Na ulasku u smijer "Nada zadnja umire".

Gotovo da je teško i zamisliti s koliko moći i s kakvim stiskom je led do prije mjesec, dva podupirao Mokre stijene. Vratimo se na čas tom vremenu, kako zbog onog što smo propustili, tako i zbog onog što su neki tu doživjeli. Prvo ponavljanje smjeri "Nada zadnja umire" u Mokrim stjenama na Visočici.

Led!!!! Uprkos svom nastojanju proljeća da se distancira od protekle zime, draž prolaznosti tog "agregatnog stanja" vraća nas ponovo vremenu i prostoru koji je do nedavno privlačio u mjeri u kojoj mu se jedan broj visokogoraca, koji su došli sa njim u dovoljno blizak kontakt, nije mogao oduprijeti.
Danas, kad su se u mrkim, sjeveru okrenutim Mokrim stjenama na Visočici impresivne mase leda svele na zaprljane, opasno klizave i vlažne tragove u stjenama i travi, te karakterističnu svježinu, što sve daje obol imenu Mokrih stijena, gotovo da je teško i zamisliti s koliko moći i s kakvim stiskom je led do prije mjesec, dva podupirao Mokre stijene. Vratimo se na čas tom vremenu, kako zbog onog što smo propustili, tako i zbog onog što su neki tu doživjeli. 

Prvi metri...

Mada spontan i neočekivan (ko je tu očekivao takvo nešto), susret sa ledom okovanim Mokrim stjenama postao je interesantan iz više razloga: planinski, zimski ambijent, nadmorska visina, ovisnost o vremenskim prilikama, (ne)pristupačnost, kontakt sa sjenovitim, hladnim i odbojnim sjevernim licima vrhova i - led! Led u izobilju, ledeni slapovi, stubovi, koplja, ledenice... Zar je nešto još potrebno da bi nada o jednoj posebnoj avanturi u privlačnom ambijentu prevladala sve elemente "entropije" kojima nas stijena proba, čisti i uvodi u novu dimenziju.
U "dužinama" (alpinistički) mjereno, smijer "Nada zadnja umire" nije toliko "opasan", prosječni nagib je takođe "podnošljiv". Atraktivnost smjera je prevenstveno u ledu i čistom lednom penjanju.
Za razliku od Dalvinovog i Edinovog (vidi reportažu "Nada zadnja umire", objavljenu na Zone-2000), moj interes za Mokre stijene bio je iniciran raspravom sa jednom djevojkom, kaže Feđa Vilić, o nadi i beznađu, slučajnosti i zakonitostima, što me je (zakonima slučajnosti) dovelo do pomenutog štiva, seanse doživljene u Mokrim stjenama na Visočici.

Feđa u prvoj dužini.

Nakon što mi je Muhamed Gafić predložio da odemo penjati u Mokre stijene, vratio sam se internetu, Zuhrićevoj i Kadirićevoj smijeri i ponovo vidio lijepu, zaleđenu stijenu, nakon prvenstvenog uspona još neponovljenu. Izgledala mi je jednostavno, mislio sam da će to biti još jedan lagani zimski uspon kojim bi se mogla zaokružiti zimska sezona. Međutim, ispostavilo se upravo suprotno.
Potom se i Samir Mehić uključio u ekipu. Krenuli smo, ne znajući šta nas čeka. Iz planinarskoga doma PD Treskavice u Sinanovićima, prtinom prema Viti (1960 m), pa pod Mokre stijene. Kada stigosmo, zatekosmo nevjerovatan prizor. Čitava prva dužina je četrdesetmetarski vertikalni, zaleđeni vodopad, gotovo ledopad. Niko toliki led nije očekivao, a pogotovo ne u gotovo čitavoj prvoj dužini. Drugu dužinu nismo ni zagledali. Zagrizao sam, kao prvi penjač, u vertikalan, tvrd i krhak led i odmah dobio po nosu. Kako zabijem cepin tako led pukne i pobijeli, pa drži ili ne drži, a ledno kladivo (bajla), se iščupa. Srećom, ledni klinovi drže.
Nakon drugog pada, Gafa me gleda, ocjenjuje moju prisebnost, pa me pita za ime i prezime. S pika sam mu odgovorio, nakon čega se složio da još jednom pokušam. Kad sam treći put pao, okrenuli smo nizbrdo.

Nakon dvadesetak metara...

Cijelu sedmicu sam razmišljao o smjeru, trenirao, razgovarao sa partnerima o "situacionom" i "taktičkom" treningu i o strategiji uspona. Samir mi je tako slikovito sugerisao novu taktiku da sam jedva čekao novu priliku. Ponovo krenusmo, ali ovaj put sa noćenjem u planinarskom domu u Sinanovićima, što znači mnogo spremniji.
Za dva sata hoda ugledali smo smjer. Led u prvoj dužini djelovao je impozantno. Zaigralo je u grudima i zasvrbilo pod prstima. Ubrzo smo bili pod stijenom. Jedva sam čekao da krenem. Gafa i Samir mi dadoše još par savjeta... 

Samir Mehić u prvim detaljima smijera...

Krenuo sam polako, sa samopouzdanjem. Metri vertikalnog leda su ostajali ispod mene. Čudio sam se sigurnosti u svome napredovanju. Samopouzdanje me oslobađalo pristiska koji je ostavljala praznina ispod mene. Pažnja je bila usmjerena na prostor iznad mene, ka završetku prve dužine, kao i na kontakt vrhova dereza i lednih kladiva sa ledom.
Nakon sat vremena penjanja uspio sam da se izvučem iz vertikalnog leda. Bio sam mokar i promrzao, ali jako sretan. Nakon nekoliko metara dopenjah do stijene i prvog štanda. Na redu je bio Samir, koji je za nekih sat vremena dopenjao do mene, a zatim Gafa koji je za manje od sat savladao led i nastavio voditi drugu dužinu.

M. Gafić, F. Vilić i S. Mehić na vrhu Mokrih stijena.

Drugu dužina, puno lakšu od prve, sa ne više od 65 stepeni nagiba i jednim skokom od oko 85 stepeni, Gafa penje iznenađujuće brzo. Nakon njega kreće Samir, koji nastavlja vodstvo u trećoj dužini, da bih na kraju opet ja vodio uspon. Zadnjih stotinjak metara krećemo se uporedo, sa maksimalnim oprezom. Treba li napomenuti da je ispod nas stotinjak metara stme padine koja se nastavlja stjenovitim skokovima. Taj dio, koji nudi (da ne kažem prisiljava) na slobodno penjanje, daje poseban "šarm" smijeru "Nada zadnja umire". Zašto ne probati... 

Smijer "Nada zadnja umire" u Mokrim stijenama, Visočica.

Niko nije mogao sakriti zadovoljstvo po izlasku na vrh stijene. Večernje sunce je obasjavalo vrhove Bjelašnice, Treskavice, Prenja... Da li je to bila nagrada, novi izazov ili stanje koje se podudaralo sa našim unutrašnjim stanjem, teško je reći. Ali, bilo je izuzetno lijepo.
U povratku propadam u razmišljanja o taktici, situacionom treningu, o svemu za šta smo se pripremali. Ipak, nešto mi je govorilo da je mladost, snaga i kondicija veliko, ali da je, ovaj put, iskustvo popelo smijer. Bilo je ovo prvo ponavljanje krasnog smjera "Nada zadnja umire". Čestitke prvim penjačima Edinu Zuhriću i Dalvinu Kadriću.