Krajem jula ove godine Hrvatski alpinist Krešimir Milas nije preživio nesreću u pokušaju osvajanja vrha Khan Tengri u Kirgistanu jer je na njega pala lavina snijega i viseća krhotina leda. Na ledenjaku je bila skupina od 11 ljudi, od čega 4 hrvatska državljana. Rene Lisac i Krešimir Milas su bili na silasku iz 2 kampa kada ih je pogodila lavina. Krešimira je lavina zatrpala, a Rene se uspio izvuči iz ledene pukotine u koju ga je odvukla, spustiti do logora i obavijestiti ostale članove ekspedicije o nesreći. Ovaj tekst je Rene napisao kao posvetu Milasu, njihovom partnerstvu i zadnjem usponu...
Kažu da je partnerski odnos penjačkog naveza nešto posebno, no ja o tome nisam ništa znao ili barem o tome nisam razmišljao. Meni se uglavnom samo penjalo. Prošlo je godinu i kusur našeg poznanstva dok se nije desio prvi zajednički uspon, Sinji slap s produžetkom u Nemšku smer Dolgega hrpta. Bio je to jedan najobičniji i po ničemu poseban uspon. Milasu je odmah bilo jasno da ćemo nakon toga postati partneri i pokušao mi je to objasniti prvom idućom prilikom za njegov rođendan, lagano raspoložen vinom govorio mi je sat vremena nešto tipa: „Ti i ja… velike stvari… Alpe … Himalaja“, Dok sam ja potpuno trijezan samo odgovarao „Je Milas, bumo Milas…“ Uskoro je i meni postalo jasno...
(foto: u Steni, Nemška smer, srpanj 2012.)
Naše dijametralno suprotne navike, životni stil, fizičke karakteristike i koješto drugo, postale su malo bogatstvo naše naveze, a i bole su u oči bilo koga tko nas je vidio skupa: na razgovor za novine pred odlazak u Kirgistan Milas je kasnio, dok sam ja zabavljao novinarku odgovarajući na pitanja jesmo li spremni. I u tom trenutku se pojavio. Vidjevši ga, novinarka je ko iz topa ispalila: „…a vidim partner ti je i fizički spreman!“, misleći pritom na njegovu „konkretniju“ tjelesnu građu...
(foto:povratak iz Chamonixa, kolovoz 2013.)
Obojica smo penjali puno, iako zajedno relativno malo. No sve penjačke snove, najambicioznije, atraktivnije ili zabavnije ciljeve, teško je bilo zamisliti u nekoj drugačije navezanoj kombinaciji. Znali smo da nikad nećemo postati neke svjetske alpinističke zvijezde, ali smo zato čvrsto bili uvjereni da smo na dobrom putu se razvijemo u jednu od zabavnijih i kreativnijih naveza. Bar je to nama tako izgledalo i uporno smo radili na tome.
(foto: bivak na pristupu Aguille noire, kolovoz 2012.)
Količina gluposti, kojekakvih ideja i izmišljotina, paralelnih realnosti koje smo generirali na pristupima, štandovima, bivacima samo se povećavala, a jedan od omiljenih poligona za to je bilo zbijanje šala na vlastiti račun po pitanju nas kao slavne naveze i velikih penjačkih faca.
(foto: izlaz iz Frendo Spur, Chamonix, kolovoz 2013.)
Nakon aklimatizacijskog uspona iz helikopterske baze Maida Adyr na cca 4000m Milas i ja smo se odlučili zadržati još kojih pola sata u društvu pogleda na nevjerojatne krajobraze Tien Shana obasjane zalazećim suncem. Između raznih tema, kako bi mi potvrdio da su francuzi velike face u svjetskom alpinizmu, spomenuo mi je nekog lika uz komentar kako je isti vodio klijenta uz sjevernu stijenu Eigera.
Rene: „A to je kao nekaj posebno?“
Milas: „Pa da, rijetko tko je to napravio…“
Rene (otkriva kakti prečac do svjetske slave): „Pa ajmo to napravit, evo za prvi put ja ću biti vodič, a ti klijent. Ipak ja mogu lakše proći kao neki francuz, a drugi put ćemo se đorat!“
Milas (nakaradnim francuskim engleskim glumi raspravu u nekoj birtiji u srcu Chamonixa): Have yu hrrd…?!? Zis guy, Rene Lussac, he took a client up on Eigerr!“
Rene (se nadovezuje):“…and zis client…he is even bigger and stronger than him!!!“
(foto: Maida Adyr, vrh Aklimatizator, 23.7.2014.)
Milas nikad nije gunđao, dok sam ja znao biti kenjkav u nekim situacijama. Tri puna dana čekanja helikoptera u bazi Maida Adyr stvaralo je blagu nervozu, jer je vrijeme djelovalo savršeno a informacija zašto nema prijevoza i kada će biti je izostajala. Kad sam na njegov poduži niz komentara na spomenutu situaciju rekao kroz smijeh da je kenjkav kao žena i da prestane gunđati, on me u svom stilu ispravio: „Ja ne kenjam, ja serem. A to je razlika.“
(foto by Vedrana Simicevic: dani u Maida Adyr-u, srpanj 2014.)
