Sunce, pustinja, kamenjar... Ali i kanjoning i kanjonci! Foto: Adi Avdić
Kada se spomene Jordan, prvo što meni pada na pamet je sunce, pustinja, kamenjar, kamile, Beduini... A da u tom istom, suhom i bezvodnom regionu, zasićenom škorpionima, trnjem i pijeskom, možete uživati u "kanjoningu", vjerovatno biste teško povjerovali. Pa, evo!
Kada se spomene Jordan, prvo što meni pada na pamet je sunce, pustinja, kamenjar, kamile, Beduini... Upućeniji se vjerovatno sjete i Mrtvog mora, Petre, Wadi Rum-a i mnogih drugih turističkih "poslastica", kaže Adi Avdić, koji nam u ovoj reportaži prenosi vlastite utiske sa jedne egzotične treking ture Jordanom.
Ali, kanjon u Jordanu!!! Iskreno rečeno - nikad čuo!
Sasvim slučajno mi u ruke dolazi knjiga "Treking and Canyoning i the Jordanian Dead Sea Rift" od Itai Haviv-a. Knjiga opisuje na desetine treking tura i mnogobrojne kanjone u cijelom Jordanu.
Pa, hajde, de.
Kameni voz u kanjonu Wadi Hasa. Foto: Adi Avdić
Prolaske kanjonima, po mogućnosti bez prevoznog sredstva, najvećim dijelom uz pomoć "svečetiri" (plivajući, hodajući, (pre)skačući...) kao i tehnike (užad, karabineri, neopren, kacige, ekspanzivci...) ugrubo definišemo kao kanjoning. U nas se kanjoning kao pokret odvojio od planinarstva relativno rano (Alen Lepirica i još neki, kanjon Rakitnice, sedamdesete i osamdesete godine). Napomenimo ovom prilikom da je Rakitnica već pedesetih privukla avanturiste u kanjon (Advija Lala Mulalić & Co.), a u novije vrijeme otrkivena su u BiH i druga mjesta pogodna za ovaj tip fizikalija u prirodi.
Kanjoning, koji je i u svijetu na neki način novija pojava, u Jordanu je gotovo nepoznat. Šteta, kažu upućeniji, pošto je Jordan odličan kad je kanjoning u pitanju. Da ne povjeruješ!!!
Pod "visećim vrtovima" u donjem dijelu kanjona Wadi Hasa. Foto: Adi Avdić
"Pisani izvori" navode da stotine strmih kanjona vode od centralnog Jordanskog platoa ka Mrtvom moru, a kroz mnoge od njih teku vreli potoci. Priroda je većinom nedotaknuta modernim turizmom i komercijalizacijom, jednom riječju djevičanska. Tek manje od polovice kanjona poznato je strancima. U tom kamenom bespuću i skrivenim dolinama jedino se Beduini osjećaju kao kod kuće.
Gledajući to bezvodno kameno prostranstvo, teško je zamisliti koliko tih kanjona i kanjončića kriju potoka i potočića koji se cijele godine hrane podzemnim izvorima, držeći površinu suhom i besplodnom, a darujući svježinu i život tek uskim zelenim trakama i oazama u džepovima i vertikalama tik uz vodu.
Jedan od mračnih prolaza u kome bi se moglo i "šejtana" naći. Foto. Adi Avdić
S obzirom da ima vrlo malo informacija, mapa ili vodičke literature o ovoj regiji (za konzumaciju prije avanture u jordanskim zabitima), nije ni čudo što je veći dio ovih prostora još uvijek uglavnom nepoznat svjetskoj hikerskoj populaciji, a da ne govorimo o ozbiljnijim turističkim agencijama.
