Jedno rosno jutro pod Velebitom na putu ka Buljmi.

Kako izgleda jedna "vrela" online tura iz perspektive kad se sniježne padavine proglašavaju katastrofalnim, a minusi ubiru žrtve širom kontinenta. Ako ikad, sad je prilika da to probamo. Gorsky drži dirigentsku palicu...

Krajem maja prošle godine, prilikom obilaska Čvrsnice i Crvnja, Mišo Bjelajac i Marijan Šavorić, dragi prijatelji iz Siska, pozvaše nas: Šemsu Halebića, Seju Pintula i mene u obilazak južnog Velebita. Prihvatismo rado. Njih dvojica će napraviti plan trodnevnog hodanja u dvije varijante i poslati nam taj plan e-mailom, pa ćemo u zajedničkom dogovoru odlučiti kuda ići. Mišo, Šemso i ja već godinama zajedno jezdimo po planinskom beskraju od Prenja i Čvrsnice preko Maglića, Trnovačkog Durmitora, Volujka do Durmitora, Komova i Prokletija.
Konačno, pada dogovor. Plan A uključuje planinarsko sklonište na Ivinim vodicama, ali kako tamo nema vode usljed dugotrajne suše (informacija koju sam dobio od Ivice Bačića iz Zagreba), idemo s planom B.

Igra svjetla i sjenki pod Buljmom.

Krećemo na put preko Vrgorca autoputem do Zadra. Kasno popodne sastajemo se u restoranu "Sabunjar" na ulasku u grad. Srdačni pozdravi, pivce reda radi i priča onako, šta je večeras u planu. Poslije idemo u tržni centar Plodine da bismo dopunili ruksake s hranom i vodom.
Već je pala noć kada smo krenuli za Nin u Marijanovu vikendicu. Na terasi vikendice uživamo u ugodnoj noći, mirisu mora, ruzmarina, lavande... Domaćin pazi da nam ništa ne nedostaje. Njegov tradicionalni grah s kobasicama smazan je u trenu.
Utvrđujemo maršrutu na karti i nešto prije ponoći odlazimo na počinak. Ujutro, uz doručak Marijan nam saopštava da idemo u razgledanje starog grada Zadra, vodenih orgulja i sunčanog sata na keju. Fascinirale su me vodene orgulje koje funkcionišu na udare valova - impresivno.

Visoravan Libinje

S podneva krećemo za Veliku Paklenicu, gdje Mišo ostavlja svoj automobil i svi zajedno idemo sa Sejinim džipom preko Modriča na planinsku visoravan Libinje, oko 300 m n/v. Dan je ugodan za hodanje. Laganim korakom savlađujemo strmu stranu, s par odmora, prema skloništu Vlaški grad (1280 m). Za nešto manje od tri sata smo gore. Sklonište djeluje zapušteno, s malom peći i nešto posuđa, ali se ipak ugodno smještamo na palače.
Silazimo do vode, nismo sigurni da je ima. Spuštamo se kroz šumu preko kamenih blokova do izvora. Srećom vode ima, izvor nije izdašan, ali do Marasovca nećemo više nailaziti na pitku vodu. S terase skloništa je izvanredan vidik na Veliku i Malu Paklenicu, Anića kuk, Bojin kuk, Crni vrh, Buljmu, Liburniju i Zoranićev vrh, more i otok Pag.

Sve piše na tabli.

Domaćini nam detaljno opisuju staze kroz šumu od Ivinih vodica, koje se uzdužno i popriječno protežu ispod najviših velebitskih vrhova. Prije noći Mišo, Šemso i ja izlazimo na vrh Vlaški grad (1383 m). Ostajemo oko pola sata posmatrajući morske zatone i drage. S dolaskom noći nastaje pomamna skika i vika puhova po obližnjim stablima uz sklonište.
Govorim društvu:
- Vjerovatno se dozivaju na gozbu, kontaju nas odraditi.
Sejo pravi izvrsnu juhu pred spavanje. Pred samo jutro Šemso i Mišo lupaju na mafilama, tjeraju puhove, razbuđuju nas. Vrijeme je ustajanju. 

Sječenje padina u pravcu Čičine doline.

Polazimo bez doručka ka prijevoju. Počinje puhati svež vjetar. Na prijevoju Marijan i Sejo produžiše prema Malovanu (1709 m), a nas trojica ostavljamo ruksake i idemo na Sveto brdo (1751 m). Za pola sata smo na vrhu. Gledamo ka Tulovim gredama (1127 m) i Crnopacu (1404 m) daleko u izmaglici. Tik ispod nas je obrubljena dolina Dušice, koja je sva nekako izgužvana, pretumbana, ali na neki način interesantna.
Od Svetog brda do Babina vrha (1741 m) skupina vrhova ima oblik pravog gorskog hrpta koji je jasno izražen. Na tom potezu na kojem se sasvim nepravilno izmjenjuju divovske ponikve i stožasti vrhovi, nanizali su se svi velebitski vrhovi viši od 1700 m i tu Velebit visinski dostiže kuliminaciju. Na ličku stranu planinski se hrbat strmo ruši u utonulo Ličko polje.

Oporo-slatke velebitske brusnice.