Nakon što smo sletjeli u Bazni logor Milas se konačno osjećao na sigurnom. Dok se on užasavao samo leta helićem i davanja partneru injekcije dexamethazona u slučaju potrebe, ja sam se na ovom putu valjda bojao svega ostalog. Ako me je kasnije mogao vidjeti kako si svakodnevno sam dajem injekcije za spašavanje smrznutih prstiju u Bishkeku, zasigurno bi bio vrlo ponosan na mene.
(foto: u šatoru baznog logora, 25.7.2014.)
Sve je bilo savršeno, prognoza je davala prozor od 3 dana, bili smo spremni i dobro opremljeni, dobro raspoloženi i motivirani, i dobro upućeni u sve finese kroz razgovore s Dimitrijem Grekovim i Glebom Sokolovim, najjačim alpinistima tada u kvartu.
(foto: Odlazak iz baznog logora, 25.7.2014.)
S prvim korakom nestali su svi strahovi i nedumice, jedino što je kvarilo sliku bila je Milasova visinska glavobolja koja se pojavila visoko na putu za Kamp 2 (5300m), prema kojem smo inače dobro napredovali.
(foto by Željezničarska Hoolja: na ledenjaku između logora 1 i 2, 26.7.2014.)
Zadnjih 200tinjak metara išlo je vrlo sporo, ja u mukama s oba ruksaka na sebi, a Milas u borbi s glavoboljom. Tokom dana u kampu 2 on je odmarao dok sam se ja bavio „kućanskim poslovima“ u kampu, a i tjerao ga da jede i pije koliko može. Iako se kroz dan on dobro oporavio i glavobolja je značajno popustila, zaključili smo obojica da nastavak aklimatizacije do Kampa 3 nema smisla i da se prvom sigurnom prilikom u ranojutarnjim satima spuštamo u bazu.
Između svega ostalog bili smo jedna vrlo gastronomski orijentiran navez, 70 posto pripreme penjačkog uspona svodilo se na kulinarska pitanja. Milas je uvijek imao neke hipijevske „light & fast“ koncepcije tipa jesti ćemo pahuljice iz vrećica da ne bi nosili posudice, ja sam pak znao mljeti žitarice u prah kako se ne bi trebale kuhati, no na kraju smo uvijek nosili masu toga i dobro jeli. Iako je on izvrsno kuhao ipak sam inzistirao da uglavnom ja budem „le chef“. Kad mi je na silasku u posljednjem našem razgovoru rekao da zna da je meni to normalno, ali da mi se zahvaljuje na svemu što sam taj dan dok mu je bilo teško radio za njega, ja sam samo odmahnuo rukom, a on je nadodao: Morat ćeš mi dopustiti da ti u C1 ja ovaj puta skuham gozbicu.“ Odgovorio sam u šali: „Svakako, pa kad mene u logoru 1 lupi nizinska bolest, nećeš imati ni izbora.“
Trebalo je 10tak sekundi da nas sustignu prvi komadi leda nakon što su se dvije ledene gromade odvalile negdje kilometar iznad nas podno vrha Chapaeva. Slika Milasa dok pokušavamo trčati u suprotnom pravcu, navezanog na 8-9m udaljenosti, u sekundi je nestala u bjelini. Lavina je pala ravno na nas, samljela nas i istresla se u duboku ledenjačku pukotinu zatrpavajući je gotovo do kraja.
(Foto by Matevz Kastrin : Lavina snimljena iz logora 1, 27. srpanj 2014. u 7:27h)
Negdje na 20m dubine u pukotini dohvatio sam zrak, došao k svijesti i ugledao oskudne zrake svjetlosti iznad mene. Uže na čijoj drugoj strani se nalazio moj najdraži penjački partner išlo je ravno iza mojih leđa, u ledenu masu tvrdu poput betona. Nakon dva i pol sata vlastitog iskopavanja ostacima hodačkog štapa došao je trenutak za naše posljednje razvezivanje. Penjući jednim cepinom i jednom derezom kroz vertikalu uske i okomite ledene pukotine, vukao sam ostatak užeta za sobom dok ga par metara do izlaska nije ponestalo. Zakvačio sam začvorenu gurtnu na uže i odbacio ga na malu policu, kako bi označio mjesto na kojem je Milas ostao.
(snimili kirgistanski i uzbekistanski vodiči: u potrazi za Milasom, 27. srpanj 2014. oko 16h)
Lavina koja nas je od njega razdvojila nije se zaustavila u pukotini dalekog ledenjaka Inylchek, okovala je ledom srca našoj ekipi i ostalim penjačima u baznom logoru, rodbini, prijateljima i svima koji su ga bar imalo poznavali u domovini...
Dragi Milas, bio si ljudina kakve nema, meni si bio upravo ono o čemu se priča kad se govori o pravom penjačkom partneru ali i mnogo više od toga, prijatelj, učitelj… Ako si već morao otići, bila mi je čast da sam te mogao, navezan na tebe do zadnjeg trenutka, ispratiti. A najljepše brdo na svijetu, taj vladar Nebeskog gorja, pruža ti veličanstveni posljednji bivak kakvog se ne bi posramio niti jedan pravi alpinist.
Autor: Rene Lisac
