Planinar Matej Perkov, 30-godišnji Koprivničanac na privremenom radu u Zagrebu ostvario je velik podvig. Matej se u 16 nezaboravnih dana popeo na nekoliko 'četiritisućnjaka', a sve okrunio usponom na najviši vrh Europe, 4810 metara visok Mont Blanc. Prema dostupnim informacijama, prvi je Hrvat koji je to učinio pješice iz Chamonixa preko zastrašujućeg ledenjaka Meer de Glace. Svoju je avanturu nazvao 'Onda romantica' – Romantični val.

- 'Onda romantica' je beskonačna avantura, koja vodi u paralelne svjetove. 'Onda romantica' je ljubav, a ljubav je najljepše što možeš dati planini. 'Onda romantica' znači biti iskren u srcu i pošten u duši, od početka do kraja. Zato ne koristim žičare, planinske vlakiće i slično. 'Onda romantica' znači uspon iz podnožja, jer to je jedini način da se emocionalno i duhovno stopiš s planinom na čiji vrh se penješ. 'Onda romantica' je molitva koju ponavljaš u sebi kao mantru, na svakom koraku, s nadom da ćeš sretno stići na cilj. 'Onda romantica' znači zahvalnost, jer iako si na planini sam, mnogo je ljudi koji te podržavaju i koji su ti pomogli u ostvarenju najvećih snova. 'Onda romantica' je priča o ljubavi, životu i smrti. 'Onda romantica' je priča koja će vas nasmijati, rasplakati i oduševiti – slikovit je Matej.

Ovaj sjajan poduhvat bio je razlog što smo Mateja povukli za rukav i priupitali ga par pitanja. I 'nažicali' par sjajnih fotografija s 'Onda romantice'.

Matej, pa ti si sam osvojio Mont Blanc! Neki će reći – on je lud! Naravno, u pozitivnom smislu. Pa, osjećaš li se 'ludo'?

- Moram iskreno priznati, pomalo da. Gledajući sve te fotke i prisjećajući se situacija, mislim da moraš biti malo 'pomaknut' da se samostalno uputiš na vrh jedne ovakve planine. No, uvijek nadodajem da je važno postaviti kontra pitanje, a to je 'Koliko je ovaj tip psihički jak?' U meni su se tijekom ekspedicije, pa i mjesecima prije, vodile teške psihološke borbe. Na kraju svega izlaziš kao drugačija, jača osoba i osjećaš da si došao na jednu višu razinu. Čitao sam intervju jedne poznate sportašice kojoj je trener rekao 'Ne živciraj se oko poraza i loših poteza, to je tekma, nije pitanje života i smrti!'. Kod mene je drugačije – visokogorski uspon je pitanje života i smrti i nemam pravo na nijednu pogrešku. Nemoguće je opisati strah koji te preplavi, jutro kada plačeš prije uspona jer se bojiš za vlastiti život, te suze na silasku jer si jednostavno sretan što si iz svega izašao živ i zdrav. Mnogi nažalost nisu te sreće, ove godine Mt. Blanc je uzeo 20 života.

Uspon na Mont Blanc bio je vrhunac ekspedicije 'Onda Romantica' (Romantični val). Reci nam ponešto o toj ekspediciji. 

- Uvijek me ispunjava kada radim stvari drugačije negoli ih rade drugi ljudi. Konceptualno, ekspedicija specifičnog imena 'Onda romantica' nije imala za cilj samo uspon na vrhove, već i duhovno i kulturno uzdizanje na jednu višu razinu, te stavljanje naglaska na sam put. Financijske i fizičke pripreme su trajale godinu dana, mjesecima prije puta treninzi su bili naporni i svakodnevni. Cilj je bio popeti se na vrhove Monte Rose i Mont Blanca iz samog podnožja, bez korištenja pomagala (žičare, vlakići). Ovakav uspon omogućuje jače povezivanje s planinom i intenzivniji doživljaj, te uživanje u prekrasnom krajoliku. Sve je to sastavni dio alpinizma i planinarstva. Ukratko, cilj ekspedicije jest promicanje nekih vrijednosti koje današnja generacija planinara i alpinista marginalizira i zaboravlja. 

Nisi se na Mont Blancu zatekao slučajno. Koliko već dugo planinariš i što si sve 'osvajao'? 

