Eterična atmosfera ispunjena mnoštvom nepoznanica (Sivadije, Prenj).

Kakvi su motivi nekoga ko u ulozi vodiča (ili vođe ekspedicije) odvodi druge u opasan milje kakav je planina. Altruizam je u pitanju, kunu se vodiči. Hm, povjerovat ćemo kad budemo sigurni da u to i sami vodiči vjeruju.

Cijelo planinarstvo u svim svojim segmentima prožeto je pojmom "vodič" u tolikoj mjeri da je gotovo svaki pomak na tom planu bio rezultat znanja i iskustva akumuliranog u tim profilima i njihovoj potrebi, interesu itd. da to znanje "podastru pod noge" drugima. Bez vodiča, vjerovatno bismo i danas tapkali u mjestu gdje su tapkali prvi koji su, kao planinari, penjači, ekspedicionisti, avanturisti i sl. kretali put planina...
Šta je planinski vodič? Kao prvi korak ka boljem razumijevanju pojma i uloge vodiča provucimo tezu da planinski i planinarski vodič nije isto. Ukorijenjene predrasude kažu da je planinski vodič osoba, a planinarski vodič objekt, "pripomočak", sredstvo, "tool" za savladavanje otpora u planinama iliti dosezanje cilja. Neka bude tako, što da ne, razliku moramo praviti. Mi ćemo se baviti osobama, a ne sredstvima (mada, priznat ćete, nekima su i osobe sredstva za dosezanje ciljeva). 

Šta se sve krije iza sjeverne prenjske barijere?

Nećemo se upuštati u borbu protiv stereotipa i ispravljanja "zavrzlama", nek svak gaji vlastitu viziju, pa makar to bila i iluzija, ali osvrnimo se ukratko na stereotipe vezane za pojam "planinski vodič". Jedan od stereotipa je... hm, nekad su kuće po selima (danas, kao, nisu) bile pune kič-slika religijskog i polureligijskog sadržaja, među njima i ona gdje naivno i nevino djete prelazi duboku planinsku provaliju preko balvana, dok ga anđeo čuvar, raširenih krila, blago dodiruje rukama (aurom) kako bi ga održao na balvanu, a i na putu. Takvoj iluziji prepuštali su se mnogi pri otkrivanju planinskih prostora, taj tip duhovnog vodiča baziranog na "čuva bog mene svog" (alternativno: neće grom u koprive) doveo je neke i do cilja.

Mistika zimskog planinskog ambijenta (Otiš, Prenj)

Oni koji su se pri tom opekli (srećom samo opekli), uvidjevši da iluzija nema baš puno veze sa realnošću, izgradili su novi stereotip, fizički konktretniji, no još uvijek baziran na vjerovanju. Na pomen vodiča u izvjesnim sredinama i periodima bila je aktuelna slika osobe u "pumparicama", "bakandžama", crvenim "štucnama", kariranoj košulji (uz to crvenoj, i još gore - pamučnoj), sa peruškom u šeširu i štapom u ruci! Ovaj stereotip pominjemo iz razloga što su se gorepomenute figure, često ko zna kako i koliko "potkovane" znanjem i iskustvom i smatrale vodičem, stavljajući se na čelo većih ili manjih, formalnih i neformalnih grupa bilo milom, bilo silom (alpha male).
Ovaj princip na kome pojam počiva i danas živi i veoma je vitalan, uvjerenje da neko među nama zna više i da će nas dovesti do cilja samo zato što je, za razliku od anđela, konkretniji i uvjerljiviji, iluzija je kojoj se lako prepuštamo jer nas cilj zasljepljuje i privlači toliko da se prepuštamo komforu vjerovanja.

Mnogi su u situacijama kojima nisu dorasli skloni tražiti oslonac u drugima.

Prethodno pomenuti tip "vodiča" evoluirao je vremenom u figuru vizuelno oblikovanu u modernom stilu koji nameću proizvođači pl. opreme (zar bi nas neko u lovačkom ruksaku, vunenim "pumparicama" i pamučnoj "tregerači" danas uvjerio da je sposoban izboriti se sa našim slabostima i dovesti nas do obično preambiciozno odabranog cilja kome nismo sasvim dorasli. Ne!)
Osim toga, kao relikvija koja osnažuje utisak sposobnog, "načitanog", sistematičnog i pouzdanog vodiča, takve figure su vremenom kompletirane "vodičem" u ruci - knjižicom, mapom (ili krajnje napredno i time krajnje uvjerljivo: GPS-om) u koje su se oni najbolje razumjeli, najviše zato što drugi, fokusirani na cilj, nisu imali volje kritički oponirati i bilo šta dovoditi u pitanje, a prije svega zacrtane planove.
Koliko je takvih figura danas u opticaju? Srećemo ih na svakom koraku, što više "civilizirana" sredina, to više tih i takvih, samoukih, samozvanih, opremljenih, samouvjerenih... skoro da ostajemo ubjeđeni da je to taj ultimativni tip planinskog vodiča. Pitamo li se zašto ih slijedomo, odgovor bi mogao biti onaj iz vica - Ne znam, vjere mi!

