Ako dovoljno puta pokušate, sigurno ćete uspjeti. Već nekoliko sedmica nas prati loše vrijeme, i sada je konačno najavljen lijep dan. Naravno, planina uvijek spremi i neko iznaneđenje, tek toliko da se potpuno ne opustite. Krenuli smo iz Sinanovića, nešto iza 9 sati. Bilo je tmurno i padala je nekakva susnježica, ali to nas nije puno brinulo. Vidjelo se da će ipak vrijeme ići na bolje. Eh tu smo i kod iznaneđenja. Bolje vrijeme, veča temperatura, mekši snijeg...
Naravno već znate. Dva koraka po površini, a onda dva propadnete do koljena. I bilo je prilično mokro, pa da bi se koliko-toliko sačuvali vode do Puzimskog groblja nismo išli kroz Jelenjaču nego putem. Napredovali smo sporo, ali sigurno. Na momente je vjetar raznosio maglu i oblake tako da bi se ukazivalo preljepo plavo nebo. Otežano hodanje, i propadanje u snijeg je uzelo svoj danak. U samom podnožju Crvenog kuka najstarijia članica naše ekipe je bio prinuđena odustati zbog umora. Jednostavno dalje nije mogla. Odlučio sam ostati sa njom, dok je ostatak ekipe produžio prema vrhu.
Malo smo prošetali, pojeli po jabuku i već smo ih ugledali kako idu prema nama. Radosni zbog lijepog pogleda kojim su bili počašćeni i zbog mnoštva fotografija koje su nam nosili. Kažu, morali smo slikati, jer nam niko ne bi vjerovao :).
Ispod Puzima, gdje vjetar malo manje puše, napravili smo pauzu za ručak, a onda lagano nazad prema Sinanovićima. Sada je bilo još teže nego ujutro. Snijeg je još više omekšao i propadali smo skoro svaki korak. Bilo je toliko mokro, da su mi gojzerice bile pune vode. Ali kad vidite fotografije, značete da je vrijedilo svake trunke znoja.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita
