Mjesto Vis. Ova egzotika ljetnjeg sumraka teško se kosi se sa pojmovima "uspon", "napor", "znojenje", "vrh"...
Ma, bjaaaži! Jedno "bilo", molim!

Pučina se modrila, probodena nekim rijetkim otocima i kamenim šiljcima. Iza toga - ništa, kraj svijeta. Situacija je zahtijevala žrtvovanje "unučića" pelješkog plavca. Pitao sam se šta znači onaj magarac na flašici i kome je namjenjen.

Usponi na otoke imaju usputni karakter. Mi kontinentalci rijetko smo tu samo radi vrha. Obično se, ljetujući na nekom jadranskom otoku, odlučimo "iskrasti" i "skoknuti" na vrh, žrtvujući komadić skupo plaćenog komfora, prkoseći ukorijenjenom shvatanju pojma "godišnji odmor na moru", vlastitim psihofizičkim mogućnostima, pa i zdravom razumu.
Štaviše, za razliku od uvriježenih normi gdje se usponi u zimskim uslovima vrijednuju više nego u ljetnim, u zoni jadranskih otoka, suhog, sprženog bespuća, te vrijednosti su obrnute. Uspon na vrh od cca 600m, kakav je Hum, najviši vrh Visa, u ljetnim uslovima bi čak mogao biti izazov ako nismo gušter, blavor ili sličan stvor, neosjetljiv na temperature oko 40-og podioka...

Pogled sa vrha Visa unazad ka gradu Vis (u uvali) i kontinentu. Put je dobro markiran i table upućuju "hikere" odmah na
početku kud im je ići. I koliko im je uložiti... pomnoženo stepenima celzijusa.

Nakon Vidove gore na Braču (780m), koji je ujedno i najviši jadranski otok, Vis se nametnuo kao slijedeći izazov u tom rangu, mameći nekom posebnom egzotikom. U čemu je draž teško je reći, da li u tome što je to jedan svijet za sebe sa pomjerenim sistemom vrijednosti, gdje jedan korak ovdje znači više nego korak u moru kontinentalnih, manje više anonimnih brda slične visine, ili... Kao najrealnije činilo mi se to da egzotika i privlačnost, pa i ta jedinstvenost leže u odvojenosti i zabačenosti na koju je osuđen ovaj otok.

"Harmonija" jugoistočne strane otoka, iz perspektive jednog zonzona, prilično je slojevita, haj'mo reći zapetljana. Šta na primjer znači ime mjesta "Žena Glava"? Je li to nečija neslana šala?

Vrelina je ozbiljan problem, fizički i moralno. No, i za podioke uz onaj famozni četrdeseti nađe se riješenje, kakvo, takvo. Da vidimo:
a) Ustajanje u samo svitanje ako je u pitanju tura od cca 4h hoda kao što je uspon iz Visa na Hum.
b) Obilje vode za piće i zalijevanje. Poželjan "unučić bilog" radi preventive, pošto "toplotni", "moždani" i "srčani" vrebaju iza svakog celzijusovog podioka.
c) Povratak u "bazni kamp" najkasnije do 10 sati! Produžeci se skupo plaćaju. I na kraju...
d) ...leći ranije prethodnu noć, što je po svoj prilici najteži momenat priprema. U mom slučaju nije bilo šanse da ovaj zadnji preduvjet bude ispunjen. To je dovelo do pomjeranja "kockica" u smjeru "kazaljke na zidu", tako da je "take off" bio u 6.15h.
Kaaaasnooooo...

Ovakvo plasiranje marke moguće je samo tamo gdje ljudi nikad nisu čuli za snijeg. Ili možda jesu ljudi, ali sove nisu sigurno.
Sova (lijevo na slici) kao da se prije pita šta je to što upravo prolazi na dvije noge i bulji u nju nekim velikim okom.

Pored raznih "nota" - kulturoloških, prirodnih, etnoloških, strateških i sličnih, koje se daju dešifrovati iz okruženja i koje nekad harmonično, a nekad kakofonično odzvanjaju u ovom prostoru, Vis ima i jednu specifičnu, historijsku notu. Naime, gospodin Josip Broz, poznatiji kao Drug Tito, vukao je konce iz ove vukojebine u jedno, po njega kritično vrijeme. Dok su ga u Drvaru tražili plamenobacačima po lokalnim rupama i pećinama, Tito je ovdje, u jednoj rupi podno vrha Hum diskutirao sa englezima "domaće crno", argumentirajući "mladim ovčijim". Kao potvrdu toj saradnji engleski veterani podigoše spomen ploču u mjestu Vis.
Nakon Drugog svjetskog rata ovu zonu zaposjela je SMB vojska, učinivši vrh Visa nedostupnim, nudeći alternativu - susjedni vrh. Kako tad, tako i dan danas (a po svemu sudeći i za vijeke vjekova. Amen!) 

Nemam ništa protiv paukova, bar nisam imao i ne patim od arachnofobije, bar nisam patio, ali... Ovakve krabate "samo majka može voljeti".

