Već smo sami sebi postali dosadni sa planiranjem ture na Hranisavu preko Djevojačkih stijena. Kiša nas ometa već treću sedmicu za redom. Prognoza i za ovaj vikend je bila prilično "mokra", ali postojala je mala nada. Najavljeno je razvedravanje oko 10 sati. Kada smo krenuli iz Sarajeva bilo je prilično tmurno, cesta mokra i kiša kao da je tek prestala. Auto smo parkirali u selu Ljubovčići i uputili se prema Kraljevcu sa onim "sreća prati hrabre" u mislima.
Iako je svanulo predivno jutro, vremenska prognoza je najavljivala kišu i grmljavinu za popodne. I tako je naš uspon na Hranisavu preko Djevojačkih stijena opet odgođen. Međutim nismo daleko otišli. Destinaciju smo samo malo pomjerili i skratili tako da je naš cilj bio dom Stanari.
Najlakši i najkraći put do Stanara je iz Ljubovčića (selo pored Pazarića) preko Bora. Međutim i tada je to tura sa nekih 800 metara visinske razlike i ukupne udaljenosti oko 10 km. Auto smo ostavili kod velikog kamena na kojem se nalazi i početna markacija za ovu turu, te smo se uputili makadamskim putem ka Boru. Par stotina metara dalje smo izašli na jednu livadu na kojoj se nalazi koliba.
Za ovu nedjelju smo planirali izlazak na Hranisavu preko Djevojačkih stijena. Međutim kako smo se sa puta vratili prilično kasno i nismo imali dovoljno vremena da se spremimo donijeli smo odluku da ujutro malo duže odspavamo i odemo na Trebević na feratu. Kod Napretkovog doma smo bili tek negdje oko 12 sati, spakovali opremu i krenuli prema podnožju Bijele stijene.
Iako je možda rano da se to nazove tradicijom, već drugi Ramazan za redom se organizuje iftar u planinskoj kućici Jezerce na Prenju. Naravno, u to je uračunat i izlazak na vrh Zelena glava. Za vikend je najavljeno idealno vrijeme, tako da je naša tura započela u u subotu, polaskom prema Konjicu, odakle nas je unajmljeni kombi trebao prevesti do Crnog polja
Babin do - Javorov do - Bijele vode - Štini do - Babin do. Već jedan duži period se spremamo da "odradimo" ovu turu. Međutim, kako bi se ovo prije moglo nazvati "šetačkom" nego planinarskom turom stalno smo je odgađali. Ovaj put nam je kasna utakmica naših Zmajeva dala "izgovor". Poslije neprospavana noći pred hotel Maršal smo stigli tek oko 11 sati.
Put počinje sa samog parkinga, lijepo je uređen i prolazi kroz gustu šumu, tako da je ovdje prijatno i u toplim ljetnim danima. Jedna od prvih atrakcija koja vas čeka na ovoj turi je pećina Klokovača.
Kako još nismo vidjeli Blatačko jezero, to je bio nekako logičan izbor. Samo jezero se nalazi na Bjelašnici i najlakši pristup je iz sela Džepi, nedaleko od Konjica. Samo jezero je ledničkog porjekla, dugo 400, široko oko 150 metara, dubine do 4 metra. Nalazi se na 1150 mnv. Plan ture je bio Džepi - Vrdolja-Blatačko jezero - Markovac - Veliki lisac - Lovnica - Lukomir - Čuhovići - Džepi.
Inače, Lukomir obično ne spada u ovu turu, jer je čini baš dugom i napornom, ali planirali smo ga ukoliko nam ostane vremena. Iz tog razloga smo malo poranili. Autom smo došli do sela Vordolja i polahko se uputili prema Blacama.
Iako su cijelu sedmicu najavljivai kišu za nedjelju, činilo se da će dan ipak biti lijep. Dogovorili smo odlazak u Lukomir sa prijateljima iz Akademije borilačkih vještina Bushido i na našu sreću ovaj put su metereolozi pogriješili. Dan je bio ekstra, bez puno vjetra, a nije bilo ni pretoplo za hodati.
Page 47 of 99