Domaći vodiči su bili neizbježni pri prvim usponima na planine poput Prenja i Čvrsnice (Osobac, Prenj)

Prije nego dođemo do današnjih, modernih planinskih vodiča, čiji stereotip tek treba izgraditi, "kambeknimo" se malo u vremenu i pomenimo najepskiji od svih, stereotip stereotipa - "M'Bwanu", snažnog crnca, nauljene kože, sa prečagom i kopljem u jednoj ruci, balom opreme na glavi, punog predrasuda (ovo zbog filmske dramaturgije) i strahopoštovanja prema prirodi, tradiciji, nepoznatom... Bez njegovog poznavanja lokalnih prilika, mnoge afričke ekspedicije nikad ne bi stigle tamo gdje su naumile.
Treba li reći da je M'Bvana samo stereotip, mitološka figura (a mitologija se kalila čak u Hollywoodu) koja se može projicirati u bilo koji kontekst, pa i u kontekst naših planina. Kako? 

Ako je avantura aktivnost visokog rizika i nepredvidivog ishoda, vjerovanje u povoljan ishod je najvažnija pokretačka snaga
(Velika kapa, Prenj)

"M'Bwana" (ovo pod navodnicima, jer se više ne radi o konkretnoj osobi, već tipu) je, dakle, s jedne strane izuzetan poznavalac lokalnih prilika. S druge strane ga odlikuje fizička snaga i izdržljivost, što u klijentu mora probuditi uvjerenje da će doseći cilj, jer bez kvaliteta "vjerovanje" bolje i ne upuštati se u bilo kakvu avanturu (ako je avantura definisana kao aktivnost povećanog rizika i nepredvidivog ishoda, što bi jedan "ateista" trebao znati).
I vidi, iznenada se nametnu zaključak da je vjerovanje (uvjerenje, vjera) u podlozi svakog koraka načinjenog u pravcu novog i nepoznatog, bilo na individualnom, bilo na opštem planu. Kolona "vjernika", predvođena vodičem, na putu ka vrhu planine... (vodičem koji, na osnovu prethodnog, dobija neminovno i kvalitet "duhovnog", nerijetko su vodiči ili vođe ekspedicija interno/neformalno proglašavani guruima).
Šta reći do konstatovati - vodič je kompleksna pojava čije postojanje hrani naša inferiornost i - vjera! A vjera, po prirodi stvari, ne dovodi ništa u pitanje, vjera se vjeruje.

Per aspera ad astra! Sa vodičem, zvijezde su iznenada na dohvat ruke (Visočica na putu ka Mokrim stjenama).

Imali smo i mi stereotip stereotipa - "M'Bwanu", zvao se Jozo Klepica. Bolje reći "Jozo Klepica", jer Jozo je bio institucija, model, stereotip... Živio je u Doljanima pod Čvrsnicom i slovio kao jedan od najpouzdanijih i najsposobnijih planinskih vodiča - izuzetan poznavalac Čvrsnice, fizički sposoban i izdržljiv, pun predrasuda i strahopoštovanja prema prirodi (kao i "M'Bwana", jer, isti je to model). Bar tako se vjerovalo. I još uvijek se vjeruje...
A ko vjeruje, ne postavlja pitanja!

Pri susretu sa jednim zimskim dvotićnjakom, kad ovaj dobija atribute mnogo visočijeg vrha, lako se osjetiti nedoraslim (Velika kapa, Prenj).

"Jozo Klepica" na elitnom nivou zvao se Norgay Tenzing. Taj "M'Bwana" imao je sreću biti prvi osvajač "krova svijeta" - Mt Everesta (zajedno sa 2008. g. preminulim Edmundom Hillaryjem).
Koliko daleko bi dosegao sam Sir Edmund Hillary bez Norgaya. I čemu Norgay? Kakva je njegova uloga?
Nesumnjivo - ključna! Edmund Hillary je morao vjerovati, biti ubjeđen da će zajedno sa Norgay Tenzingom doseći cilj. A odabrao ga je znajući da cilj ne može doseći sam (ili da su šanse minimalne). Superiornost jednog "domoroca", prije svega kroz njegovu fizičku izdržljivost i prilagođenost, kako i poznavanje lokalnih prilika (uključujući i sve predrasude i urođena strahopoštovanja, kao doprinos dramaturgiji) bila je doprinos vjerovanju klijenta da je to ultimativni tip vodiča. I zaista, tada je to i bio.

Moderni "vodič" je kompleksniji u svim aspektima, a oblikovali su ga naši složeniji zahtjevi (Sivadije, Prenj).

