Otprilike je jedanaest kilometara prelijepe šetnje, ljeti ne tako zahtjevne, od Sinanovića do Crvenog kuka. Zimi naravno sve postaje teže, pogotovo kada je snijeg dubok i težak za hodanje. U ovom proljetnom periodu cijela Visočica je bukvalno pod vodom. Na sve strane teku potoci, i vrlo se teško kretati i ostati suh. Naravno, svako vrijeme ima svoje čari, pa i ovo.

 Ono što je najinteresantnije bilo jeste da je snijeg imao crvenkastu nijansu od pustinjskog pijeska kojeg je donijela kiša prošle sedmice. To je bilo stvarno neobično za vidjeti. Još više nas je iznenadilo svojom ljepotom (i veličinom) jezero na Jelenjači. Inače u ljetnim mjesecima na Visočici nema jezera. Formiraju se samo u proljeće, kada se topi snijeg. Prenosi se od starijih i iskusnijih planinara da su da su sva jezera na Visočici prije dvije decenije bila puna vode preko cijelog ljeta što je bilo značajno za ispašu stoke.

Kretanje po snijegu koji se topi je prilično teško. Svaki put kada vam noga propadne ugazite u potok koji teče negdje ispod. U jednom momentu, jedan naš mlađi član, je propao u rupu koju je voda izdubila ispod površine snijega duboku preko 1,5 metara. Ostala mu je viriti samo glava. Sreća u nesreći, pa na tom mjestu potok koji je tekao ispod snijega nije bio dubok. To je još jedan pokazatelj da nikada ne treba ići po planini sam, ma kako ture bile lagane i kratke. Da nije bilo nas da mu pomognemo, vrlo bi se teško sam izvukao.

Na par mjesta smo morali prelaziti nabujali potok, što nije bilo nimalo lahko. Na obalama potoka je bio snijeg dubine oko 60 cm, a sami rubovi vrlo klizavi. Jedan pogrešan korak bi značio trenutni prekid ture, i veliki rizik po zdravlje. Iako je na nebu bilo malo oblaka, Cijelim putem do vrha nas je pratilo lijepo vrijeme. Na vrhu je bilo vrlo malo vjetra, tako da smo tu napravili i malo veću pauzu za ručak. Povratak je prošao bez ikakvih problema. Da bi izbjegli ponovno preskakanje preko potoka od Puzimskog groblja prema Sinanovićima smo išli putem. Ni tuda se nije bilo lahko kretati, ali bar nije postojala opasnost da upadnemo u vodu. U  Sinanoviće smo stigli negdje oko 15.30. Mokre noge, nasmijana lica i još jedan prelijep dan na planini.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)