Josip Klarić Nele Pogled na Batian (desno), najveći vrh Mt Kenye

Ni deset minuta, a već se od oblaka ništa ne vidi. Počinje nevrijeme, prvo kiša par minuta, zatim sve redom, led, snijeg... U sred Afrike! Slaži uže, kači se i plači za svakim popetim centimetrom.

Konac zime-rano proljeće, Zagreb, Perica: "Drug, veli mi Neven da on s nekim svojim iz Pule planira na ljeto penjati nešto u Keniji pa pita šta mi mislimo o tome da im se pridružimo, to je neki drugi po visini vrh Afrike, nešto oko 5000 visine, ima oko tisuću metara penjanja!?"
Ja: "Koja ocjena?"
Perica: "Nešto.. , ma Neven veli da mi to možemo bez problema."

Mislim da je ovaj uvod dovoljan da svaki poznavatelj alpinizma shvati što je dalje uslijedilo. Nakon teške utakmice s logističkim dijelom, sve do samog polaska smo imali samo zrakoplovne karte, a na sam dan mog polaska iz Žepča za Zagreb i nešto, uglavnom ispod očekivanog minimuma, materijalnih sredstava. Ali odustajanja nije bilo!

Vrh Mt Kenye izgleda prilično respektabilno

13.07.2004. dolazim u ZG. Pridružuje mi se Perica koji je također iz okolice Žepča, apsolvent na Akademiji likovnih umjetnosti i moj dugogodišnji prijatelj i partner u penjanju.
14. stižemo u Pulu gdje kasno na večer u društvu i ostala dva člana ekspedicije, već spomenutog Nevena (studenta 3.god. ) i Igora-Mileta, profesora, odlazimo do Venecije. Odatle rano ujutro 15. letimo za Amsterdam i napokon kasno na večer smo u Nairobiju.
Rano u jutro smo ponovno na aerodromu jer, koja slučajnost, u Africi fali nam samo jedan ruksak u kojem je samo pola opreme.
Srećom izgubljeno je nađeno i odmah furamo za Nanyuki, grad u kojem moramo uzeti hranu i eventualne nosače (od vodiča smo već odustali i prije polaska iz već poznatih logističkih razloga). Nakon sto prenoćismo u jednom samostanu u jutro kupujemo hranu (ne tako loš izbor), te nalazimo nosače. Ne vjerujem da postoji skromnija varijanta koji su oni vidjeli do tada. Naime, na naših 40-ak kg hrane i sve opreme uzeli smo 3 nosača i to samo na tri dana, tj. da nam dignu to do pod stijenu a dalje mi sami.

Pogled na Batian iz Shiptons kampa

Tako 18. ulazimo u nacionalni park (upad 15$ po glavi + noćenje 8$) i uplaćujemo 10 dana u nadi da će to biti dovoljno da se vidimo na vrhu i vratimo živi nazad na izlaz.
Ulaz je na nekih 2600 visine. Hodamo sa po nekih 25 kg na leđima do 3300 gdje noćimo u domu (jeftinija su noćenja u domovima nego kampiranje. Afrika!).
19. hodamo do 4000 gdje već uveliko osjećamo visinu i odlučujemo se na kampiranje, koje smo poslije ocijenili kao jedan od najpametnijih poteza. Uz laganu kolektivnu glavobolju provodimo noć, po meni prvu u minusu. Možda nekih -10, da bismo  20. u  jutro produžili do Shiptonovog kampa, gdje je bio naš dom u kojem smo proveli narednih 7 dana.
Ne moram reći da je taj dom u podnožju čudnovate granitne gromade koja strši u ambijentu u kojem uživa respekt svega živog ali čini mi se i neživog.

