Konvertibilna marka ipak nije nula. Pa kako ova jednačina može opstati? E pa može! Ilustracija: Šerpa/Lik: R.Pušić

Ja opet na Jezercu, naložim vatru i flašu među noge, valjda je ljudski povremeno reći zbogom pameti. Sad znam kako je nastala priča o Aladinovoj lampi, jer osjećam kako duhovi iz flaše lagano prelaze u moju svijest. I vrijeme stoji, a rasplinulo se, i dobri su ovo duhovi...

Put
Tumačenje pojma puta je složeno kad se uplete predaja, mitologija, religija, filozofija i psihologija, ali je činjenica da ljudi uglavnom vole putovati, pa kada krenu na put vesele se tome, međutim, da li se ikada ispuni očekivano?

Natovarim se tako ja k'o svaki strpljivi tovar, ne znam koliko ću ostati na Jezercu i šta znam, možda mi zatreba i za onaj svijet. Kako ima međunarodni voz Zagreb-Ploče, a preko Konjica jer ne može drukčije, odem na željezničku stanicu u Banjaluci. I dolazi taj međunarodni voz: lokomotiva, jedan vagon prve klase i čak dva druge klase. Onaj prve, sav blista, a ona dva nekako sivi, kao naša stvarnost. Razlika u cijeni 8 KM, no kako sam ja skroman planinar, zna se, druga klasa.
Uđem u vagon, odmah vidim WC 17 klasa, prozori i sjedišta se ne mogu klasificirati, ne može se definisati nešto čega naizmjenično nema. Dobro je što nema previše putnika; zašto li su su autobusi istovremeno puni? Tu je i troje mlađih Nijemaca, pitam se, nisu valjda škrti kao ja pa su u drugoj klasi, možda su samo dobro obavješteni avanturisti.
I tako voz krenu, nekako mi se čini da ne ide baš kao brzi voz. Provirim za svaki slučaj da onaj vagon prve klase ne ide brže, ne ide brže, nema diskriminacije.
Nakon oko 25 km započe velika avantura. Stade voz, kondukter, brkati grmalj, kojemu mašinica za bušenje karata izgleda u ruci kao grickalica, dreknu: Napolje!!! radovi na pruzi, dio puta će nas prebaciti autobus. Izmigoljimo mi napolje, kad fakat na cesti stoji autobus, superluksuzni, na sprat, možda ima i vinski podrum. Ali stvarnost je uvijek malo drugačija: "Ne tamo bagro", dreknu opet on. Mi gledamo po cesti i krajičkom oka vidimo da ima još jedan bus, ali boje je asfalta i teško je uočljiv, a kako nigdje nema kamera sigurno je da se ne snima nastavak "'Ko to tamo peva".
A iz vagona prve klase izlazi stjurdesa, plavuša u miniću, na tren zaboravljam muku pored takve ljepote, a s njom i stjuart, crn, visok, zelene oči, potom slijede putnici, a odnekud nosači koji im preuzimaju prtljagu i u pravcu onog velikog busa. Nakon pola sata truckanja, k'o da nije asfalt, stižemo u nekavu stanicu i opet u slične vagone. Ide nešto što bi trebao biti konobar, gura kolica iz samoposluge i viče: svježi napici. Uzimam pivo i prebacujem mu da nije svježe i da je mlako. Kako nije svježe, veli, pogledaj datum. Šta ću, pijuckam i uvjeravam sebe da je to što pijem samo topli melem za unutrašnje organe. Važno je da voz ide, samo je stajanje sporije.
Prolaze gradovi, Doboj, Zenica... Dobro je, putnici više nisu u paničnom raspoloženju i odavno su prestali da se od promaje klase F3 bezuspješno skrivaju , ali se baš zahvaljujući njoj povremeno gube miomirisi iz toaleta. I manje boli što se iz vagona prve čuje vesela pjesma i cika, i što kroz njihove prozore povremeneno izlete hrpice konfeta i po koja flaša šampanjca, i što se do njihovog bifea ne može doći. Kad, stade voz! Napolje! u autobuse, pada već poznata komanda.
Ali ja sam platio skupu kartu za voz, buni se jedan putnik, kakav je ovo način.
Jedini za tebe jer ovdje završava tvoje putovanje, žali se Bogu, ocu i ostalim autoritetima, pada presuda. Mi ostali, nijemo vukarimo svoju prtljagu po trulim pragovoma i usijanom šljunku. Ispod oka gledamo kako iz prve klase izlaze putnici, nasmijani, zajapurenog lica od ića i pića, prsti im otekli od štipkanja stjuardese i stjuarta, kako ko, po sklonostima. Vidi ti prljavih buržuja! 

Da li mi se pričinjava da iz mraka čujem glas nekog alpiniste: Daj čekić i klinove, vratio se ONAJ! Ilustracija: R. Pušić

Putovanje
Neki filozofi i mudraci kažu da svrha puta nije konačni cilj nego samo putovanje. Da im ja...