U silasku nailazimo na zrele brusnice. Beremo ih i jedemo gotovo ritualno, užitak slatko-oporog okusa draži nepca. Vjetar je u potpunosti utihnuo. Sunce nas ugodno miluje. Dalje, putem nailazimo na mnoštvo bokora Srebrnaste hajdučice. Beremo je nježno, mekano, s laganim stiskom prstiju, ne želeći je oskrnaviti trajno.
U Čičinoj dolini srećemo se s prvim upozorenjem na mine, na putu koji vodi u ličku depresiju. Put nas dalje vodi kroz dobro prokresanu klekovinu i kontra stranu, koja gleda ka Ličkom polju. Nešto prije Malovana ugledasmo naše drugare, pri usponu na prijevoj. Dozivamo ih. Sačekaju nas podno vrha. Tu nas trojica napokon doručkujemo, tj. ručamo.
Poviše nas, na kosi koja vodi na vrh, upozorenje na mine. Mišo veli da je i na drugoj kosi isti znak. Međutim, idući ka toj drugoj kosi, negdje na pola puta, ugledasmo natpis - vrh Malovan 10 minuta.

Malovan. Iza, Vaganski vrh.

Mišo gleda u mene i pita:
- Šta veliš?
Znam, treba mu samo mig, najmanji podstrek i on bi se ispalio. I ja bih rado na vrh, ali...
- Ne znam, nije se igrati.
Uporan je:
- Natpis je tu.
Nepovjerljiv sam:
- Vidim, ali ko zna kada je to napisano.
Trenutni muk. Obojica rezonujemo. Ipak, prevlada razum. Nastavismo dalje stazom ka Segestinu (1715 m) i Vaganskom vrhu. Dolaskom na vrh Velebita pravimo dužu pauzu. Uzimamo nešto slatka, a Marijan gušta pivo. Obavezno skupno slikanje kraj trigonometra. Badanj (1638 m) i Visočica (1619 m) strše u daljini. 

Sklonište Struge.

Pri silasku sretamo četvoricu planinara, kratko razgovaramo s njima. Oni idu u suprotnom smjeru. Ispod Babinog vrha a poviše Babinog jezera, koje djeluje poput bare, spuštamo se ka Marasovcu kroz bukovu šumu. Čatrnja na Marasovcu je dosta dobro popunjena. Punimo boce vodom i idemo gotovo ravno stazom do skloništa Struge (1380 m), do koga je dvadeset minuta hoda. Tamo zatičemo desetak planinara i planinarki u dobrom raspoloženju.
Dok se mi raspremamo, Mišo razgovara s domarom o smještaju. Bili smo najavljeni, no kasno smo došli, malo je stiska, ali će nas nekako smjestiti. Po dogovoru s domarom iznosimo stol iz objekta i stavljamo dvije spužve na pod, za nas trojicu. Marijan i Sejo odlučiše da spavaju ispod sjenika na livadi pod bukovim stablima. Odnose daske ispred skloništa da potpode ležaj. Pune ogromnu vreću sijenom, Šemso im zdušno pomaže. Napraviše ležaj, ne može biti bolje.
Društvo za stolom ispred skloništa radi pravu atmosferu. Gitara i pjesma, uz slabi plamen vatre na ognjištu. Odmah poslije večere ulazimo u sklonište, liježemo. S "velebitskim končertom" tonemo u san... 

Nakon noći provedene na sijeniku.

S prvom zorom smo na nogama. Budimo društvo u sjeniku. Pomažemo im da raspreme sjenik i da sve vratimo u prvobitno stanje. Pozdravljamo se sa simpatičnim domarom i pozivamo ga da posjeti Prenj. Prolazimo kroz dolove ka Buljmi. Iako je tek septembar, primjećujemo mraz i komadiće leda na vlatima trave. Na Buljmi nas dočeka prvo jutarnje sunce.
Silazimo niz Brezimenjaču u dom u Velikoj Paklenici (480 m). Pred domom zatičemo mnoštvo planinara i izletnika. Jedna ekipa boča ispred objekta, izazivaju pozornost. Smještamo se za jedan stol. Skidam gojzerice i oblačim sandale, kako godi.
Vadimo hranu i zajedno doručkujemo. Marijan nam donosi hladno Karlovačko - "ide pravo". 

Iako septembar, jutarnji mraz je znao vrebati u travi.

Put od doma do Anića kuka cijelom dužinom ide uz potok Paklenica. Dole sve vrvi od penjača, penjačica, turista, izletnika. Živopisne slike na sve strane. Nešto kasnije sjedimo na terasi gostionice uz cestu, pijemo Zlatni Pan i rezimiramo prođeno. Više smo nego zadovoljni, sve nam se poklopilo. Mišo i Marijan izražavaju želju da zajedno sa suprugama naredni vikend dođu na rafting, na našu ljepoticu Neretvu. Sejo se velikodušno nudi da im sve to izorganizira. Pristaju namah. Pozdravljamo se s njima i zahvaljujemo im na izuzetnom gostoprimstvu.

Ima nešto posebno, čarobno što lebdi nad ovakvim mestima i čitavim Velebitom

Iduće godine mi smo domaćini na Čvrsnici. Doći će organizovano s planinarima iz HPD "Zrin", ide se na Pešti brdo. A ja se nadam da ću ponovo pohoditi Velebit. Onako narodski, zaista mi je "lego".
Prolog:

Ekipa u "totalu".

Otac američke pejzažne arhitekture, John Muir, je prije više od stoljeća zapisao: "Obični turist uvijek je u pokretu, jedan je od najosebujnijih proizvoda ovog stoljeća; i ma kako se neozbiljnim i nezahvalnim mogu učiniti, kad se sveukupno pogleda, oni su važan znak vremena koji pobuđuje nadu i, ako ništa drugo, ukazuju na to da se počinjemo vraćati prirodi; jer ići u planine znači ići kući".

Tekst: Gorsky
Foto: Marijan & Šemso