Slikanje ili jednostavno - odmaranje. Foto: Dinno Kassalo

Priča o jezeru počinje bolnim ramenima oguljenim od ruksaka, nogama ispečenim suncem, stučenim cestom, kamenjarom, kilometrima.., a završava Garom, seldžukom koga će vlastita lojalnost koštati "degeneka". Ono što stoji između početka i kraja su pravi mali biseri planinarske proze koje ne smijete propustiti. Prijatno!

Priča 1 - Višnja
Napredovali smo lagano širokim grebenom u pravcu Vranice, slijedeći kartu 25-icu, tačnije slijedeći neki put koji niko pametan ne bi izabrao pored onako "komfornog" puta kroz dolinu, ispunjenu hladovinom i žuborom potoka koji dolazi direktno iz Prokoškog jezera gore negdje u planini.
A na putu kojim smo se mi vukli u kasnoljetno popodne stajalo je toliko uzbuđenja da je sve to bilo teško podnijeti: oguljena, bolna ramena od ruksaka u kome je već smrdila hrana za sedam dana, noge ispečene suncem, stučene cestom, kamenjarom, kilometrima... izgorene ruke, vrat, nos i čelo koje je uz to još peklo od znoja, soli i brisanja, tišina jer se više nije imalo šta reći, neizvjesnost da li ćemo uopšte večeras stići do jezera i - jedna višnja. Prava višnja, zrela, slatka, razgranata... Ostatak priče možete zamisliti. 

Pas - najbolji čovjekov prijatelj, što se ne bi moglo tvrditi i obrnuto. Foto: Dinno Kassalo

Priča 2 - Pas
Svježe jutro lebdjelo je nad jezerom, zavlačeći se pod odjeću i čineći da se koža naježi od miline (ili svježine). Idila se osjećala fizički, poput nečeg mekog što pritišće grudi i ramena. Sunce je "upalilo" kose iznad jezera, svjetlost se poput lave valjala dole, ka jezeru, deformišući "terminator", liniju svjetla i sjene, kako bi nailazilo na prepreke, točila, kose...
Iznenada, prolomio se krik, cijuk ili nešto slično. Bol i užas, samo to može značit taj neartikulisani vapaj. Strčali smo na obalu jezera. Sa druge strane vidjeli smo jedino ovce koje su se u bijelim kolonama slijevale u nekom pravcu, vjerovatno u pravcu paše.
To čovjek bije kera!!!
Krikovi su potrajali dugo, predugo, bolilo je nas, a kamo li psa. Ubit će ga! Nevjerovatno, zar ima takvih ljudi.
Krikovi i cijuk nisu prestajali. Nakon čitave vječnosti, konačno ugledasmo mrku priliku, naglih, silovitih, neartikulisanih pokreta i još mrkiju grudvu koja izleti odnekud između koliba i nestade u dubokom zelenišu uz jezero. Smiri se, čusmo ponovo zvonca ovaca, ali u nama je još dugo kričalo i cijukalo. 

Priča 3 - Ruka

Duboko u dijelu jezera koji se uvlači pod planinu bilo je najtoplije. Kao da je vjetrić tu gubio dah i dozvoljavao suncu da upari taj prostor gotovo do nepodnošljivosti. I kad se ta vrelina ispolji kroz nestrpljivost, kroz čelo i leđa vlažne od znoja, treba nešto uraditi. Ustati... Krenuti... Od izležavanja nakupi se neke energije koja traži otpor da bi se ispraznila. Tad strana iznad jezera počne da zove, stjenčice koje strše u zelenilu počinju nešto da znače. Izazov, šta li?
Ušao sam u šikaru i krenuo uzbrdo, predamnom se nađe stijena, nekoliko metara visoka, ja se nađoh u stijeni, poče borba. Moji napadi svodili su se na ulaganje mene u nešto sve teže i zahtjevnije. Stijena se branila, povlačeći i sakrivajući oprimke. Gotovo je uspjela, zadrhtao sam, osjetivši pri samom izlazu da ne mogu naprijed, a ni nazad...
Lice i ruka, pojaviše se kao niotkud, kao iz one maglice koju mi je adrenalin navukao na oči. Prihvatih ruku, otpustih oprimke i nađoh se sa čovjekom i njegovim sinom na stijeni. Čovjek je izgledao miran, nije ni slutio koja je bura u meni. 

