Česma između Sinanovića i Puzima, u pozadini Vito, jedan od vrhova na Visočici. (Izvinjavam se što nisam slikao i Mercedesa.) Foto: Haris Kalajdžisalihović

Smijer je veoma lagan, idealan za početnike. Zajedno sa šetnjom prema Puzimu (imajući u vidu i kamion marke Mercedes) kao i silazak s Puzima - jako lijepa tura.

Kako biste stekli bolju predstavu o čemu se radi pogledajte sliku vrha Puzim. Foto: Amir Čuturić Chilly

Jednog lijepog jesenjeg, poluvedrog dana naumpade Redži (a već duže vrijeme mu naumpada), da bi se moglo otići do Puzima na Visočici da se popne neka, kao, alpinistička smijer, nešto što je on odavno naumio. I tako, kako njemu naumpade, tako se uputismo da to popnemo ili da se vratimo, ko zna. Mala ekipa, a za naveze ogromna, od četiri čovjeka sačinjena: Redžep Grabus, Asad Holjan, Goković Damir i ja, Haris Kalajdžisalihović. Smjer je predviđena da bude po bridu Puzima, onome od strane Puzimskog groblja.

Kamena kupa vrha Puzim. Smijer je idealna za početnike u alpinizmu (da vježbaju rad nogu i pravilno disanje). Foto: Haris Kalajdžisalihović.

Pravo da kažem ne sjećam se da li smo došli sa Asadovim ili Damirovim autom do Sinanovića, odakle se uputismo pješke makadamskom cestom prema Puzimu. Kad, odjednom - kamion što balvane nosi (ko kaže da to ne valja). Natovarismo se i mi na njega. Moram se zahvaliti neznanom vozaču kamiona marke Mercedes, registarskih oznaka... ne sjecam se broja (imao je col table, valjda tek dotjerao iz Švabije). Povukao nas je svečetvoricu do... mislim, Puzimskog groblja. Odatle smo krenuli pješke prema kamenoj kupi Puzima.

Vrh Puzim. Asad je zamišljen dok Redžep objašnjava Damiru neke stvari od krucijalne važnosti o crvenom komadu užeta od 17m. Foto: Haris Kalajdžisalihović

Vrh Puzim je jedan od nižih, ali zato najljepših vrhova toga območja, kako Slovenci kažu. Mi smo još dole, a Puzim gore, ali dođosmo do tog brida konačno. Početni štand je na početku brida, nakon, onako, tarzanijade po lakšoj stijeni što se prođe bez užeta. Veliki kameni blok, uglavljen među dva stijenska zida, na koji može stati 5-6 ljudi je prvi anker. Odatle krenuh ja da penjem, prvo nekih 5 metara do na sami brid. I tako, penjem ti ja i negdje na pola duzine, tj. 25 m, rekoh da se osiguram. Zabih jedan klin. Do klina je ocjena III, poslije klina možda kao IV-, nekih 4 metra, pa opet III do na vrh komplikovanijeg dijela stijene.

Redzep i Damir silaze po oštrom grebenu najljepšeg vrha Visočice. Foto: Haris Kalajdžisalihović.

Na vrhu je jako komplikovano napraviti štand jer je sve kamenje rastureno, valjda od gromova koji udaraju po tucaniku granulometrijskog sastava 31,5 mm. Ali nekako se da i to uraditi. Odatle ima još nekih pola sata po, bogami, ni malo laganom terenu (ali ipak hodačkom), do na vrh Puzima. Smijer je težine III, IV-, veoma kršljiv, dužine 50m, visine 45m, ne računajući u te metre visinu i dužinu do prilaza prvom ankeru i dalje od kraja zadnje dužine (i jedine) do vrha. Vrijeme trajanja uspona prvih penjača 1h, inače, ako su dvojica, može se popeti za 20 min. Potrebna oprema: 2-3 klina i par karabinera.

Pogled prema Treskavici (Ploča, Djevigrad, Pakliješ) Foto: Haris Kalajdžisalihović.

Smijer je veoma lagan, idealan za početnike u alpinizmu (za vježbanje rada nogu i pravilno disanje). Silazak s Puzima je grebenom prema planini Treskavici, regularnom planinarskom stazom, te negdje oko polovine grebena na desnu stranu, niz brdo, prema puzimskom siparu. Zajedno sa šetnjom prema Puzimu (imajući u vidu i kamion marke Mercedes) i silazak s Puzima - jako lijepa tura.