Prenjski daždevnjak u svoj svojoj ljepoti. S novim danom (čije se rumenilo ogleda na vlažnoj koži daždevnjaka, dok se svježina noćnog neba još modri duž gornjeg ruba leđa) daždevnjaci se povlače u skrovišta, čekajući ponovo mrak i rosu. Foto: Emina Šunje

Uz prenjsku oštricu (Oxytropis prenja) i prenjsku kameniku (Saxifraga prenja), prenjski daždevnjak (Salamandra atra prenjensis) je još jedan organizam u biološkoj nomenklaturi sa planinom Prenj u svom nazivu. Emina Šunje sažeto predstavlja dio rezultata vlastitih istraživanja čiji je konačan cilj definisanje prenjskog daždevnjaka kao podvrste u biološkoj sistematici, pošto to pitanje formalno još stoji otvoreno

Rezultati istraživanja koje je u okviru svog diplomskog rada na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za biologiju, smijer genetika) provela Emina Šunje značajan je korak ka konačnom definisanju prenjskog daždevnjaka kao podvrste u biološkoj sistematici. Napomenimo da dosadašnja istraživanja, kad su u pitanju manje morfološke razlike, nisu garantovala stoprocentnu sigurnost, te problem biološke klasifikacije prenjskog daždevnjaka još stoji otvoren.
Dosadašnja saznanja vezana za Prenjskog daždevnjaka bila su bazirana na klasičnim metodama prikupljanja, obrade i analize materijala. Ono što Emina uvodi kao novinu je prvi put primjenjena genetička analiza na sakupljenom uzorku, urađena na Institutu za Genetičko Inženjerstvo i Biotehnologiju u Sarajevu (Laboratorij za molekularnu genetiku prirodnih resursa). Mentor je bio Doc. dr. Naris Pojskić, a u laboratoriji su pomoć pružili Mr. Belma Kalamujić i dipl. biolog Una Tulić.
Emina je uradila studiju iz oblasti populacione genetike gdje je posmatrala i proučavala populacione procese na jedinkama Salamandra atra prenjensis. Ovo pionirsko istraživanje je osnova za druga genetička istraživanja prenjskog daždevnjaka kako bi se potvrdila genetička izdiferenciranost neophodna za definiranje jedinke kao podvrste.
Gledano iz šire perspektive, rezultati Emininog istraživanja su još jedna potvrda vrijednosti zone Prenja i još jedan razlog da ta zona dobije status zaštićenog područja, da bismo ovim osjetljivim endemičnim bićima osigurali budućnost.

Prenjski daždevnjak (Salamandra atra prenjensis) u svom elementu - hladnoj, rosnoj travi i kamenjaru u zoni 1800 m. Foto: Emina Šunje

Emina Šunje: Alpski daždevnjak (Salamandra atra) sa područja Alpa je opisan 1768. godine. Tek poslije 120 godina registrovan je i u Bosni i Hercegovini. Kod nas se istraživanje vodozemaca (Amphibia Linnaeus, 1758) nekontinuirano vrši već oko 110 godina, pri čemu je posebna pažnja posvećena nalazištima na planini Prenj. Prvih pet primjeraka alpskog daždevnjaka našao je 11. avgusta 1895. godine Otoman Reiser na Prenju, u predjelu Otiša, na visini od oko 1800 m. Bolkay je kasnije u popisu vodozemaca i gmizavaca u zbirkama Zemaljskog muzeja u Sarajevu naveo sva do tada poznata nalazišta Salamandra atra u Bosni i Hercegovini. Pored već pomenutog Otiša, Bolkay navodi još nekoliko lokaliteta na istoj planini kao Kapa i Tisovica (14.7.1914. godine), a pominje i planinu Treskavicu (1895. godine). Bazirano na citiranjima Wernerovih podataka iz 1898. godine u literaturi, zaključujemo da se planina Prenj smatrala isturenim nalazištem u arealu Salamandra atra.
Prošlo je od tada pola vijeka, a da se niko niko bavio istraživanjem alpskog daždevnjaka, niti registrovanjem njegovih nalazišta, sve dok Sofija Mikšić nije prikupila uzorke sa Prenja u periodu između 1969 - 1971 i detaljno ih analizirala. Uzorci su sakupljeni na potezu Otiš - Vjetrena brda, na dva mjesta iznad 1800 m. Nakon analize od 21-og uzorka sa pomenutog lokaliteta, ustanovila je da bi mogla biti u pitanju nova podvrsta alpskog daždevnjaka Salamandra atra. Primjerci su, kako navodi, manjih dimenzija, dužina tijela im se kreće od 11-14 cm (pretežno oko 12-13,5 cm) i nikada ne dostiže dužinu od 16 cm koja je karakteristična za Salamandra atra. Jedan od osnovnih morfloloških karaktera na osnovnu kojih je Mikšić ustanovila da je riječ o novoj podvrsti, jeste i karakterističan raspored nepčanih zuba u obliku sova "S" (slika ispod).

