Cvitina (ili Cvitinje, danas uvriježeno Cetina), kamena gromada u daljini čiji vrh leži tik na dohvat zone 2000m.

Nakon povratka u Bijelu kao da su se utisci staložili u jedan: Dok su noge bridile, ramena žuljala, a tijelo gorilo, do "pameti" je jasno doprla spoznaja da smo imali prekrasno vrijeme na prekrasnoj, alpskoj stazi koja je zaista jedna od ljepših u BiH.

Šale se dva hercegovca na svoj račun (ovo je izuzetno rijetko, zato slušajte pažljivo), pita jedan drugog:
- Koji kaput zovu hercegovac?
- Onaj sa zakrpama na rukavima!
- Ne! Takav nose profesori i likovni umjetnici!
- Na kockice!
- Ne, taj nose poduzetnici i gastarbajteri!
- Ma, kakav onda?!
- Ma, onaj sa dva lica!
Sad kad smo definisali pojam hercegovac, napadamo preko lijevog krila (pošto smo svakako jutros ustali na lijevu nogu) sa konstatacijom da je Cvitina tipična hercegovačka planina. Ili vrh, svejedno.
Kako?
Pa i ova planina-ili-vrh-svejedno ima takođe dva lica, jedno goropadno, teško pristupačno, zimi hladno i osojno, drugo, jednostavno, golo, suho i... smijemo li reći neinteresantno. Ne, ne smijemo, jer zbog svog položaja ovo lice nam pruža izuzetnu panoramu najegzotičnijeg dijela Prenja.

Osjećate li miris i svjžinu jutra ovdje na Vidrenim grudama? Na slici lovačka koliba Vidrene grude.

Ovaj put nećemo o alpinističkim dosezima u ovoj, jednoj od najviših kamenih barijera u BiH, niti o uhodanim planinarskim putevima koji vode na ovaj vrh, napadajući Cvitinu s juga, koristeći se popustljivošću ili flegmatičnošću tog njenog lica.
Team Zone-2000 vodi nas u visokogorski obračun sa ovom barijerom kroz jedan od, prije bismo rekli "prolaza" nego puteva, prolaz koji nam dopušta osjetiti veličanstvenost ovog masiva, a da se ne uvlačimo u samu njenu sjevernu stijenu. Prolaz koji nam dopušta osjetiti sve čari visokogorstva, od nepoznatog, neprohodnog, nejasnog, preko napornog, neizvjesnog, do vrtoglavo visokog, vrtoglavo dubokog i vrtoglavo privlačnog.
Motivi su, kako znate ili možda naslućujete, ispravljanje historijske nepravde. Ne znate... Dobro, strpite se

Pod tornjevima Vidrenih gruda, sjeveroistočnog ogranka Cvitine

Historijska nepravda... Hm! Ne radi se o zbrci oko naziva ovog masiva koji su nostalgični, ambiciozni, mamurni, nestručni ili je-be-me-se vojni kartografi preveli iz Cvitina u Cetina, iz pojma koji u suštini potiče od "cvijet" u pojam koji u suštini potiče od "tamo daleko".
I kako je "cvitina" pojam koji označava obilje cvijeta, prezrelog, prebujnog, barokno raskošnog, kao kad cvjeta kesten ili bagrem, kad se obilje graniči sa razvratom, tako Cvitina označava isto to obilje raspuklog, rascvjetalog kamena koji se propinje u nebo, obilje koje postaje sebi svrha. Zaista se ne smije desiti da zbog nečije neupućenosti i naše indiferentnosti izgubimo taj tako slikovit pojam.
Elem, ovo bi neki, po običaju, nazvali atakom na strpljenje, zato, povlačimo se, a scenu prepuštamo ekipi na terenu.