Pogled is smijera na Mt Kenyu, malo prije nevremena

21. srpanj, u svrhu aklimatizacije, sada bez tereta vukući nogu za nogom penjemo se na Lenanu, obližnji vrh 200 m niži od našeg Batiana, vrha Mount Kenyje, najvišeg u Keniji, drugog po visini ali najzahtjevnijeg vrha Afrike. Provodimo na Lenani sat-dva ni manje ni više nego u snu. Visina, umor ali i visoka dnevna temperatura (15-ak stupnjeva) su nas bacile u takav san da smo se smijali vidjevši da smo svi bili odsutni par sati.
22.srpanj, dan pauze pred planirani uspon provodimo oko doma razrađujući tehničke detalje, reklo bi se prazan dan. Međutim tu tek otkrivamo uobičajeni klimatski fenomen za to područje, a to je sunčano i toplo jutro sve negdje do podneva a onda kao zavjesa, oblaci se navlače u desetak minuta i počinje kiša, led, snijeg, nevrijeme... To se desilo i dan prije ali registriran od nas kao slučajan. Međutim domar s kojim razgovaramo taj dan otkriva ružnu istinu da je to uobičajeno za to mjesto u to doba. Očit crnjak popravlja i istina da sve što napada vedra i hladna noć isuši dovoljno da se može verati.
Dogovaramo "ustanak" u 2h u noći s 22. na 23. s namjerom da prije svanuća (oko 6h u tom periodu) budemo pod smjerom. Tako i biva, nakon buđenja dva sata pristupa i već u 5h je Mile u stijeni, a nakon njega prvo Neven pa onda i naš navez.

Nevrijeme nakon prolaska "Firminovog tornja"

Ugodno iznenađeni uvjetima (mjestimice zaleđen granit ali uglavnom dovoljno pogodan da bi se nazvao suha stijena), dočekujemo sunce i luđački motivirani napredujemo prema gore. Dobro nam ide, samo jedno beznačajno fulanje pulskog naveza kojeg Perica i ja na trenutak prestižemo i već smo svi u "Amfiteatru" , položenom dvjestotinjak metara dugom djelu gdje se može "šetati". Divimo se vremenu, zanemarujemo glavobolju koju nabija visina sada već iznad 4500 i polako razmišljamo kako taj "Firminov toranj" (najteži navodno dio smjeri) pred koji samo što nismo došli i nije nešto kao što smo mislili. Pred tornjem smo i čudimo se, nije ni 10h a već smo tu. Prođemo taj stotinjak metara visok toranj i prestaju penjački problemi. Neven prolazi prvi cug, mi za njim. Opaa! nije taj kamin ni tako bez veze, veli Neven i nastavlja drugi cug u Firminu, Mile za njim, međutim tu kao da se planina pobunila. Ni deset minuta a već se od oblaka ništa ne vidi. Kreće i Perica ali nažalost uz bateriju psovki. Počelo je nevrijeme, prvo kiša par minuta, zatim sve redom, led, snijeg!

Bijeg iz smijera

Vraćaju se do mene. Vijećamo. Ja sam za to da se sklonimo, bivakiramo i sutra nastavimo dalje, ali većina je uz dobre argumente (hladnoća, manjak vode, a i tko zna sutradan hoće li itko moći proći detalj kada se natopi tada već rekordnim padavinama u tih naših par dana boravka) odlučila da kidamo nazad. Užas!
Slaži uže, kači se i plači za svakim popetim centimetrom, a ono pada li pada. Nije lako žrtvovati više od pola ispenjanog kada znaš da se opet moraš vratiti i prolaziti isto.U večer mokri i manji od makova zrna se vraćamo u Shipton i trpimo žalosne poglede ljudi koji su navijali za nas, jer nitko tih dana nije ni pomišljao da penje, a kamoli je penjao Batian.

Pogled na ambijent iz smijera

O žalu koji je prevladavao sutradan da i ne govorim. Čekamo da taj dan prođe pa da ponovno krenemo. Super, sunce do podneva, do 14h, već se pitamo sto će biti pa nema nevremena kad ono kao zavjesa odgovori na sve. Hajde padaj samo, navikli smo već. No, opet novost, ne stade do 18h kako je bilo uobičajeno tako da sunce koje grane pred mrak (koji se spusta oko 19h) otopi većinu. Opet crnjak, mrak se spušta a ono još pada. Prilazi domar i veli da ništa od sutrašnjeg dana jer to ne stigne da se otopi kao proteklih dana.
Nema druge, još dan pauze!