Koliko je sad ovaca, toliko je nekad bilo jagnjadi, e, trebalo je to vidjeti. Foto: Dinno Kassalo

Priča 4 - Miris pobjede
Nikad ne bih pomislio da je toliko privida u onom miru i apatiji koja preplavi naselje pastirskih koliba nakon što su ovce, čobani i psi otišli svak svojim poslom. Ne, u tom miru prilično je napetosti, treba pripremiti ručak, a to je, nije šala, složen, zahtijevan i odgovoran posao.
Kolibe se jedna po jedna zadime, a onda umire kad se vatra razgori. Miris dima uvlači se u nozdrve. Negdje se začuje sjekira, nešto ispušteno, povik..! Na koga? Mačku, miševe..?
Dan curi. Ženski likovi u žurbi promaknu između koliba, začuje se poneki glas nekome upućen, najvjerovatnije sebi, treba razbit tu tišinu, napetost... ručak ne smije niti uraniti, niti zakasniti, niti omanuti. Ne daj bože... Kad dan počne zriti, u zraku se osjeti pobjeda, pobjeda nad svim onim momentima koji su mogli dovesti u pitanje pitu, hljeb, čorbu, meso ili krompir ispod sača... Tu pobjedu, taj miris u zraku osjete i oni koji se uskoro, za ovcama, počnu beskrajno lagano spuštati sa okolnih padina prema selu. Nikud ne treba žuriti, treba uživati u toj pobjedi, u tom mirisu...

Prokoško jezero sa tipičnim glacijalnim obilježjima - glečersko korito, jezero, morena... Foto: Dinno Kassalo

Priča 5 - Kafa
Pod brdom, tik uz jezero, raspuhao se šator. Bio je tipa "uvala borova", zidovi mu se talasali, tenda se nesigurno lahorila i prijetila da se ukrade za vjetrom. Njegova narandžasta boja ispunjavala je kotlinu, u sukobu sa modrinom jezera bolilo je od kontrasta, ali ipak nekako prijatno. Boje u prirodi imaju poseban, jak i nepredvidiv efekat.
Prišli smo, ispred šatora ostaci vatre od sinoć, još tople, nesagorene glavnje... Iz šatora se izvukoše dvoje.
- Ja sam taj i taj, iz Zenice.
- Ja sam taj i taj.
- Ja sam iz Konjica...
- ... ta i ta.
- Ja sam ta i ta.
- Evo mi ćemo kafu, haj' sjed'te ako nikud nećete jutros!
- Nećemo.
Kafa se uskoro zamirisala, kafa sa ognjišta, iz garave đezve. Sunce je prijatno grijalo leđa. Gdje bismo jutros, pa na planini smo već, gdje treba dalje ići. 