Evo jedne ture koji Jablaničani redovno "odrađuju", ali je izgleda ljubomorno "čuvaju" od ostatka svijeta. To je, kao što uvodničar reče, krajnje "nepravedno" i vrijeme je da se ta "nepravda" konačno ispravi, kaže Armin Bajramović.
Dakle, sve počinje u dolini Bijele. Subota je 12. maja oko pet sati popodne. Na teren istrčava ekipa u slijedećem sastavu: Zonzon Hido, zonzon Haris i zonzon Armin.
Vjerovatno odmah slijedi pitanje: koje Bijele? Ovaj put se ne radi ni o konjičkoj, ni o mostarskoj već o jablaničkoj Bijeloj.
A ako ćemo tjerat mak na konac, sve u stvari počinje kod Gafine vikendice u toj dolini. Bijela je zaista prelijepa, a ne mogu je bolje opisati od Gafe koji kaže da je to mjesto "bistrih rijeka i potoka, zelenih bašči, cvijetnih livada, a uz to s pogledom na Prenj", nastavlja Armin. 

Jutro i pogled na sjeverne ogranke Cvitine sa staze ka Uborku.

Dakle, "vuk" Gafa se skrasio tu, ispod Cvitine. Zar treba jača argumentacija u prilog tome da je ova zona izuzetna.
Nego, vratimo se temi i "nepravdi". Dok tišina "pritišće", bijeli kameni tornjevi kupaju u jutarnjem svjetlu, čuju se koraci, krckanje grana i Arminov glas: " Iz doline Bijele se za cca dva sata, lijepom markiranom stazom kroz šumu bukvi i munika stigne do lovačke kuće na Vidrenim Grudama (890 nm). Kuća je inače zaključana, a ključ se može dobiti u Bijeloj. Da napomenemo, da biste dobili ključ kuće, potrebna je "štela". Za one koji ne znaju, to je alat kojim se i "zlatna vrata" otvaraju. Mislimo da je ovo dovoljno, da sad ne ulazimo u detalje.

Naša štela je bio Kić koji nas je "preporučio" Salemu Letuki uvjerivši ga da smo dovoljno planinari da bismo dobili kuću na dvodnevno staranje.
Zahvaljujemo!
Nakon odlično prespavane noći, uljuljani u mir lovačke kuće Vidrene grude, rano slijedećeg jutra krećemo na turu, uhvativši se u koštac sa "pravim" dijelom staze, onim koji vodi od kolibe Vidrene grude na Cetinu stazom koju, kako rekosmo, jablaničani dobro poznaju, ali ljubomorno čuvaju od drugih. 

Detalj sa staze ka Uborku, neposredno prije izlaska na greben. Foto: Haris Bašić

Staza je nemarkirana i prije bismo rekli da je dobro uhodana lovačka staza nego planinarski put. U stvari, ovo i jeste lovačka staza gdje ponekad zabasaju planinari, zar ovdje gdje je "lov" na divokoze "nacionalni" sport, drugačije može i biti.
U početku je staza dobro vidljiva i lako nas "navuče", mada već na početku zahvaljujući oštrim serpentinama koje se penju do grebena da naslutiti da nije i neće biti lako, pogotovo za one koji sa sobom nose teži ruksak.

Nakon što nas izvede na greben, staza zavija desno, a sa staze pucaju pogledi na sve strane - dolinu Idbra, Cvitinu, te dolinu Neretve. Ispočetka nam je bilo malo čudno zašto i staza od Vidrenih Gruda do Cvitine nije markirana. Na kraju nam se "sve samo kazalo": Uz svo poštovanje lovcima i zalutalim planinarima, staza je na nekim mjestima kozija i da bi se markirala morala bi se prethodno osigurati. Dakle, ne zalijetati se u ovu avanturu! 

Hido i pogled na dolinu Idbra. Vrh centralno u daljini je Lisin (1744m)

Kako i same fotografije sugerišu, staza je, poput dobre planinarske priče, obogaćena stilskim figurama - zavijanjem i pucanjem. Od silnog zavijanja lijevo-desno kojim vas staza maltretira izvjesno vrijeme, tankoćutnim i pretovarenim može biti muka od svega toga. Ali, ko god se nađe ovdje, sam je to tražio, zar ne!
Ampak, od pucanja silnih vidika na sve strane, a pretežno u pravcu sjeveroistok - jugozapad, osjeća se zujanje u ušima i vrtoglavica, simptomi koji liče na vertigo, ako nisu i sama ta "bolest".
Ove fotografije vam mogu samo djelimično dočarati svu "visokogorstvenost" ovog prolaza, ostatak utisaka možete potražiti na licu mjesta. Idemo dalje! 