Malo je i puteva koji prolaze kroz ovu kanjonsku regiju vežući istok i zapad, sjever i jug, a ono što ima strmo je i opasno, neugaženo, Beduinima neinteresantno (nema mnogo stoke koja bi širila i stabilizirala puteve). Kako tvrde, najviše interesa za ovaj dio Jordana pokazuju "luđaci" koji dolaze sa "zapada" tražeći "šejtana" u tim mračnim rupama.
Pješčani sprud zarobljen liticama, mjesto kao stvoreno za šator! Zar nije? Foto: Adi Avdić
Wadi Hasa je, izuzimajući Wadi Mujib, najduži kanjon u Jordanu. U cjelini, Wadi Hasa se proteže nekih petnaestak kilometara, te ako se hoće pregaziti "od-do", uzima dva dana. Od ulaza u kanjon (ide se nizvodno, naravno), na otprilike desetom kilometru ima pogodno mjesto za bivak. Posjetilac mora biti spreman sam tegliti kompletnu opremu cijelim kanjonom, upozoravaju neki "pisani izvori", ali na to smo navikli (zar nam to inače neko drugi nosi?).
Tehnički, Wadi Hasa nije problematičan kanjon, užad nigdje nisu potrebna. Zavisno od ambicija, kanjon se može podijeliti i u dvije neovisne etape: gornja, sa užim kanjonima, dubljim virovima, hladnijom vodom od koje bi se bilo ugodno zaštiti i neoprenom, te donji dio koji nije ništa teži od lagane i ugodne šetnje pored vode, doduše ponekad se mora i zagaziti, ugaziti u grmlje (uz sav rizik), sudariti sa kakvom palmom ili provlačiti ispod "visećih vrtova", zelenih grmova i palmi koje bukvalno vise u stijenama.
Jedan od prolaza u koga treba "ovarisati", da nas voda ne bi nasukala pod stijene . Foto: Adi Avdić
Gornji dio kanjona, traži više od kanjonca; provlačenje ispod kamenih blokova bizarnih formi, cijelo vrijeme u hladnoj vodi (ni izdaleka hladnoj kao Rakitnica), gdje se u više navrata mora plivati, a ima i "tobogana" dobrih za deranje gaća. Nakon dobrih dva sata pentranja, plivanja, provlačenja i gacanja, stiže se do Wadi Afre, gdje, ako nam je i to bilo dosta, možemo napustiti kanjon. Interesantno je ući u pomenuti Wadi Afra, takođe kanjon, i krenuti uzvodno do serije malih vodopada koji se završavaju pulovima pjenušave tople vode koji neodoljivo podsjećaju na jakuzije. Takođe ima i dobar broj "trambulinica", cca tri metra visokih, ali ima i jedna od dobrih petnaest metara.
Bizarna kamena forma - dinosaurus koji pije vodu iz kanjona. Fogo: Adi Avdić
Sav taj avanturizam gornjeg dijela kanjona rasplinjuje se u egzotiku donjeg dijela. Grmlje, cvijeće i zelenilo koje naliježe na kanjon često pravi male zelene kaskade u stijenama, čineći put zanimljivijim. Stijene su išarane tragovima vode koji ispiru grmlje i stijenu, bojeći je. Litice se odvajaju, gradeći male sporedne prolaze, procijepe, rukavce koji nas često mogu iznenaditi lijepim bazenčićima i kaskadama. Vrijeme i napor uloženi u prolazak kanjonom mogu se učiniti čak kratkim i nedostatnim, s obzirom na to koliko bogatstvo utisaka nam se vrati.
Skokovi u duboke virove su dio avanture, ovdje pod kritičkom paskom para kamenih tuljana
koji se propinju iznad. Foto: Adi Avdić
U Jordanu baš i nije lako naći ljude koji su zainteresovani za canyoning, trekking i sport uopšte. Na žalost je tako! Moja sreća je bila što sam sasvim slučajno nabasao na jednu turističku agenciju (zamislite!) u kojoj kako vodiči rade mladi ljudi iz cijelog svijeta (još manje vjerovatno, ali tako bi). I avantura je mogla početi.