Krenuo sam iz mjesta Vis dok je sunce još bilo na "jedinici", tako da se svježina sjenki osjećala kao blaga jeza na već oznojenom tijelu. Srećom, put ili cesta, koja upornim usponom, bez serpentina i zavrzlama, vodi ka jednom obraslom prevoju sa koga se vidi druga strana Visa, bila je natkrivena makijom. (Ta ista cesta, u povratku, dok je sunce već bilo na "šestici", "gorila" je, ne nudeći ni mrvicu sjenke.)
Već tu se nametnula jedna posebna odlika i puta i ture - paukovi. Ako me neko pita čega se najviše sjećam sa te ture, onda su to tri stvari: vrućina, paučina i u tom bunilu pogled s Huma na Komižu.

Pauci su vanzemaljci! Jednog dana kad nas izbodu, izujedaju, otruju, pojedu... vratit će se tamo odakle su i došli.

Nemam ništa protiv paukova, bar nisam imao i ne patim od arachnofobije, bar nisam patio, ali mi je tolerancija totalno "isparila" na ovoj vrućini. Što je previše, previše je... Gotovo na svakih tri do pet metara preko ceste je bila razapeta "sajla" koja je nosila mrežu okićenu rojem sitnih, ispijenih ljuštura mušica, sa dežurnim paukom (bolje reći PAUKOM) okačenim uvijek na nemjestu. Iznenađujuće je koliko je glavna nit jaka i elastična i koliko se osjeća otpor. Na svakom koraku, čini mi se, te "sajle" su se lijepile po licu, a sve one sitne mušice zasipale po očima, tijelu, kameri... Pauci su skakali po glavi, zavlačili se ispod odjeće i "tarzanali" na nitima uz odvratan osjećaj da će me ubosti, ugristi, otrovati, pojesti... BLJAK!!!

Tito, ima li te! Očigledno, na ovoj vrućini se i Tito povukao tamo odakle je došao - u legendu!

Ugledao sam Hum i njegovih treperavih 587 metara. Paučina osta iza mene. S druge strane Visa teren se zaravnio. Čuo sam da Vis ima (ili je imao) aerodrom. Sad mi je jasno gdje bi mogao biti.
Šepesao sam nizastranu već vrelim makadamom, uviđajući kako tim spuštanjem vrh biva sve dalji i viši. Oko mene je treperila makija i kamenjar bez nagovještaja i traga pitomine, vinograda ili maslinjaka. Gdje je sve to? Samo se more na istoku ukočeno presijavalo između otoka čiji identitet pri ovoj vrućini nisam imao snage odgonetati. Uskoro, otvori se jugoistočna strana otoka u svoj svojoj pastoralnosti. Vinogradi, njive, kuće, zaseoci... Novo, iznenađujuće lice otoka. Vis ima vlastitu vodu i ta činjenica ostavlja još svježiji utisak.

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca toplo srce. S ruke, kad je u vis diže, do oblaka tamnih pramen svjetla siže. Kada hoda, led mu pod nogama puca. Tako nas vodi - mi ne znamo da li je sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče... Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje, u nama vjera još snažnija niče. Tako je govorio Zaratust... ovaj, Vladimir Nazor.

Grabljivice su kružile podno Huma, bešumno i jutarnje-ukočeno, koristeći izuzetnu termiku koja ih je održavala na određenoj visini bez ikakvog napora. Grabio sam prilično strmom cestom u pravcu Titove pećine do mjesta gdje se odvaja put uz kamene stepenice. Stotine stepenica. Hiljadu... Milion stepenica za druga Tita!!! Pauci su se vratili. Atmosfera je bila muzejska sa arheološkim primjesama. Pored svega toga nametalo se jedno gotovo halucinantno ljudsko prisustvo - posjetioci, partizani, radnici, radoznalci, zalutali... osjećali su se istovoremeno na tom mjestu. Vjerovatno je tišina, mir i izolovanost ovog mjesta proizvela jedan takav efekat.
Ipak, mjesto je daleko od onog što je u stvari bilo jer su obični prevjesi u stijenama dograđeni i uređeni.
Ulazak u mračne kutove podizao bi milion muha "zunzara", izazivajući nelagodu, pa i nevjericu. Kakvo je ovo mjesto!?

Kamena kapelica na vrhu Visa. Pečat (koji ujedno funkcioniše i kao oznaka vrha, doduše naopako okrenuta) nalazi se ubetoniran u kamenu desno od vrata. Još jedan dokaz da malo soli u glavi vrijedi više nego oka u magazi.