Detalj iz smijera

Opet isto, sunce piči, samo ovaj put mi navijamo da nevrijeme navali čim prije kako bi isto tako i prestalo. Osmi je dan, mi smijemo biti devet i deseti kidat dole. Svi se slažemo oko jednog: popeti moramo, i to u jednom danu, bivakiranje otpada. Ali kako? Plan je vrlo brzo stvoren. Jednostavno, moramo biti brzi.
Penjimo noću, noć još uvijek nije prevarila. Reduciramo sve što je moguće, čak i željezo (klinove ostavljamo, samo "friendovi"), jednom riječju - light izdanje!
Staje i nevrijeme u moglo bi se reći "pristojno" vrijeme. To je to pa kako bude, sutra moramo biti gore!

Neven na lažnom vrhu

26. srpanj, u 1h smo već na nogama. Palimo lampe i "letimo" gore brže nego li danju. Leda je više nego zadnji put ali se ne obaziremo i već u 8h smo pod Firminom. Ovaj put izabiremo drugu varijantu kojom uspijevamo proći bez problema. Po skici, još jedan teži detalj i trebali bi proći penjački problemi, a onda samo borba s visinom. Neven je već u njemu, vidimo ja i Perica, prolazi ga. Super, već je na grebenu i eno ga na vrhu je! Tek je podne a on je već na vrhu! Radujemo se.
Žurimo za njima. Perica odlazi gore, daje znak i meni. Hitam, zadnji je to cug!
Međutim, dolazim gore a Perica sam! Psuje on opet kao kočijaš, a ja da zaustim nešto ugledah sada već u oblacima još jednu grdosiju od nekih 150 m . Neven i Mile su već tamo negdje, a nas dva kao gromom pogođeni sjedosmo vidjevši da se prvo mora apsajlati jedno tridesetak metara a onda tek gore pa tko zna kako nazad poslije. I sjetismo se usto da nam glava puca, da smo gladni, žedni, da je već oblačno, jednostavno puna nam je kapa svega - nećemo dalje!
Dozivamo Puležane! Nekako se dozovemo, vele skoro su gore. Još se jednom upitno bez riječi zgledasmo i zgrabismo štrikove...

Na Batianu, najvećem vrhu Mt Kenye

Malko pada ali i ne primjećujem to kada vidim Nevena i Mileta kako se zezaju pored Perice na vrhu, ovaj put BATIANA! Velim im: "I to je to!"
Gore smo. Svi nešto predlažemo, ovaj vadi kekse, onaj viče odložimo "željezo", to je jedino u brdu, nema šanse da nas ne spuca ako zagrmi kako zna, ja želim nešto poslikati ali nikako da ih posložim, onaj opet požuruje, svi nešto izgubljeni. Možda uzbuđenje, možda strah jer to je tek pola puta znamo ali smiješni smo do bola to je sigurno.
Smirujemo se, kupimo štrikove i kidaj dole.
Odpenjavaj, apsajlaj, slaži uže, apsajlaj, slaži uže, sve ponovno i ponovno dok u mrklu noć nismo stali na sipar pred ulazom. Šutke i bez riječi, negdje oko 21h tiho ulazimo u dom, zbacamo sve sa sebe i ne pomišljajući na hranu o kojoj smo maštali cjeli silaz, upadamo u vreće... Zzzzzzzzzzzz...

Jedne od nogu nakon silaska s planine

Momci, ima Boga! Još da stignemo sići danas sa svim ovim svime, danas se moramo odjavit!
Trčat ćemo!
Ali čovječe, teži smo nego odozdo!
Pa sad se spuštamo!
Dobro!
Ako je ono kampiranje na 4000 bilo nešto najpametnije onda je ovo nešto najluđe što smo napravili! velim ulazeći u "Matatu" (glavno Kenijsko prevozno sredstvo - kombi od 14 mjesta) nakon sprinterskog silaza s planine i pravovremene odjave.

Briga nas popeli smo Batian :-)