Pogled iz smrčevog gaja na stočarsko naselje preko jezera. Foto: Dinno Kassalo

Priča 6 - Otrovni cvjetovi
Šunjao sam se rubom jezera, tik uz vodu, tu gdje je potočić, krivudajući kao u neznanju, neobavještenosti, iz obijesti, dosade ili možda jednostavno tvrdoglavosti... hm, tražio put ka jezeru. A samo mu se kazivalo, jer kud se drugo moglo. Povremeno bih osjetio vlagu u cipelama. Obično već prekasno, odskočio bih u stranu, unazad...  Nadao sam se da ću vidjeti tog prokoškog endemičnog tritona. Čuo sam da su ga pastrmke, koje je neko pametan ubacio u jezero, gotovo iskorjenile. Napeto sam skenirao muljavo dno, klizeći pogledom između dugačkih vlati vodene trave koje su, poput čekinja, stršile iz vode. Ništa! Apsolutno ništa! Jedino bi poneka sitna, crna vodena bubica napravila kakvo "s" i ponovo nestala. Tek tad sam shvatio koliko bi mi značio taj susret. Sazrije mi misao da sam zbog tritona dobrim dijelom i došao ovdje.
U blizini su rasli vitki žbunovi okićeni intenzivno plavim cvjetovima. Prepoznah neku veoma otrovnu biljku, kako li se ono zvaše... Nije važno, osjećao sam tad da je u tim plavim, otrovnim cvjetovima sublimiran identitet ovog prostora. Sve valjda zbog tog tritona, jadnika...

Voda Prokoškog jezera žuri u dolinu. Foto: Dinno Kassalo

Priča 7 - "Igra staklenih perli"
Kraj ljeta, planinski vjetar nosi raščupane "ovčice" preko neba u pravcu doline. Voda Porokoškog jezera se mreška i plavi na neki poseban način, čas iskreći se u suncu, izmamivši odnekud onaj tirkizan ton karakterističan za jesenje vode, svijetle od pijeska nakon obilnih kiša, čas dobivši onaj gusti, zasićeni, duboki zelenoplavi ton... Koliko toga zavisi od neba na ovoj visini.
Grupa momaka iz pastirskog naselja sa druge strane jezera čuči poput ptica na grudi uz jezero. Jedan drugoga gurkaju u pravcu vode. Ovi se izmiču, izvijajući tijelom na onaj poseban, mekan način, kričeći, vičući... Voda je očigledno bila prehladna da bi se neko usudio smočiti.
Odjednom, sve oči su bile uprte u nas. Gotovo je, sad nema nazad... pustismo peškire da kliznu na hladnu travu i skinusmo majice. Vjetar učini da požalimo što se nađosmo tu, u takvoj situaciji iz koje bi bilo poniženje povući se. Skočismo. Voda nas dograbi, a u glavi bljesnu jedna jedina misao: VAN!
Samo nakon što smo, sa respektom bio sam siguran, ispraćeni, krici su se pojačali, jezero uzavrilo... Ni oni više nisu mogli nazad, morali su u vodu, inače... pa neće oni biti mekši od čarsijskih glava koje su zalutale ovamo, u njihovo...

Boje jeseni (ili jesenje boje, kako se kome sviđa). Foto: Dinno Kassalo

Priča 8 - Vrijeme
Negdje gore iza čobanskog naselja, duž ruba šumice, bilo je lijepo izležavati se na stijenama, poput životinje valjati se na suncu, drijemati, protezati, posebno onda kad se istovremeno osjeća i toplina sunca i svježina sjene tako da se obadvoje doživljavaju kao prijatni. Možda zato što je odatle bio izuzetno dobar pregled "situacije", imao se osjećaj da čovjeka ništa nije moglo iznenaditi i oni praiskonski, podsvjesni, nagonski mehanizmi koji u nama definišu osjećaj za "lijepo", poistovjećujući ga isključivo sa onim "sigurno", i ti mehanizmi su se mogli isključiti. Čovjek se mogao potpuno opustiti i uživati u životu.
Penjali smo se, tražeći pogledom pogodnu policu. Odnekud, miris cigarete pomiješa se sa mirisom klekovine. Tu je bio još neko. Prepoznah istog onog čovjeka i sina.
Bio je nešto stariji, ali iz te neznatne razlike izvirala je ogromna zrelost i odmjerenost. U jednom trenutku je rekao:
- Prvi put sam ovdje, jako je lijepo!
Rekoh kako ima i ljepših mjesta i da ih treba obići, samo malo strpljenja. A on je na to odgovorio:
- Ja nemam vremena, ostaje mi još nekoliko mjeseci...
Saznao sam da se tamo gdje je radio neizliječivo otrovao olovom. U tom trenutku sva ljepota koju sam osjećao oko nas se relativizirala. Ipak, ljepota je, ako je ima, u nama. Nema li je u nama, u ovom čovjeku, nema je nigdje.