Jedino pauci i muhe, činilo se, čuvaju uspomenu na lik i djelo druga nam Tite. Nametnuo mi se snažan utisak da je ta osoba konačno i definitivno - prošlost, nešto što pripada muzejima i što je od stvarnosti odjeljeno staklenim barijerama muzejskih vitrina i suhim faktima. Ja, dijete Titovog doba, kao da sam konačno sahranio tu "veličinu" u sebi, pomirivši se definitivno s onim: "Nekad sam se u planinama bojao samo medvjeda, danas se bojim samo čovjeka", oprostivši mu i za to što nije dopustio da Balkan danas bude Njemačka. Pardon, kao Njemačka. Zašto se taj osjećaj javio upravo ovdje, nije mi jasno. Smjesta sam okrivio paukove.
Od znojenja i isoljavanja bijelila se majica, pa čak i pantolone. Ipak, to malo soli što mi je ostalo (bolje malo soli u glavi, već oka u magazi), odradilo je svoje. Naime, na pamet mi pade da iščupam grančinu i nosim je ispred sebe. Cirkus! Grana je sabirala paučinu iznenađujuće efektno, pauci su se "tarzanali", skakali i paničili, ovaj put ne po meni, već po grani, budeći mi mrvicu morala, pa i arogantnosti. Heh! A ni do vrha nije ostalo, bar prema putokazima, više od 45 min.

Trenutak kada se čovjek, bez obzira na svu fizičku ograničenost ove "planine", osječa planinarom. Eh, "da me vidi moja mila majka"!

Ah, pogleda Tito dragi!
Dovukao sam se do vrha na kome se skupila kamena kapelica ispod koje je Hum padao ravno do Komiže. Iza te kapelice, u debeloj sjenci, prijatan propuh hladio je ćelu... ovaj, čelo... koje bi sad sigurno svijetlilo u mraku od absorbovane sunčeve energije. Pogled u dubinu i daljinu, miris znoja, nogu i ruksaka, učinio je da se osjetim planinarom. Jedina razlika između onog na što sam u toj ulozi navikao i što sam dobio bila je spoznaja - nema dolina. Ubjedljiva razlika.
Pučina se modrila, probodena nekim rijetkim otocima i kamenim šiljcima. Iza toga - ništa, kraj svijeta. Situacija je zahtijevala žrtvovanje "unučića" pelješkog plavca. Pitao sam se šta znači onaj magarac na flašici i kome je namjenjen. Sirnicu, koju ovdje iz poštovanja zovu burek, nisam ni dotakao. Ko bi na ovom "mađaru".

Komiža uhvaćena zumom 420 mm. Gledano iz zonzonske perspektive, ovaj urbani haos ima samo jedan cilj, dohakati izuzetnoj čistoći i ljepoti mora koja se sasvim jasno uočava čak sa ove visine. (Snimak je urađen bez polarizacionog filtera)

Titin "ghost" je još neko vrijeme treperio i svjtlucao u zraku, a onda se rasplinuo i nestao. Prostor su zauzeli sveci i svetice koji su izletjeli iz kapelice kao iz Aladinove lampe, kad sam je otvorio. Ugođaj kao u grobu. Opet osjećaj prisustva ljudi, ovaj put ne onih koji se bore, grade, već onih koji se nadaju. Nada! Nada da bi kod takvih zaslijepljenost jednog dana prešla u prosvjetljenost napustila me kad sam vidio novac u keramičkoj zdjelici na oltaru. Ljudi, zar mislite da se Bog i Tito mogu kupiti??? Jok!
Vratio sam se ugođaju koji je nudila hladovina iza kapelice, ugođaju koji je odisao veličinom i jedinstvenošću, bez obzira na svu fizičku ograničenost ove kvaziplanine.

Otok Biševo sa svojom famoznom Modrom spiljom (na slici dolje), doima se iz ovog ugla kao dio otoka Visa, namećući još izrazitije prazninu koja se prostire iza.

Frustracija što ne mogu baciti pogled sa vrha u pravcu juga, narasla je do ključanja. Ograđeni žicom i hrpom znakova upozorenja i zabrane, na južnom vrhu motale su se dvije spodobe koje svojim figurama, civilnom odjećom i upadljivim "beer" stomacima nisu ni najmanje ličile na vojsku u čije ime su zauzeli vrh. Kad je fjaka zaprijetila da savlada duh i tijelo (fjaka = domaća varijanta nirvane, stanje visoke koncentracije duha koje teži - ničemu), stisnuo sam petlju i raspalio ka južnom vrhu. "Nek budne ća će bit!"

Špijunaža na "nivou" (od nekih 587m). Eno, jedan drži bokal, mora da je u njemu vino. Drugi se nećka, sudeći po stomaku
taj konzumira isključivo pivo...

U zabranjenoj zoni, pred drugim krugom znakova upozorenja:
- Eheeej! (Ne čuje me, božek, bi li smio još malo ugaziti unutra)
- Eheeeeeej, barba! (Eto ga, 'bem ti, prep'o sam ga!)
- ŠTA JE!
(Uh, jes' nag'o)
- Bi li mog'o malo proć samo da... (...da pogledam s druge strane).
- IMA LI TABLA?
- Paa... ima! (Bezbeli, nisam ćorav)
- PA!!!
-Mislio sam... (samo da pogledam...)
- PA!!!
(Uh, da ne potegne kak'u kuburu)
- Nema problema... (Hebo ti... dobro, dobro, vraćam se).
- Dobro, dobro, vraćam se!
Eh, Tito dragi, pa zar nismo dovoljno dugo patili od sličnog sindroma na ovim prostorima.
Osjetih sitne vibracije pod nogama. To se sigurno Tito, na pomen, vrtio i meškoljio u svom vječnom počivalištu.