Poglavica Seattle  je bio poglavica plemena Duwamish. Grad Seattle u državi Washington je dobio po njemu ime. Poznat je po svom govoru (pismu), američkom predsjedniku Franklinu Piercu, kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju. Pismo indijanskog poglavice Seattlea se ubraja medu najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi, pa je ušlo u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa. Indijanskom poglavici Seattle posvećen je Svjetski dan zaštite okoliša – 5. lipnja.

 "Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži.

Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume, sveti su u mislima i u životu mog naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čoveka. Kada mrtvi blijedoliki odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka.

Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam.

Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i čovjek - sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju - previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac - mi njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća - utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već - neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih očeva i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema Majci - Zemlji i prema Bratu - Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačakju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pravu pustoš.

Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišca u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji - jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...

Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom močvara. I miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli isti dah - životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne oseća smrad. Prodamo li vam zemlju morate da se sjetite da vam je vazduh dragocjen, da vazduh dijeli svoj dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome dedi dao prvi dah - prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmortićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek ubio, pucajući iz jurećeg "vatrenog konja". Divlji sam i ne razumijem kako gvozdeni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od živog bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Šta je čovjek bez životinje? Kad bi životinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.

Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu djecu, isto kao što i mi učimo našu - da nam je zemlja mati. Šta snađe zemlju - snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju - pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku - čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano.

Nije čovek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što učini sa razbojem - čini sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjećemo!

Jedno znam sigurno, a to će bijeli čovjek jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog Stvoritelja. Bijelog će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorit ćete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini bijednom.

Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene brijegove pocjepan žicama što govore? Gde su jeleni? Nema ih više. Gde je orao? Odletio.

Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak..."