Pogled na Jablanicun Dolnju sa pozicije Dubišnice (Slika potiče iz knjige ,,La Bosnie et i’ Herzegovina,, 1901.)

Fra Grgo Martić (pseudonim Ljubomir Martić Hercegovac), rođeni ikavac i priučeni ijekavac prihvaća ideje hrvatskog preporoda kad i fra Ivan Franjo Jukić.
Ovaj vrsni kulturno prosvjetni djelatnik, pobornik mira i uvažavanja, te sudionik i u društvenom i političkom radu i životu (Bosne i Hercegovine) ostat će zapamćen po svojoj umješnosću, opreznosti i diplomatskoj snalažljivosti.

Fra Grgo Martić (1822-1905).

Jedan je od najistaknutijih preporoditelja u Bosni i Hercegovini . Uz ilirski pokret pristao je za boravka u Zagrebu (1839 – 41).
Pošto je bio putopisac ostavio nam je dva putopisa u stihovima: Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa godine 1882. i Putovanje u Makarsku godine 1884.
Kako je bio pronicljiv, obrazovan i u saobraćaju s ljudima okretan čovjek postavila je Franjevačka provincija fra Grgu da bude zastupnik katioličkih interesa kod turske uprave u Bosni.

 Kao ugledna i obrazovana ličnost u bosanskom Ejaletu Porta bosanske vlade ga je odredila u glavnu Komisiju za utvrđivanje trase kolnog druma kroz kanjon Neretve 1864. godine. Iste godine Martić bilježi da je na stijeni, kod vrela Perutac, postojao bareljef rimske boginje Venere.
Svoje putovanje u Dubrovnik, 1882. godine, napisao je u stihovima gdje se poisebno osvrće na prirodu i okolinu u kanjonu Neretve.
PJESMA.

,,Viknu vila sa visa Lisinja,
Pa doziva u podgoriju druga,
E kršno smo ljetovali druže,
U Bosanskom’ gorju zelenomu,....
Zora ciknu, vedro jutro riknu!
Po Konjicu, a ja na konjicu,
Niz Neretvu, kudgodjer joj drago,....
Niz polje je tri debela sahta
Do Ostrošca sela hubavoga,
Kršno selo neostalo pusto,...
Sklopise me brda s obje strane,
Jur nevidjeh za se ni predase,
Dok nenikoh na vrh Popratskoga,
S vrha vidjoh Bosanske lisinje,
Za najposlie jer jih odtle nema,
Kad’ me proždrie Jablanica čarna,
A čarna je da čarnije nema,
Dokle moj je dopjer’o dorine,
A na dalje ni stalo mi nije, -
Pa su druže Jablanice dvije,
Kano kite s dva jablana svite,
U vrtaču župnu, nebogojnu,
U njoj trešnje do Mostara prve,
U njoj prvo otače se pivo,
Što sazrieva groždja do Konjica,
Pa se čudjah čudu nebogojnu,
Kad pogledah u Glogove vise
Što izjutra saštićuje sunce,
A Čvrsnica krada sa zapada,
Al’ se sunce proz obije smieje,
Tere grije Jablanice dvije,
I njihove grozdne vinograde,
I još uz njih dva tri sela mala,
Lug i Čare i Divora divna-
Gdje su divi njegda divovali,
Divovali i sela nabrali,
A kad sela naselili ljudi,
Mahnuli se divovi u grede,
A ostao Divor spominjanje.
Vij’ se uzgor moj viti jablane,
Ja zamakoh niz vilinske klance,
Istom mi je proza jadikovce,
Police su donegledne stiene,
A Neretva u dubine struže,
Nit’ je oku vjerovat’ nada se,
Kolike su Police u vise,
Nit’ je vidjet’ u dubljinu rieku,
Već’ se krstih što se čuda grade,

Vrelo Perutac gledanm sa uskotračne željezničke pruge. Autor fotografije je: Emil Balčarek.

E Perutca na udar prvoga,
Gdje div pljuska vodu izpod mora,
Da Neretvi donalije pljuska,
Rek’o bih joj nema doljevanja,
Iz tolikih potoka niza nju,
I on u nju rone lomivrate,
Vrteć’ mlinčac bukom srebreniem,
Što se čudih buku vodopadu,
I mlinčiću što se pod njim kreće,
Još se većma začudih divanu,
Od kamena tvrda satesanu,
A na vrelu na Perutcu divnu,
Kako li je ta divan divane,
Na njemu bi poigrale vile,
Kamo l’ nebi odjah’o putniče,
I tog’ vrela napio se hladna,
I čatio stienu napisanu
Gdje pismena pokazuje stiena,
Česvi ljudi proz nju su prodrli,
I stavili uspomenu steću,
Pa valjda su kazale jim vile,
Da postave tudie spominjanje,
Gdje i Rimski staše spomeniče,
Gola dieva u ljut ukresana,
Pa se Diva ta klisura zvaše,
I ta divna dieva dievovaše
Sve do dvajest nazad mojih ljeta,
Kad hćedoše prokrčiti Turci,
Da provedu kola uz Neretvu,
I kad’ poslie sadjoh niz Neretvu,
Neugledah na stieni dijevojku
Ter opsovah lagumdžije Turke,
Jer su curu sinju lagumali,
E tud im putovat’ nebilo,
A sad jim oprostih zloradju,
Jer su bolji za njima najahali,
I kršnije krše uravnali
I evo nas k’o niz polje brale
Kud’ su njekoč koze se verale.
Do Dive je Grabovica Diva,
Što su staje Jablaničkoj marvi,
I neumiem se doumit’ nadievku,
Što se Diva-Grabovica viče,
Il’ su divi tuda koze pasli,
Il’ što dieva medji dievovaše,
Dokle Paše zemlji pašovale.
Jedan Bosni a drugi Neretvi,
A vlj’da su i Hercezi stari
Dotle bili Humski gospodari.
Eto Valja klanca najužega,
Na njem’ valja prebrodit’ Neretvu,
Nije užam k’o što doslie bješe,
Gdje su ljidi užetom se vukli,
Nit’ na konju, jere gaza nema,
Već predjosmo mostom željezniem,
Što Inglezi pribaviše ljudi,
A Turske ga nabaviše lire,
I neka su nabavile puste,
Pa pustoši gradja odgovara
Ljepše no bi gradu ikojemu,
Njega drže dvie Božije grede,
Što su nemal’ do neba narastle,
A pod njima tulji se rieka,
Reć’ bi da je posustala bjesna,
Još sunašce po Glogovu sjaše,
Al’ se smrča’ niz mrke ogranke
Pa valjalo prijavit’ dorina,
Dokle nebi pomčao mrače.
A strave se pojavile crne,
Jer ako je igdje mrkla mraka,
I u njemu ima vukodlaka,
To su ovda oba na ročišće,
Pa ja hitih ujagmit’ noćišće,
A to mi je Grabhovica dolnja,
U Savardak Miletića moga,....,,

  Drumski most preko Neretve na Han-Karauli ( Slika potiče iz knjige ,,La Bosnie et i’ Herzegovina,, 1901)