Krenuli smo iz Sarajeva prije izlaska sunca. Put do Mostara i planine Velež je dalek, a nama valja stići što ranije jer tura na Botin je prilično duga. Iako je jesen tek počela, dan se več dosta skratio, što se na dužim turama osjeti. Rano buđenje i izlazak u prirodu zaista ima svojih prednosti, barem što se tiče fotografije.

 Prolazak preko Ivan sedla i pogled na vrh Lisin nas je natjerao da stanemo i napravimo jednu fotografiju. Još ljepši pogled smo imali na sunce koje izlazi iznad Cetine, ali nažalost tu nismo imali gdje parkirati, a takvi pogledi obično traju samo par trenutaka. Na našu polaznu tačku Avlije, selo Kružanj smo stigli nešto prije 9 sati. Krenuli smo makadamskim putem, za markacijom koja je vodila u pravcu sjeveristoka. Prvi dio puta je blaga uzbrdica, kamenjar po kojem je neugodno hodati. Oko nas je bilo nisko rastinje (šipak, drenjak, glog i malo drveće). Na nekim mjestima je bilo teško upratiti stazu jer markacija je več bila prilično izbljedila, a mjestimično su je zamjenjivale kamene kupe. Taj dio puta, koji traje oko dva sta je i najdosadniji jer se Velež još ne vidi.

Zatim se izlazi na jednu visoravan i počinje hodati makadamskim putem, što je dosta ugodnije. Sa tog mjesta se prvi put može vidjeti kompletan greben Veleža. Iako je pogled ovdje dosta ljepši, svuda oko nas su bili tragovi ljudi i osječao sam se kao u nekom prigradskom naselju, put uzoran kamionskim gumama, smeće... Potpun šok je usljedio na ulasku u bukovu šumu koja je devastirana sve do nadmorske visine od nekih 1400m. Osim što su šumu posjekli iza njih su ostale kamionske gume, kompletni točkovi i tlo prekriveno izlomljenim granama, tako da se staza nikako nije vidjela. Na cijelom tom području našli smo samo jednu markaciju na nekom tankom drvetu koje izgleda nije zadovoljavalo standarde neprijatelja prirode.

Sve čari planinarenja osjetili smo tek iznad 1400mnv. Netaknuta  (bar za sada) bukova šuma nevjerovatne ljepote i strma staza su nas doveli do podnožja Botina i vrlo interesantnog područja sazidanog od velikih kamenih blokova. Prelazak preko tih ploča i procjepa između njih može biti opasan. Zato treba biti izuzetno pažljiv. Nedaleko odatle je putokaz za Brasinu (5h) i za Botin (1h). Podne je več odavno prošlo kao i vrijeme kad smo planirali biti na vrhu. Međutim stigli smo toliko daleko da se stvarno nije isplatilo odustati od uspona. Pomirili smo se da ćemo zadnjih par sati hodati po mraku. Osim toga, potrošili smo i večinu zaliha vode, a u sedlu između Botina i Malog Botina je izvor. Nadali smo se da nije presušio. Odmah iznad Sedla smo ostavili ruksake, kako bi se brže kretali i otišli na vrh. Pogled je bio fantastičan, i vrijedilo je svake kapljice znoja. U daljini se mogao vidjeti Pelješac, more, Hutovo blato, Prenj, Crvanj, ispod nas impresivna stijena Botina...

Nismo imali mnogo vremena za uživanje. Valjalo je krenuti nazad, i vidjeti u kakvom je stanju izvor. Na našu sreću, vode je bilo. Izračunali smo na brzinu koliko nam vremena treba da prođemo kamene ploče i bukovu šumu jer tuda ne bi bilo dobro hodati po mraku. To nam je dalo nekih 45 minuta pauze, toplu čorbicu, kafu i prijeko potreban odmor. Kako je sunce silazilo ka zapadu pojačao se vjetar i postajalo je znatno hladnije. Povratak je tekao po planu i mrak nas je uhvatio na silasku sa makadamskog puta. Ostalo nam je još nešto manje od dva sata hodanja, ali po terenu gdje je vrlo teško pratiti markaciju po mraku. Srećom imali smo i GPS što nam je dosta olakšalo silazak, a i smanjilo nivo nervoze koja se počne javljati u momentima kad je čovjek umoran, a uslovi se pogoršaju. U Avlije smo stigli oko pola devet, prilično umorni ali s obzirom da smo poslije duže pauze u malo lošijoj kondiciji bili smo vidno zadovoljni. Ostalo je još "samo" dva i po sata vožnje do Sarajeva.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)