Za punog mjeseca noći se doimaju romantično. Ipak, šmek divljine i osamljenosti ne nedostaje. Foto: Dinno Kassalo

Priča 9 - Posjeta
Noć! Psi na suprotnoj strani jezera su utihnuli. Ležimo skupljeni u mraku šatora, čiji se zidovi lelujaju na noćnom vjetru. Čuje se slab šum u visokim smrčama iznad naših glava. Znamo, vani je mračno, bez mjeseca i nebo je osuto milionima zvijezda. Znamo!? Bar takvog smo ga ostavili. Nije isključeno da su se oblaci u međuvremenu navukli i da je apsolutni mrak. Ko zna... Glavom se premeću slike današnjeg dana, sve nestvarnije i nejasnije... tonemo u sutra.
Šta je to privuklo našu pažnju? Tišina ili zvuk, šum, šuškanje...
Podigosmo glave i ukočismo se, napeto slušajući. Srce zaigra u grlu. Vani, veoma blizu šatora, gotovo iznad naših glava čulo se puhanje i struganje, gaženje... zatim se preselilo ne drugu stranu, malo udaljilo, pa približilo, utišalo, opet pojačalo, pa premjestilo... Osjetismo u tom trenutku svu divljinu planine, svu osamljenost tog mjesta u smrčevom gaju na obali jezera. Koliko god smo ga do tada smatrali svojim, toliko smo sad bili svjesni da smo mi tu uljezi, da ništa nije naše, najmanje taj komadić tla na kome smo se skupljali, ograđeni zidovima šatora.
Noć uzavri od laveža pasa, od koliba sa suprotne strane jezera. Toliko ih je, da ih je i više. Nismo bili svjesni kako su oni zvuci, koji su nas paralizirali, nestali. Nije ih više bilo. Provirih vani, u snopu baterije ugledah našu bijelu kesu od smeća u komadima i njen sadržaj rasut okolo. Nebom su treperile zvijezde, a noć gorila od laveža pasa. Zaista, pas je čovjekov najbolji prijatelj...

Coprinusi (đubretarke) rasute oko Prokoškog jezera. Nije teško pogoditi otkud ovdje. Foto: Dinno Kassalo

Priča 10 - Veza
Bio je tu i jedan par, vrtili su se oko jezera, brali ljekovite travčice i cvjetiće, spavali u šatorčiću, prepričavali sitne planinarske avanturice od kojih smo se topili kao karamelice, naveče dok bismo zajedno sjedili uz vatricu i "kapljicu".
- Upoznali smo se u planini, rekla je jedanput.
Ona se nikako nije mogla nazvati njegovom ljepšom polovicom jer je on, za razliku od nje, bio naočit, markantan, zgodan, crnih očiju iz kojih je iskrilo. Pitali smo se šta ih drži na okupu. Čudili... Sumnjali...
- Ima četiri godine kako smo zajedno, čuli smo jedanput.
Dani su prolazili, sretali smo se kod izvora, na dnu jezera gdje smo se pokušavali kupati (brrr...) ili naveče uz vatru.
- Ja prvo povedem djevojku u planinu, da vidim ko je, šta je... bila je nova teza.
Više puta smo zajedno zalutali među kolibe. On se znao dobro nisiti sa "logikom" i "retorikom" domaćih ljudi. A ona je djelovala rezervisano, ili stidljivo...
- Ljude ne treba mjeriti čaršijskim mjerilima. U čaršiji se možeš družiti s nekim godinama, a da ne znaš kakav je.., opet on.
Na kraju, kad su odlazili, a otišli su prije nas, rekoše u glas:
- 'Ajde, nadamo se da ćemo se opet sresti, mi gdje god da idemo preko ljeta, sedam dana nam je ovako, u planini.
Otišli su, a mi smo se i dalje pitali, sumnjali... Na kraju smo shvatili. Planina!! Pa to je ono što ih je sjedinilo i što ih drži na okupu, tu nisu mogli sakriti ono što im se krije iza spoljašnjosti. Otud povjerenje. Kako smo mogli biti tako glupi...