- Iza mene je dugogodišnje planinarsko iskustvo, a u posljednje dvije godine ciljevi su bili vrhovi viši od 4000 metara. Kao rezultat tog iskustva, napora i želja prošle godine sam samostalno realizirao ekspediciju 'Bella ciao 2013', čiji je cilj bio uspon na deset vrhova viših od 4000 metara na Monte Rosi, planinskom masivu koji se nalazi na granici Italije i Švicarske. Među tim vrhovima bili su zahtjevni Corno nero 4328m, istočni Lyskamm 4527m i Dufourspitze, najviši vrh Švicarske i drugi vrh u Alpama visok 4634m. Od manje visokih, ali nikako i manje važnijih ili manje dragih, tu su vrhovi u slovenskim Alpama, BiH, Visokim Tatrama, Crnog Gori, Bugarskoj… Svaki uspon na bilo koju planinu je zasebna priča u kojoj stekneš nova iskustva i znanja, nove doživljaje i nove prijatelje. Od svih spomenutih planina i zemalja, najviše volim držati putopisna predavanja pod radnim nazivom 'Hrvatsku volim putujući', jer mi je cilj promicati planinarstvo i izletništvo u našim krajevima. Hrvatima približavam ono što već imaju, ali nisu toga svjesni. 

Kako se čovjek uopće može pripremiti za ono što ga čeka u visinama?

- Alpinisti su masovno ginuli do sedamdesetih, kada je poznati Reinhold Messner stavio naglasak na trening i dobru fizičku pripremu. Visokogorsko planinarenje nema natjecateljski karakter, ali definitivno spada u domenu sporta. Da nisam redovito i pažljivo trenirao, ne bih ispenjao sve vrhove koje sam želio ili bih poginuo. Moji treninzi sastojali su se od redovitog planinarenja, trčanja, sudjelovanja na sljemenskoj utrci 'Putnijarka liga' te vježbi snage. S obzirom da novac odvajam za putovanje i opremu nisam si mogao priuštiti teretanu, preko Youtubea sam gledao treninge penjača i fitness trenera, koristeći kao sprave za vježbanje stolove, stolice, gelendere stubišta, metle i slične stvari. Dok imaš volju, sve je moguće. Drugi dio priprema je logistički: planiranje rute, proučavanje smjerova za uspon, komuniciranje s ljudima koji su ispenjavali te vrhove, odlasci na alpinistička putopisna predavanja…. Kada si u grupi, imaš vođu ekspedicije koji sve radi za tebe – ja sam bio sam i morao sam sve odraditi sam. Psihički je teško i pripremati se za vlastitu smrt, ostavljati oproštajno pismo i oporuku, te upute obitelji što da se radi ako se desi najgore. 

Neki će reći da ponekad samo sreća spašava od sigurne smrti. Razmišljaš li nekad što bi se dogodilo da si, primjerice, umjesto da se vratiš zbog katastrofalne vidljivosti, nastavio prema Castoru?

- Pokušao sam se popeti na vrh Castor po magli u nadi da će se prema prognozi razvedriti, no na kraju sam se morao vratiti. U visokogorstvu je vrlo važna vlastita procjena i činjenica je da se u visokom gorju po slaboj ili nikakvoj vidljivosti odustaje od uspona. Moram naglasiti da sam mnogo planinario sam po Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Srbiji, BiH i bio sam u mnogo situacija gdje sam prema vlastitoj procjeni morao donijeti važne odluke. To je vrlo vrijedno iskustvo. Kada govorimo o riziku, on je uvijek prisutan. Ljudi stradavaju po lijepom i ružnom vremenu, na visokim i niskim planinama, u društvu ili kada su sami. Priroda je okrutna i nepredvidiva, nema pravila. Sreća je također vrlo važan faktor, ali i psihičko stanje u glavi penjača.

Koji događaj ti se od svih dosadašnjih planinarenja najviše urezao u pamćenje? Čujem da si spavao s divokozama u skladištu žičare, susretao neobične ljude...

- Ja sam pomalo specifičan i spreman na sve jer sam avanturističkog duha i cilj mi je, s obzirom na mala primanja, da uštedim čim više. Anegdota je mnogo i teško je neku izdvojiti, no uvijek me iznenadi kada u ovom okrutnom svijetu sretneš dobre ljude koji će ti pomoći na razne načine, čak te primiti u svoju kuću na spavanje. Kada ljudi na mom velikom ruksaku vide kacigu i ostalu planinarsku opremu, znaju da nisam nekakva sumnjiva 'backpakerska protuha' nego da imam određen cilj i misiju, te mi na taj način i prilaze. Radoznali, postavljaju mnoga pitanja, spremni pomoći, dati savjet… Na prošloj 3-dnevnoj turi po Sloveniji noćio sam u malom selu pred crkvom i nanjušio me pas iz obližnjeg dvorišta, te dva sata lajao, cvilio i skakao po ogradi. Oko ponoći gazda ga je pustio na ulicu, a pesek mi je oblizao lice i na kraju spavao na mojim nogama. Sve su to sitnice koje čine priču zanimljivijom! 

Svi koji te poznaju znaju da mukotrpno radiš kako bi uštedio za ovakva putovanja. Sad te molim da daš lekciju onima koji kukaju 'nema se' i pojasniš kako uštediš za planinarenje.

