lako pratiti smjer. Ubrzo smo izbili na sedlo nakon vrlo neugodnog sipara. Nas dvojica smo na smjenu nosili mali ranac sa vodom, foto-aparatima i tankim jaknama. Planine u daljini su izgledale mutne. Kasnije smo saznali da već mjesecima gore šumski požari duboko u kanjonima Parka. Uprava ih samo kontroliše ali nema mogućnosti da ih ugasi.
More vrhova prema Kanadskoj granici. To područje nema autoputa i do granice treba oko 5 dana hoda. Ima par staza do tamo koje su izuzetnog kvaliteta ali nije mjesto gdje ćes naći puno ljudi. Priča se da je to u stvari područje gdje se emigranti ubacuju ilegalno u USA, šverca droga i ostale stvari. Kada se vidi kako se živi u USA, nije nam jasno da li uopšte vrijedi mučiti se toliko kroz ove planine.

Penjali smo juzni greben držeći se ruba i izbjegavajući žlijebove pune nestabilnog kamenja. Blizu vrha smo traverzirali na desno i popeli se na "lažni" vrh. Samo 10-tak metara odatle, mala traverza nas je dovela na pravi vrh (2734m). Tu smo se upisali u ljetnju knjigu uspona, koju sam našao u plastičnoj tubi.

Dim od šumskih požara nam je zamutio pogled na okolne planine i među njima Glacier Peak, jedan od 5 velikih Wašingtonskih vulkana. On je preko 3000m visok i plan je za slijedeći mjesec.

Pogled sa vrha je bio izuzetan! Iza mene je najviša planina u užem krugu, Goode koji je visok 2806m. Desno od njega je Storm King. Tura je bila jako dobra, ako izuzmemo vrućinu i male crne muhe koje su nas terorisale cijelo vrijeme u povratku.