Gotovo lice u lice sa liticama Cvitine.

Ovu stazu čini posebno lijepom to što je grebenska, kaže Armin. Nije zatvorena "šumetinom" i stalno nudi fenomenalne vidike.
Nakon cca 2,5h od Vidrenih Gruda i lovačke kolibe, stiže se do Uborka. Uborak je mali šumoviti vrh koji se nalazi na nadmorskoj visini otprilike koliko i kuća Jezerce (cca 1650m). Predio oko Uborka obrastao je munikom koja svojim tamnim
krošnjama, posebno onih starih i eksponiranih stabala, daje cijeloj slici poseban kontrast i draž, namećući ono grublje i beskompromisnije lice Hercegovine.
Ako gledamo iz pravca Jablanice, Uborak leži lijevo od centralnog masiva Cvitine. Do ovog vrha vodi greben koji se formira od sedla što veže Uborak i seriju nižih brda koja dijele dolinu Idbra i dolinu Bijele.

Dolina Bijele i greben kojim se staza igra skrivalice sa nadobudnim visokogorcima.

Stariji i upućeniji, kojima je podprenjski prostor nekad obilovao, a sada su se sveli na endemsku grupu, da bi pokazali svoju upućenost, superiornost, relacije prema Prenju koji je nekad bio, poput ostalih hercegovačkih planina, obavijen velom legendi i nevjerovatnih priča kojima su lovci, krivolovci, čobani, šverceri duhanom ili zalutali (od kojih su nastali današnji planinari) plasirali ovu planinu u red krajnje respektabilnih pojava, dakle, takvi su znali zanovijetati prolaznike time kako se iza Uborka, a što mi nikako ne bismo mogli niti smjeli povjerovati jer to u našim očima mora ostati nevjerovatno, nalazi poljana, do u kojem se čak okupljaju krda konja i gdje ima dobre trave.
Niko ne bi mogao nijekati probuđenu radoznalost, ali rijetki su oni kojima se dalo dovoditi u pitanje legende. Osim nas, naravno!

Mega-balkon sa Uborkom kao osmatračnicom. U nastavku slijedi sat "hard rocka" kroz kleku i škrape.

Armin, Hido i Haris, koji su, odlučivši se na ovu turu, automatski dobili mandat evaluiranja legendi i svođenja ovog narodnog poroka na razumnu mjeru, kažu ovako:
"Na Uborku je idealno mjesto za odmor - meka zelena trava, te hlad munika. I naravno, ekstra pogled u doline. Foto dokaz u prilogu!
Vidi, gdje ima dima, ima i vatre. U prevodu: gdje ima legendi, ima bar zrnce istine. Gledajući gornju sliku mogli bismo se čak vratiti u vrijeme kada se ovdje, na ovom mega-balkonu podno vrha Cvitine, moglo čuti udaranje kopita i njištanje konja. Danas je to sve otišlo u... legendu!
E, nastavlja Armin, od Uborka do Gole Glave odnosno Poljica (termini koji vama ništa ne govore, ali su se i te kako uvukli pod kožu ekipi sa terena, pa ih pokušajte razumjeti) ide "veseli" dio. Škrape i kleka! Pa, škrape! Pa kleka! Pa škrape i kleka, pa...
Prava staza ide lijevo od kleke do usamljenih borova i onda negdje oštro mota desno prema Poljicama. Naravno, mi tom stazom nismo išli već preko škrapa i kleke. Kad je bal, nek je maskenba!
Nakon jednosatne "borbe", stigli smo do Poljica.

Dolina Neretve sa Jablanicom desno i Čvrsnicom lijevo u zaleđini.