- Tko hoće nađe načina, a tko neće uvijek će pronaći ispriku. Najviše novca namaknuo sam štednjom: budžet za izlaske je ograničen na 20-30 kn, nema svakodnevnih kava, nema skupe odjeće i sl., planinarsku opremu ako je moguće kupujem preko oglasnika, na višednevnim turama spavam vani kad god je moguće da ne trošim na smještaj. Dodatna zarada sastojala se od honorara za putopisna predavanja koja sam održavao po cijeloj Hrvatskoj. Mnoga predavanja završila su bez honorara, pa sam napravio planinarske majice prigodnog dizajna koje su planinari kupovali i na tome sam im jako zahvalan! Kada sam na kraju stavio sve na papir, svota koju sam potrošio za ekspediciju bila je manja nego što većina naših prijatelja i poznanika potroši godišnje samo na cigarete – a gdje su još svakodnevne kave, pive, kladionica, trava… Svatko neka živi svoj život kako hoće i troši svoj novac kako mu drago, no ljudi nisu ni svjesni koliko novca troše na gluposti. Ili su svjesni, ali je psihički jako teško to kontrolirati. Do ludila me dovodio smijeh mladića i zvuk štikli cura koje su hodale pod mojim prozorom petkom i subotom dok su izlazili van, a ja sam morao ustati rano zbog treninga, ili nisam imao ni kune za izlazak. Štednja je nerijetko mukotrpno odricanje, da je to lako, svi bi to radili. Na kraju, mislim da se isplati. Moj cilj meni je bio vrijedan te žrtve. 

Što si naučio o sebi penjući se po planinama, a što o drugim ljudima?

- Naučio sam izuzetno mnogo, jer svaka ekspedicija je novo pomicanje granica. Saznaš za što jesi, a za što ne. Saznaš što možeš, a što tek moraš naučiti. Iskustvo koje sam stekao neizmjerno me obogatilo, mislim da sam postao bolja osoba i to me jako veseli jer sam sretniji i zadovoljniji sam sa sobom. Što se tiče drugih ljudi, prvo ću se dotaći mladih planinara i visokogoraca: mnogi ljudi žele uspjeh preko noći, a to ne ide. U životu se ne smiju preskakati stepenice jer tako nešto ti se obije o glavu. Ovo vrijedi i za bilo što drugo u životu. U zadnje vrijeme me fasciniraju biografije poznatih ljudi, pjevača, alpinista, sportaša, glumaca… Sve imaju istu poveznicu – nitko nije uspio preko noći i svi su krvavo došli do svojih sjajnih rezultata. Neki su čak bili beskućnici, o njima najčešće razmišljam dok spavam na ulici ili trpim čudne poglede prolaznika dok perem zube na mostu rječice koja teče kroz neki grad, ili na skejt parku sušim odjeću koju sam oprao u lavabou javnog zahoda. Drugo, naučio sam mnogo od ljudi iz moje okoline: neki nepoznati ljudi dolazili su iz drugih gradova na moja predavanja, kupovali majice koje su poklanjali drugima iz želje da 'potpomognu pravu stvar', slali su pisma i poruke podrške, nazivali moje roditelje i prijatelje tijekom ekspedicije jer su se brinuli, a mnogi su mi 'kosti slomili' grleći me nakon povratka. Isto tako, neki dojučerašnji prijatelji koje sam smatrao bliskima nisu mi ni čestitali, niti pitali kako je bilo, neki su me čak prestali pozdravljati na cesti. Možda misle da se pravim važan, možda su uvrijeđeni jer sam putem ovakvih intervjua otvoreno rekao da su si ljudi sami krivi za neke neuspjehe i neispunjene snove, možda misle da im nabijam svoj uspjeh na nos…. Na kraju, nebitno – važno je okružiti se pravim ljudima i eliminirati krive. Podrška u vidu lijepe riječi i tapšanja po ramenu, osmijeha, to znali toliko puno… Mnogi 'prijatelji' nisu ni znali da idem na ekspediciju, ili bi me bedasto pitali 'A što ti to treniraš?'. Kada sam bio gore u snježnom bespuću sjetio sam se svih ljudi koji su me podržali i na tome im ovim putem zahvaljujem! 

Koje su sljedeće ekspedicije?

- Još se dvoumim oko nekih destinacija, no već sam započeo financijske i fizičke pripreme. Kada imaš fizičku spremu i novac, odluka o odredištu je slatka briga i past će u siječnju. Kamo god da išao, važno je da bude zanimljivo, da bude avanturistički, da mogu naučiti nešto novo i uživati u planinskoj ljepoti. Ako ideš na put s takvim stavom, potpuno je svejedno da li ideš u Alpe, na Kavkaz ili Atlas u Maroku. Ljudi žele negdje otputovati, a nemaju dovoljno novca ili vremena, što na kraju stvara frustraciju. Dakle, nije uopće bitno gdje putuješ, nego da kvalitetno putuješ i vratiš se sretan!

Izvor: croexpress.eu

Autor: Zoran Stupar