Zelengora je pokrivena pašnjacima i travom što joj daje... 'ajmo reći, ženstvenost i mekoću kakvu nemaju druge planine

Usponom na Bregoč, vidjeli smo dio Zelengore, ali ono što smo vidjeli prekrasno je. Ime Zelengora sasvim jasno govori o čemu je riječ - planina je pokrivena pašnjacima i travom što joj daje... 'ajmo reći, ženstvenost i mekoću kakve nemaju druge planine.

Put ka Zelengori iz pravca Sarajeva vodi prema Kalinoviku, pa u Jažićima skreće ka Jelašcima i dalje ka Čemernu. Već s prvim kontaktom nam je jasno da Zelengora u sebi krije prave bisere: lijepa meka sedla, čuke, oaze netaknute šume, meke padine i pašnjake...

Negdje duboko među tim golim kosama i prevojima prekrivenim zrelom planinskom travom i ispunjenim fijukom vjetra, krije se i Orlovačko jezero (na žalost, nisam uspio napraviti ni jednu lijepu sliku jezera). Zelengora je zanimljiva i Orlovačko jezero može poslužiti kao baza za višednevno istraživanje ovog masiva...

Krećemo! Kartu u ruke (krišom, za svaki slučaj jer vodič prvi put ide) pa na najviši vrh Zelengore - Bregoč (2014m). I pored svih mjera predostrožnosti, na kraju se ispostavilo da smo ipak prerano skrenuli udesno pa smo se našli prijevremeno na grebenu. Bregoč se jeste dobro vidio, ali put ipak nije za "obične" planinare, bar ne po drugom nego idealnom vremenu

Prava staza vodi dolinom i tek na kraju (kod jezeraca) se penje ka samom Bregoču. Pretpostavljam da je Zelengora takođe izazovna i zimi. Sa dobrom opremom, cepinom, derezama (eventualno užetom), bio bi doživljaj naći se u ovim dugim, pretpostavljam ledenim padinama, jer Zelengora pripada zoni 2000m.

U vodiču stoji da je pogled sa Bregoča fantastičan i da se jasno vide Maglić i Volujak, čak Velež i Crvanj, a negdje na horizontu, pri jasnom vremenu, može se vidjeti i dvogrba prenjska kamila - Otiš&Zelena Glava. Sa vjetrom u leđa, napumpani nestrpljenjem i radoznalošću približavamo se najvišoj tačci Zelengore...

Kakav ugođaj nudi uspon na Bregoč dovoljno govori ova slika. Prostor, prozračnost, visina, ovaj upečatljivi greben koji vodi na vrh (ili od vrha), "projekcije" uskovitlanih oblaka na zatalasanoj površini Zelengore... Sve vam se to trajno i duboko urezuje u svijest kao jedinstveno i neponovljivo.

Na vrhu Zelengore! No frka, treba se udobno izvaliti u travu, slušati vjetar, uživati u brišućim oblacima, pogledu na masive planina što se plave u daljinama i zaboraviti na ostatk svijeta. To je sva mudrost.
A da, i imati kakav kačket da sunce ne izbije oči...