Danas... hm, danas kad više cjepidlačimo, kad postavljamo više pitanja i više toga dovodimo u pitanje (pa i same temelje - snagu vlastitog vjerovanja), i takav stereotip čini se nekompletan, bez obzira na onakav fantastičan doseg.
Šta je onda današnji tip vodiča?
Današnji vodič je kompleksniji u svim pominjanim aspektima - kompleksnost je "bolest" današnjice! Superiornost jednog vodiča mora se ogledati u svim segmentima, od poznavanja lokalnih prilika, "fizike", (penjačke) tehnike, visokoplaninske i sportske fiziologije, psihologije (duhovnost u empirističkom smislu), opšte naobrazbe, sve to srukturirano bilo radi lakše primjene, bilo radi uvjerljivosti, jer, i danas se put u nepoznato zasniva na uvjerenju da će nas vodič dovesti k cilju. A ta kompleksnost potisnula je iz igre "domoroce" čisto zato što nemaju odgovor na sva naša kompleksna pitanja i nijansirane zahtjeve i time se ne uklapaju u model ultimativnog, modernog vodiča.

Život bez vodiča, da li bi se takva sloboda mogla zamisliti? Da, po cijenu prilagođavanja ciljeva vlastitim mogućnostima (Mokre stijene, Visočica)

Svi ti pomaci ka kompleksnijem, ka strukturiranom i primjenjivijem opusu znanja čiji je cilj osnažiti vjeru klijenta da će doseći cilj, inicirani su faktorom konkurencije, nešto što je ranije bilo sasvim neartikulisano, gotovo zanemarivo, da bi danas (intenziviranjem komunikacija) igralo ključnu ulogu u oblikovanju modela planinskog vodiča.
Slijedeći bitan faktor koji uobličava modernog vodiča je ekstremna komercijalizacija. Kažemo li vodič, misleći na nekog među nama ko zna više i koji će nas voditi k cilju (čak i sa "vodičem" u ruci), tek smo dijelom obuhvatili pojam. Mislimo li na nekog koga smo platili da nas dovede do cilja, kriteriji su neuporedivo oštriji, a time selekcija kvaliteta kao i oblikovna moć.
Bez obzira na sve, planinski vodiči današnjice su ljudi čije se postojanje temelji na vjeri, kao što je i uvijek, razlika je u povećanoj kompleksnosti pojma proistekloj iz masivnijih i masovnijih zahtjeva klijenata.
Planinski vodiči su superiornije osobe, sa značajno većim kapacitetima. Kakve bi pomake oni mogli napraviti, samo da hoće.
A neće!
Jer, pomaci današnjih planinskih vodiča izražavaju se u broju klijenata. Ili u eurima, svejedno.
Neeeee, u pitanju je samo altruizam*, kunu se vodiči. 

*Altruizam - Suprotno od sebičnost (egoizam), naklonost i ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome bez osobne koristi, ponašanje koje se obično opisuje kao "nesebično".

U dvoje je ljepše, zar ne? Da, uslov je ravnopravan status uključenih!

Šalu na stranu (i tu kategorizacju i spoljne oblikovne momente). Nego, "šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema pić..." pardon, prema pozivu pl. vodiča. Spontano (ne računajući onaj ekonomski faktor), istaknut ćemo potrebu etabliranja određene osobe u vlastitom socijalnom miljeu, čak po cijenu napora da se vlastito socijalno okruženje odvuče u (planinski) milje u kome je osoba u pitanju superiornija, što je dovodi u poziciju lidera.
Tu je i urođena potreba profiliranja (odvajanja od mase), tj. problem identiteta osobe već uključene u planinarsko/penjačku sferu.
Da li možemo govoriti i o estetici djelovanja u planinskom miljeu koja motivira čovjeka da se posveti vodičkom pozivu. Ograničeno! Razvijena takva potreba spušta "vodiča" u ravan sa drugima, odvajajući ga od potrebe vođenja drugih u planinu (posebno na komercijalnoj osnovi), kako bi mogao na miru i sveobuhvatnije "konzumirati" estetske kvalitete odnosa s planinom. (Postoji i opcija "spajanje ugodnog s korisnim", ali su u ovom kontekstu ti motivi u suštini oprečni).
Oni koji nas uvjeravaju da vode druge u planine samo da bi s njima podijelili utiske i doživljaje ("u dvoje je ljepše, zar ne"), ne govore ili nisu svjesni istine (vrijedi i za zaljubljene* :-). U pitanje je, kako rekosmo, etabliranje u određenom socijalnom segmentu (uh, koje rogate tuđice, inače ih je mnogo u tekstu, ali bez njih se više ne bismo razumjeli :-) ali i ispoljavanje posebne ljudske slabosti - stalnog potvrđivanja vlastitog postojanja**.
U altruizam kao motiv bismo i povjerovali, ali... hm... onda kad budemo uvjereni da u to i sami vodiči vjeruju. Vodiči, uvjerite nas!

*Ako tretiramo zaljubljenost kao skup psihofizičkih procesa koji rezultiraju / ili su rezultat potrebe održanja vrste

**Govorimo o potrebi čovjeka za stalnim i intenzivnim doživljavanjem/potvrđivanjem vlastite egzistencije kroz savladavanje otpora sredine (adrenalin, adrenalin), ali i u "koegzistenciji" sa drugima, ("dijeljenjem doživljaja"), budući da je čovjek kao društveno biće veoma prijemčiv na taj "kvalitet".

K R A J
Tekst: Z. Tomić / Foto: D. Kassalo
Mart 2013