Od Poljica staza traverzira pravo ka grebenu - dalje grebenom vodi manje-više pravo do Cvitine. Napomena: drugi vrh je pravi vrh, kaže Armin, stavljajući tačku na hodanje uzbrdo.
Konačno, stigli smo na vrh one gromade koja, gledano iz doline, sa početka puta, djeluje neosvojivo. Nakon toliko usputnih osvrtanja ostavljamo ovim visokogorcima po ubjeđenju i opredjeljenju prostor za završni osvrt. Deder!    "Nakon ukupno 4,5 sata hoda od Vidrenih Gruda eto nas na Cvitini. Vidljivost fenomenalna, a sa Cvitine se zaista i ima šta vidjeti."
Prvo, kako rekosmo, osvrt. Duboko dole sa ruba tisućumetarskih litica "razliježe" se neretvanska dolina na čijem se dnu "usmaragdilo" ili "utirkizilo" jezero. Do jezera, kao kraci, vode doline potprenjskih riječica, a iza se uzdižu bedemi Čvrsnice sa šiljkom Vilinca i "snjegovima Pločnog".

Panorama sjeveristočnog Prenja sa karakterističnim dvotisućnjacima Velika Kapa, Osobac, Otiš i Zelena Glava.

A sada, druga strana, ono što je ekipi na terenu bila osnovna pokretačka snaga - Pogled sa Cvitine na centralni Prenj.
"Velika Kapa, Osobac, Otiš, Zelena Glava, Vjetrena Brda, Lupoglav, Herač, Has... "U sjenkama se "ububile" krpe snijega koje, zadržavši još "ljute" zimske forme streha, smetova, nanosa i uz pomoć svježeg daha što se izvlači odnekud iz klanaca, ponora i stijena još imaju moć uvezati se u plohe, bijela polja, poluglečere zrnatog snijega i nametnuti se kao dominantan element ovog prostora, pumpajući ga egzotikom koju u "danima Sunca" vrijedi doživjeti.
I dok snijeg u svom svježem, gotovo prijatnom stisku, još čvrsto drži najviše prenjske vrhove, rade kamere. Na Cvitini smo proveli oko sat vremena i slikali sve "što mrda i ne mrda". Ipak, vremenu ne možeš stat u kraj, ono iscuri, pa kako bilo. Vrijeme je bilo krenuti nazad, u dolinu. A odmotavanje onih gotovo 2000m visinske razlike, koliko je od vrha Cvitine do Jablanice, je duuuuugo i naaaaporno...

Malo bliži pogled na centralne prenjske vrhove - Osobac lijevo, Otiš i Zelena glava, te sasvim desno Vjetreno brdo i Lupoglav.

I pri povratku smo se naslađivali pogledima koje nam je Prenj priuštio tog dana, iako su nas ponovo čekale one škrape i kleka dole niže. Od njih pa do kolibe smo skoro "pretrčali".
Kod kolibe smo "izmerakali" - ručak, kafa, cvrkut ptica, idealna temperatura, zelenilo svuda naokolo...
Negdje popodne smo ipak morali krenuti nazad ka Bijeloj. Usput smo sreli Mahu i jarane koji su krenuli na višednevnu turu u Prenj.
Nakon povratka u Bijelu kao da su se utisci staložili u jedan: Dok su noge bridile, ramena žuljala, a tijelo gorilo, do "pameti" je jasno doprla spoznaja da smo imali prekrasno vrijeme na prekrasnoj, alpskoj, stazi koja je zaista jedna od ljepših u BiH, zaključio je Armin.

I za kraj evo još jedne slike sa Cetine - najegzotičniji dio Prenja - cirk Lučine sa Lupoglavom (2102m) i susjednim dvotisućnjacima.

Uprkos atraktivnosti i tipčnim visokogorskim odlikama ove staze, ne preporučujemo je kada je mokro, odnosno po lošem vremenu.
Šta bi rekao Haris na sve ovo?
- Zelo zahtevna pot!
Završimo Harisovim sloganom ovu lijepu foto-turu, uz još jednu fotografiju iz serije koja u bližem planu pokazuje Vjetrena brda sa elegantnim Lupoglavom, kao i ono drugo lice Cvitine koje nedvosmisleno pokazuje svu raskoš hercegovačke mode i stila (ako se još sjećate kaputa sa početka priče).