Raspored nepčanih zuba kod S. atra prenjensis; preuzeto iz Mikšić, 1969.
Nepčani zubi su sitni zubići raspoređeni u karakteristične nizove koji su veoma bitna
morfološka karakteristika za određivanje sistematske pripadnosti (vrsta, podvrsta...)

renjski daždevnjak posjeduje izuzetnu sposobnost regeneracije. Interesantno je da prednje noge imaju četiri, a zadnje pet prstića. Foto: Emina Šunje.

Na osnovu navedenog, Mikišić svrstava ovog alpskog daždevnjaka kao zasebnu podvrstu koju imenuje punim nazivom Salamandra atra prenjensis, kategorizirajući je prema slijedećoj tabeli.

Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758

Tip: Chordata Bateson, 1885

Klasa: Amphibia Linnaeus, 1758

Potklasa: Lissamphibia Haeckel, 1866

Red: Caudata Scopoli, 1777

Podred: Salamandroidei Müller, 1831

Natporodica: Salamandroidea Cope, 1890

Porodica: Salamandridae Goldfuss, 1820

Rod: Salamandra Laurenti, 1768

Vrsta: Salamandra atra (Laurenti, 1768)

Podvrsta: Salamandra atra prenjensis (Mikšić, 1969)

Analiza postojećih literaturnih podataka pokazuje da su alpski daždevnjaci u Bosni i Hercegovini uočeni na više lokaliteta: Prenj planina (Podotiš, sedlo Otiš - Zelena glava, Kopilice, Vjetrena brda, Kapa, Tisovica, staza ispod sedla Erač, ispod vrha Soplje), Čvrsnica planina i Treskavica planina. Pregled podataka ukazuje da su jedinke alpskog daždevnjaka u Bosni i Hercegovini vrlo rijetke i da preživljavaju u vrlo malim, izolovanim lokalnim populacijama. Moguće je da takve manje populacijske jedinice naseljavaju cjelokupno planinsko područje planine Prenj, a vjerovatno u manjem obimu i više lokaliteta na planini Čvrsnici.
U ranijoj literaturi spominjalo se da izolirane populacije Dinarida predstavljaju postglacijalne relikte (Bolkay, 1924) nekadašnje široko rasprostranjene populacije alpskog daždevnjaka. Prema spomenutom autoru alpska salamandra se vjerovatno nalazila u ledeno doba daleko prema jugoistoku, pa je čak možda živjela u nizinama. Zbog postepenog uspostavljanja toplije klime i povlačenja lednika u ranijim geološkim epohama, ovi organizmi su se povukli prema vrhovima Dinarida, koja predstavljaju njihovo konačno prebivalište i samo su ponegdje tu ostali do danas. Ovo je razlog što se jedinke ove podvrste ne nalaze na nadmorskoj visini koja je manja od 1700 m, već iznad šume na otvorenim karbonatnim stjenovitim podlogama. Planina Prenj za njih predstavlja jedan takav refugijum.
Sve navedene osobine, kao i biološke odlike ukazuju da se primjerci sa Prenja mogu izdvojiti u posebnu "geografsku rasu", koju je Mikšić imenovala ssp. prenjensis* (Mikšić, 1969).
Budući da je riječ o endemičnoj podvrsti koja naseljava isključivo planinu Prenj, ona bi se trebala proglasiti zaštićenom, a planina Prenj nacionalnim parkom. 

*ssp. = lat. subspecies, podvrsta

Kad je uznemiren ili u opasnosti, prenjski daždevnjak luči otrovnu supstancu iz žlijezda iza glave (proširenja na slici) i kvržica duž leđa. Foto: Emina Šunje

Jedinke Salamandra atra su spolno zrele u trećoj ili četvrtoj godini života, a vrijeme parenja se odigrava tokom ljeta, ovisno o ekološkim uvjetima. Salamandra atra je u potpunosti terestrijalna* vrsta. Poznato je da se radi o viviparnim životinjama što znači da rađaju žive mladunce (majka rađa dva mladunca koja su potpunosti metamorfozirani). Po jedan embrij se razvija u svakoj od dvije materice ženke. Gestacija (termin koji označava trajanje "trudnoće") traje dvije godine kod primjeraka koji naseljavaju nadmorsku visinu između 650 i 1000 m n.v. Gestacija može trajati i 3 godine kod onih jedinki koje žive između 1400 i 1700 m n.v. Terestrijalni, potpuno metamorfozirani mladi su između 40 i 50 mm ukupne dužine nakon rođenja. Životni vijek ovih životinja je najmanje 10 godina.
Za podvrstu Salamandra atra prenjensis nije potvrđeno prisustvo jedinki ispod 1700 m n.v. što također predstavlja specifičnu karakteristiku podvrste. Ova vrsta napušta svoja skloništa dok je trava rosna, nakon obilnih kišnih padavina i u kasnim noćnim satima, kad se lako uočava npr. ispod kamenja, komada drveta, u vlažnoj travi i slično. Jedinke se obično hrane puževima i insektima i aktivne su noću.
Ako se jedinke alpskog daždevnjaka uznemire ili su u opasnosti, ispuštaju otrovnu supstancu iz tjelesnih žlijezda koje se nalaze iza glave u vidu proširenja, kao i duž leđa (slika gore). 

