Ovaj 1. januar su bili organizovani tradicionalni usponi na Trebević i na Treskavicu. Mi smo ipak odlučili otići negdje gdje nema gužve. Crveni kuk i planina Visočica. 

Kao i obično auto smo parkirali u Sinanovićima. 9.30 je, na nebu puno oblaka koji velikom brzinom idu ka jugu. Jutro je bilo prilično hladno -6°C, a sjeverni vjetar je činio situaciju još ledenijom. Cesta koja vodi ka Crveniom kuku je bila prekrivena snijegom samo na mjestima gdje sunce nije dopiralo. Hladnoća nas je tjerala da ubrzamo tempo i da ne pravimo ni najmanje pauze. Iako je vjetar puhao sa sjevera, pravio je neke čudne kovitlace tako da je skoro nemoguće bilo naći bilo kakav zaklon. 

Povremeno, ali samo na kratko ukazalo bi se plavo nebo, a onda bi oblaci ponovo zatvorili taj prozor. Vrhovi Treskavice, Puzim i Crveni kuk uglavnom nisu bili vidljivi. Snijega nije bilo puno, nekih 10-ak cm osim u rupama gdje je vjetar napravio nanose. Uglavnom trava se vidjela, ali i to malo snijega je bilo zaleđeno pa je prebalo pažljivije hodati. Na vrhu se nismo dugo zadržavali, jedna fotografija i morali smo bježati. U stvari u tom momentu se haman ništa nije moglo ni uslikati od magle. Ovo ispod je panorama od prošle zime, samo da se podsjetimo kako zna biti lijepo kad je vedro.

Tek kad smo se vratili do ceste, magla se malo razišla i mogli smo vidjeti okolne vrhove. I dalje je bilo strašno hladno, pa smo u podnožju napravili samo kratku pauzu da pojedemo po sendvič. Kod auta smo bili nešto prije 2 sata. Iako smo se propisno smrzli uživali smo taj dan u tišini Visočice, jer cijeli dan nismo ni jednu osobu sreli.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)