Pik Korženjevska 7105m, Pamir

Fotografije: Mujo Mulaosmanović (originali), korišteni odlomci teksta B. Maltarića objavljeni u NP 1979.
Maltarić Branimir i Mulaosmanović Mujo (abecedno) prvi su bosanci koji su osvojili jedan sedamtisućnjak, ispenjavši 1979 g. Pik Korženjevska (7105m) u Pamiru. Danas, kada se nalazimo na domak prvog osamtisućnjaka interesantno je osvrnuti se na taj značajan događaj

Arhivu Zone-2000 upotpunili smo materijalom objavljenim u štampi nakon uspona na Pik Korženjevska 1979 g., prvi bosansko-hercegovački sedamtisućnjak. Ovdje donosimo interesantne detalje i utiske sa uspona, kao i originalne fotografije koje nam je ustupio Salih Mulaosmanović.
Bez sumnje, ovo je bio jedan od najznačajnijih događaja u povijesti bosansko-hercegovačkog alpinizma, svojevrstan stimulans i potvrda da je čovjek sa našeg podneblja, našeg iskustvenog nivoa i našeg mentaliteta mogao uspješno da se nosi sa izazovima sedamtisućnjaka.
Vezano za povijest BiH ulaganja u osvajanje ovog vrha reći ćemo da je Pik Korženjevska osvojen iz drugog pokušaja. Godine 1976 grupu u sastavu (prezimena abecedno) Erol Čolaković, Branimir Maltarić, Miodrag Rakić, Muhamed Šišić i Alija Vatrenjak sniježna lavina spriječila je u osvajanju vrha, kada su dva člana ekspedicije bila sarno 60 metara od cilja.
Nova šansa ukazala se 1979 g. U sastavu Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79", koja se sastojala od 12 slovenaca i dva bosanca, njena dva člana, B. Maltarić (PD Bukovik) i M. Mulaosmanović (PD Željezničar) dobili su priliku da penju i osvoje Pik Korženjevska. Ovo je inače bio i prvi jugoslovenski uspon na ovaj vrh. 

Skica uspona smijerom Budanova, ocjena 5B. (NP 1979g)

Najteža prepreka do prvog bosansko-hercegovačkog sedamtisućnjaka bio je - novac. Kao i obično! Na molbu o finansijskoj pomoći oglušile su se zvanične strukture grada Sarajeva kao i bivši Savez organizacija fizičke kulture SOFKA. Sredstva su gotovo u cijelosti obezbjedili PD Željezničar, PD Bukovik i firme Unioninvest i Vranica. "Ostatak nam je posudio PS BiH uz dogovor da po povratku izmirimo svoje dugove" kazao je B. Maltarić. Ovakav "kratkovid" stav Planinarskog saveza BiH prema tako značajnom poduhvatu bitno je pomenuti i promijeniti.
17. jula 1979. naveza Mulaosmanović - Maltarić, već iskusna i oslobođena šoka prvog susreta sa tako visokim planinama, a i svojim ciljem, odvojila se od ostatka Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79" i uputila u pravcu Korženjevska. Smijer Budanova, kojom je naveza namjeravala popeti vrh, nosi ocjenu 5B, što je za te uvjete prilično zahtjevna težina. Naveza je, sticajem okolnosti, izvršila dobru aklimatizaciju, tako da su teži problemi sa visinom izbjegnuti. 

Jedan detalj uspona smijerom Budanova

Helikopterom Aeroflota prebačeni su pod Korženjevsku. Iz te perspektive je pogled na "divnu kristalnu vršnu piramidu" izazvivao nemir i neizvjesnot. U tom pogledu osjećao se otpor planine, gorčina poraza iz 76. kao i stari osjećaj nove neizvjesnosti - kako će se završiti ovaj put.
"Dok ležimo na grubom granitu glečera Moskvin ušuškani u tople vreće, prisjećamo se desetina bivaka u našim planinama, koji su nas ovamo doveli. Prisjećamo se serije prvih ponavljanja teških sedamstometarskih uspona u Izgorjeloj grudi na Prenju, prožima nas hladnoća zimskih uspona u Velikoj kapi. Dragi su nam svi izlasci na Čvrsnicu, Velež i Prenj, kada smo iza kišnih zavjesa samo pogledom mogli penjati planirane uspone. Prevrćući se nemirno, dočaravali smo sebi mekoću trave i miris munika "ljute" Hercegovine. Kako je to daleko!"
Ovim Maltarićevim odlomkom iz članka u NP, a prije svega tim nostalgičnim prisjećanjima upravo tu u okrilju jednog sedamtisućnjaka, dug bosansko-hercegovačkim planinama vraćen je na najbolji način.

Priječnica u grebenu Burevjesnika

26.07.1979. naveza M. Mulaosmanović i B. Maltarić, sa dvadesetak kilograma hrane i opreme i u društvu trojice sovjetskih alpinista, uhvatila se u koštac sa Budanovim smijerom, pravcem kojim su do tad prošle samo četiri grupe.
Prvi dan završio se olujnim vremenom. Nakon savladanih 1200m visine, noć su proveli stisnuti u šatoru na 5200m. "Svako meškoljanje u ovom malom prostoru izazvalo bi lavinsku reakciju istovjetnih pokreta kod ostale četvorice, popraćenu burnim negodovanjem. Zahvaljujući tome, svo spavanje se svelo na dremuckanje."
Slijedećeg dana, nakon 700m savladane visine, navezu su dočekali prvi strmi pragovi orijaške stijene. Vrijeme je bilo vedro. Uspon u "alpskom stilu", bez fiksnih užadi, stjenoviti skokovi težine III i IV, te sniježne padine nagiba 35 - 50 stepeni nedvosmisleno su značili - iz tog smijera nema povlačenja. Slijedilo je novo nevrijeme i noć provedena na 6100m u šatoru na uskoj polici.