*Tereststrijalan - koji živi na kopnu

Penjski daždevnjak, "karabaja" ili "mala crna prenjska mafija", kako ga od milja zovu. Foto: Emina Šunje

Vodozemci posjeduju veliku moć regeneracije. Daždevnjaci mogu regenerisati bilo koji dio tijela, bilo da je riječ o repu, ekstremitetima, osjetnim organima, kao i drugim dijelovima tijela, sve dok im centralni nervni sistem nije uklonjen. Starijim primjercima oslabljena je moć regeneracije, osim sposobnosti regeneracije repa ili nekih tkiva. Kod daždevnjaka, regeneracijski proces počinje odmah nakon amputacije. Ako dođe do amputacije kompletne noge (od kuka pa nadole), dolazi najprije do regeneracije distalnog dijela ekstremiteta (autopod, koji predstavlja stopalo ili ruku). Intermedijarni, srednji dio ekstremiteta se formira tokom rasta procesom interkalacije (umetanja) ćelija. Motorni neuroni, mišići i krvni sudovi rastu zajedno sa regenerisanim udom i uspostavljaju veze koje su bile prisutne prije same amputacije. Vrijeme koje je potrebno da se sve faze regeneracije završe, najprije zavisi od starosti jedinke. Period regeneracije ekstremiteta može trajati od jednog mjeseca pa do oko tri mjeseca kod odraslih primjeraka. Nakon toga, ekstremitet postaje u potpunosti funkcionalan.

Analizom DNK ukupno 58 primjeraka sa Prenja, sa tri različite lokacije (Kopilice, Podotiš i Sedlo između Zelene Glave i Otiša) ustanovljeno je da je nivo heterogenosti (različitosti) unutar populacija jako nizak. Primjećen je povećan nivo srodnosti između jedinki unutar populacija, što pokazuje "način grupnog obitavanja" Salamandra atra prenjensis. Ovaj povećani nivo srodnosti koji je primjećen, kroz određeni niz generacija može dovesti do velikog problema, pa čak i do nestanka populacije (u okvirima dužeg vremenskog razdoblja).
Može se konstatovati da posmatrane populacije nisu jasno genetički diferencirane, te da najvjerovatnije predstavljaju sastavni dio jedne ne tako davne zajedničke ishodišne populacije u kojoj se odvijaju isti genetički procesi kao što je npr. fiksacija istih alelnih varijanti na posmatranim nuklearnim lokusima. Očito je da su u navedenim populacijama prisutni isti genetički procesi koji kao rezultat daju sličnu strukturu populacije. Budući da genetički diverzitet (varijacije) unutar ove vrste nije izražen, vršiće se detaljnije analize koje će nas obavijestiti o stepenu potrebe za konzervacijom ove vrste

Biotop prenjskog daždevnjaka izgleda otprilike ovako. Otvorite oči u sličnim visokogorskim sredinama, svaka od tih
životinjica je dragocjena. Foto: Emina Šunje

Z-2000: Hvala Emina! Nadamo se da ćemo se svi, nakon ovoga, s više pažnje odnositi prema ovim malim crnim bićima, koja nam se u rana jutra ili poslije kiša ispriječe na planinskoj stazi, kao i planinama u kojima obitavaju ovi "posljednji mohikanci", suočeni oštrije nego većina vrsta sa problemima globalnog otopljavanja.
Ono što Emini predstoji je daljnji rad na dokazivanju prenjskog daždevnjaka u sistematici kao podvrste, što je bila njena primarna ideja i cilj. Međutim, to izlazi iz okvira jednog diplomskog rada, pošto širi resursi moraju biti uključeni. Na sreću, ljudi iz Laboratorija za molekularnu genetiku prirodnih resursa Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju u Sarajevu voljni su pokrenuti projekat o ovom daždevnjaku, koji bi podrazumjevao sve moguće analize koje se mogu raditi na njemu, što bi konačno dovelo i do riješenja dileme statusa ovog daždevnjaka u sistematici; da li je podvrsta ili ne. Da bi se sve to uradilo, potreban je novac, pa ako se sredstva obezbjede, projekat će biti pokrenut. Držimo palčeve!
- Ja u svakom slučaju ne namjeravam odustati od proučavanja ove, kako ih zovu, male crne "mafije", kaže Emina. Prenjski daždevnjak je vrsta koja to zavrijeđuje, a zasigurno i Prenj planina sa svojom karakterističnom morfologijom i ekosistemima, kao posljednjim utočištem ne samo ove, već i velikog broja drugih endemskih vrsta.

K R A J