Interesanto, većina kuća okrenuta je čelom ka suncu. Namaste!!! Foto: Dinno Kassalo

Priča 11 - O cilju
Teško je objasniti onu silu koja nas vuče ka liniji brijega, brda, planine... Ali, da ta sila postoji, nema dvoumljenja. Ona nas privlači, sad, kao i bezbroj puta ranije. Penjemo se od koliba uz gole strane, ka onoj liniji koju smo danima posmatrali odozdo, sa jezera.
Ali, ta linija u stvari i ne postoji, to je samo imaginaran spoj neba i zemlje i vrijedi jedino iz naše pozicije, gledano odozdo, čak i kada joj se gotovo približimo. Kad se nađemo na tom mjestu, na vrhu kose, ta linija će se izgubiti, jasno je. Ipak, vuče nas iako je izvjesno da ćemo biti prevareni.
Da si ne bismo dozvolili tu prevaru, a opravdali ili objasnili to neartikulisano što nas pokreće toliko da smo spremni uložiti prilično napora i znoja u to, kažemo sebi:
- Nije cilj stići, cilj je ići!
Upravo tako, od pogleda s duge strane kose dobili smo manje nego smo očekivali, ali zato nikad nećemo zaboraviti trenutak kad nam se činilo da je nebo ne beskrajno daleko, već na nekoliko metara od nas. Ta iluzija da se njegova zasićena, plava boja može rukom dohvatit, da je sve bliže i bliže, da dotiče onu travkama, busenjem i kamenjem definisanu liniju sve dok se ova konačno ne rasplinu, to je zaista bio doživljaj... 

Ćumurane su gotovo iščezle, ipak ima još onih koji se brinu o tradiciji. Foto: Dinno Kassalo

Priča 12 - Garo
Dan polaska, jutro, svježe i prijatno. Ostavljamo uznemirenu vodu jezera. Ostavljamo vitke smrče i "naš" šumarak gdje smo se izležavali pet dana. Ostavljamo padine koje su već postale intenzivno smeđe, izgorene od suše i sunca. Ostavljamo miris stočarskog naselja i onaj osjećaj da je svo đubre, balega i... i... u jezeru. (Da to nije iskorjenilo tritona, možda i on ima svoj ponos?). Ostavljamo Vranicu, okrećući se više puta da bi učvrstili u nama onu prijatnu, pastoralnu scenu, zvuke i mirise tog čobanskog sela na preko 1600m. Jako je lijepo, a ujedno i sjetno. Valjda zbog tog rastanka...
Iz sela u našem pravcu, prema kraju jezera odvojila se ona ista, mrka, sitna grudva. A za njom dreka i dozivanje. Garo se zove! Garo, vrlo "maštovito"! Prepoznasmo onog jadnika koji je dobio "degenek" nedavno.
Neobično otvoreno, pas nam je prišao i nastavio za nama. Prvo se nismo htijeli miješati, pravili smo se da ništa niti vidimo niti čujemo, počeli smo se spuštati. Uskoro, ili konačno, glasovi i dozivanja iz pravca koliba su isčezli... Sad! Iz ruksaka povadismo hranu, konzerve, sireve, salamu i nešto sedam dana starog hljeba. Trpali smo u psa, a pas je usisavao. Znali smo šta ga čeka, nek bar bude sit, manje će ga bolit.
Ali, izgleda da je to bila greška. U psu se probudila nova lojalnost koju i nije bilo teško isprovocirati. Pratio nas je uporno duboko u dolinu. Nismo imali srca otjerati ga, a znali smo da "degenek" koji će dobiti raste sa kvadratom udaljenosti.