Amdzad, Husein, Rami i ja... ekipa mala, ali odabrana.. WADI HASA, po bibliji identifikovan kao Zered River, tradicionalna je granica između Moab-a i Edom-a. Moj utisak je bio da kanjon počinje negdje u sred ničega, južno od Karaka u pokrajini Tafila, protežući se nekih 24 kilometra ka nečemu i završavajući se negdje, ako ćemo cjepidlačiti, u selu Safi nedaleko od Mrtvog mora.
Jakuzi koji je valjalo zaraditi rizikom klizanja niz pjenušavi "tobogan". Foto: Adi Avdić
Poredeći ono što sam očekivao i ono što sam doživio, uvjerio sam se da je razlika značajna. Prvi dio kanjona koji se proteže u dužini od nekih četiri kilometra (ili negdje oko dva sata hoda) je jednom riječju fascinantan! Koliko li je samo voda radila da bi napravila put kroz pješčane stijene, gradeći pri tom nemoguće oblike u kamenu, mnoštvo malih vodopada i kaskada te minijaturnih prolaza između bouldera. Na mjestima se kanjon sužava na svega metar, protiskujući vodenu masu, a i nas kroz otvor koji, kako često biva, bude mali tobogan.
Noćenje na toplom i udobnom pjesku, pod zvijezdama, opkoljeni bubama i gmazovima... Foto: Adi Avdić
Često se javlja misao koliko se naši kanjoni razlikuju od ovih. Poređenje je kao neki destilacioni aparat za izdvajanje razlika da bismo bili svjesni koliko je novog i posebnog u onome što doživljavamo. Za razliku od naših kanjona gdje se valja smrzavat u sred ljeta, vode Jordanskih kanjona su tople do vrele, tako da 14 sati canyoninga u šorcu i patikama bar meni ne predstavlja nikakav problem. Voda Wadi Afre koja se uljeva u Hasu je thermalna (čitaj vrela), a sve do kraja kanjona sa obadvije strane su nebrojeni izvori thermalne vode od 54 stepena Celzijusa. Više nego banje! Barenje!!!
Ne, nisu se kanjonci skupili od pranja, već je trava enormno visoka. Foto: Adi Avdić
Poslije Wadi Afre, kad se kanjon otvori na nekih 50-ak metara širine, kad nestane stijena a buknu zelenilom oaze tropskog rastinja, visoke trave i palmi koji su ubjedljiv kontrast kamenoj pustinji, nametnu mi se pojam "zlatna dolina". To mora biti zlata vrijedno! U donjem dijelu Wadi Hase raste i tropsko drvo "Dalbergia sissoo".
Husein mi skreće pažnju na rupu u zemlji ispunjenu blatnjavom vodom, kaže čovjek - termalni izvor! Jedan od najboljih i najljekovitijih... Voda se puši, vrela je, smrdi na hemikalije al' ne može se odoliti.
Termalni izvor, blato, miris hemikalija i vrela voda... Foto: Adi Avdić
Noge tonu do koljena u blato, a zrak koji izlazi iz tog blata i kaše daje utisak da voda ključa. Na račun tog efekta padoše i šale i smijeh. Nakon pet minuta "banjanja", ili barenja, mislim da znam kako je u jednom od krugova pakla gdje te ono malo kuhaju.
Nakon četrnaest sati neprekidnog hodanja, kanjonu je kraj, pravimo kamp nedaleko od sela Safi.
Nisam prdnuo, hahahaha... Foto: Adi Avdić
Kampujemo na izlazu iz kanjona. Nakon napornih petnaest kilometara probijanja kroz kanjon, ništa više ne žulja, koziji brabonjci ne smrde. Osjeća se blizina Mrtvog mora tako da su čak i vreće suvišne...
Sutradan, lokalnim busom, prebacujemo se u Aman.
Zaman!!!
K R A J
