Kada krenete iz Sinanovića prema Crvenom kuku trebate znati nekoliko stvari. Visinska razlika nije velika niti je ruta tehnički zahtjevna, ali ipak se treba spremiti za 12 km hodanja. U podnožju Crvenog kuka postoji česma gdje možete obnoviti zalihe vode, međutim zbog dugotrajne suše nismo se smjeli osloniti na nju. Dan je bio topao i znali smo da će nam trebati dosta vode. Auto smo ostavili u Sinanovićima i krenuli makadamskim putem prema vrhovima Crveni kuk (1733m/nv) i Džamija (1967 m/nv). Odmah tu, na raskrsnici se nalazi i putokazi koji pokazuju u kojem pravcu se treba ići.

Osjetilo se da na ovom mjestu kiša nije dugo padala i kada bi god neko auto prošlo putem, dizao bi se gusti oblak prašine. Osim toga, po Hercegovini požari bjesne već danima i svi okolni vrhovi su bili u izmaglici od dima. Vrh Bjelašnice se skoro nije ni vidio. Mi smo jedva dočekali da sa puta siđemo na livadu. Zadnji put kad smo prolazili ovuda bilo je proljeće, svuda oko nas zelenilo, cvijeće i vrhovi planina. Sada je trava sva spržena od sunca, cvijeća gotovo da i nema, a obrisi vrha Vito se vide kroz izmaglicu. Kao da to nije ono mjesto kojim smo prošli u junu. Ali svako godišnje doba ima svoje čari.
Markirani put je sa livade polahku ušao u šumu. Potok koji je tuda prolazio je presušio. Tragove vode smo našli tek uzvodno na samom izlazu iz šumarka. Iako je u šumi bila prilična sparina odlučili smo napraviti jednu malu pauzu, jer kasnije ćemo teško naći hladovinu. 

Na izlazu iz šume je markacija koja vodi desno prema Crvenom kuku i Džamiji a lijevo prema vrhu Puzin. Ova druga je prekrižena i odlazak tamo se ne preporučuje zbog velikog broja mina koje su ostale od rata. Sa tog mjesta se već sasvim dobro vidjela sjeverna strana Crvenog kuka, koja je bila prilično strma. Mi smo planirali uspon sa lakše južne strane. Krenuli smo se spuštati prema česmi koja se nalazi u podnožju. Iza nas je ostalo Puzimsko groblje i preliijep pogled na greben Puzima. Na svu sreću česma nije presušila i tu smo obnovili zalihe vode i malo se osvježili. Par stotina metara dalje , put se račva  za Crveni kuk lijevo i Džamiju desno. Sve je to obilježeno markacijom na kamenu. Lijevo od kamena ne tako strma livada vodi do Crvenog kuka. Svuda oko nas su bila stada ovaca. Svaki put kad bi naišli na njih dozivali smo čobane da pripaze na pse, jer znaju biti prilično nezgodni ako ih iznenadite.

Na vrhu nas je dočekala hrpica kamenja sa natpisom Crveni kuk (1733 m/nv) i sanduče u kojem je nekada vjerovatno stajao pečat. Pogled, kao i sa svakog vrha, je prelijep. Greben Puzina, desno masiv Treskavice, a iza nas u daljini (i izmaglici od dima) Veliki Ljeljen i Džamija. Desetak metara od vrha smo našli jednu malu zavjetrinu, gdje smo napravili malo dužu pauzu.

Povratak je bio sjevernom, strmijom stranom. Inače, najčešće povrede kod planinara i alpinista nastaju prilikom spuštanja. Nema onog adrenalina koji vas drži prilikom uspona, a i umor, kojeg često niste ni svjesni odradi svoje. Zato smo pažljivo, korak po korak silazili niz sipar. U dnu nas je kao nagrada dočekala on ista česma pored koje smo prošli prije par sati. Od tog mjesta, naš povratak je išao istim onim putem kojim smo i došli.

Kao što sam već rekao na početku, tura nije tehnički zahtjevna, a i udaljenost od ukupno 12 km ne predstavlja neki veliki problem, pogotovu u dugim ljetnim danima kada se mogu praviti duge pauze, tako da i osobe sa prosječnom kondicijom mogu posjetiti ovaj vrh Visočice.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)