Naš autobus se opiše sa dvije riječi, a za njihov bi i ''Kapital'' bio premalen. Gledamo iz busa, fakat prevrnuta kompozicija cementa, a tamo je stajala i nakon deset dana kad sam se vraćao. Možda su čekali kišu da se pruga sama zacementira, a možda je i to jedan od uslova da se uđe u EU, betonirati sve. Joj koliko je cementa i koliko bi se "Jezerceta" moglo napraviti, možda i cementirati Zelenu glavu i Otiš, pa dodati stepenice i gelendere do vrhova. Ili još bolje, samo napraviti umjetne stijene po gradovima pa da se ne moramo pentrati i lomatati po planinama. Uf, otresem glavom, kako okolnosti utiču na maštu!
Prije Kaknja opet u voz, tada nisam znao da ga vidim poslednji put. Konačno, Sarajevo.
Ali, čovjek snuje, bog određuje! Napolje!!!!! Pred stanicom u Sarajevu čekaju ponovo autobusi. Šofer, valjda neki humanista, a koji treba da vozi nas, odbija da primi duplo više putnika, pa se okupili šefići, željezničari, taksisti i ostali dokoličari. Zvone mobilni, a šofer luksuznog busa obavještava kolegu da on ide sa svojima na izvor Bosne da se malo odmore, pa kada krenemo da ih se nazove, jer dug je put do Ploča. Nakon sat vremena Sila je uradila svoje, trpamo su u taj isti bus, gepeci se ne otvaraju, valjda tako protestuje šofer humanista protiv nadređenih, pa slika kao i do sada: Putnici i prtljag čine jednu dobro izmješanu i nepokretnu cijelinu, kao u stanju hibernacije, samo što si svjestan. Kondukter stavlja pištaljku u usta, diže tablicu, koje li samo SF filmove taj fura, i napokon, na veselje okupljenih polazimo. I piči bus, sve bliže je Konjic. A onda zbogom žohari, mislim!
U ovom tekstu puno je "ali" pa je "ali" i nakon Pazarića. Crče bus, samo je jedan način, osim čekanja 24 sata, jer samo je jedan međunarodni voz dnevno, a taj način je da se gura bus uzbrdo na vrh Bradine i onda je lako, objašnjava nam se, dalje je nizbrdo. Guramo mi i pitamo se da li je onaj izbačeni putnik sretan ili nesretan, zacrvenili se pa svijetlimo u mraku i ne bojimo se da će nas neko pregaziti, samo je kondukter pošteđen. Ali veoma je koristan jer izdaje naredbe i stimulativne psovke poput x#"$/&%x@y! (pogledaj prijevod u Almanahu psovki pod BiH). Prolazi nas ''onaj" bus, putnici pjevaju, kao da među njima vidim Bregovića s gitarom i Bebeka i kao da poslije sinoćnjeg koncerta idu na more, pa usput zabavljaju putnike pjesmom "Ima neka tajna veza". Ipak su nas bar letimično pogledali i možda napišu i neku pjesmu o papanima.
Napokon nizbrdica, uskačemo u svoje sleđene poze i jurimo, sada nam je svejedno hoće li neki točak odlutati u tamu, a i mi za njim. Konjic, sastavljam svoju opremu kao puzle i u staničnom restoranu ločem pravu pivu, sav sretan što sam domaćinski uštedio 8 KM. Zovem Amira koji brzo dolazi, u ovom svijetu postoje i izuzeci, i zamoljavam ga da me odveze u Rakov laz. Kud ćeš po noći, kasno je, čudi se. Samo ti vozi, odgovaram, tamo u mrklom mraku šume nestaje granica između mene i vanjskog svijeta.

Šta je san, ono jučer ili ovo danas? Ček' malo, da nije oboje? Foto: A. Bajramović

Prečica
Preko preče, naokolo bliže. Baš olako volimo da se služimo prečicama, i u životu, i na bilo kojem putu. Ali ko može kazati gdje i kada ih koristiti?
Otvaram oči, mrak je, sve što mora, budno je, grabežljivci već vrebaju, ptice pjevaju, znak da će brzo svanuti. I ja ću brzo na noge, samo treba spremiti vreću i podlošku, popiti kafu i GORE. Noćas sam se dovukao do kamena gdja piše Jezerce 2 h i to zahvaljujući jaranu, zonzonu iz Kanade, Ćati koji mi je poklonio izvrsnu čeonu led bateriju sa samo jednom diodom, ali je pomela sve multipleks Tike, Pike i Čike među zonzonima. Dalje nisam išao, jer kolatelarna šteta Šumarije u vidu nabacanog granja i oblica svih standarnih i nestandarnih mjera, leži na stazi, tako da je i danju teže proći bez krplji.
Uspinjem se, okolo drveće, trava i oblaci, isto kao u gradu, samo nekako su stvarni, ovdje su i sada. A tek osjet svog daha, čestitam sebi, svjedoku ljepote svijeta.
Redaju se Ploča, drugo i treće lavinište, sipari, Skok, i skrećem, po davnašnjoj navici na prečicu. Trava na ulazi u nju visoka, nikad je nisam vidio toliku, a između poodraslih kleka na nekadašnjoj stazici izraslo bjelogorično raslinje i grmlje. Vidim, ovuda se ne hoda i sumnjivo mi. Ne premišljam puno, idem. Uz kosinu prečice lomim granje i proširujem prolaz, pa postepeno izlazim na vrh gdje je jednako zaraslo. Gledam ima li brabonjaka životinja, nema nikakvih tragova da se tuda nešto kreće. Kasnije mi rekoše Konjičani da po njihovom saznanju ne treba tuda ići. Prođem sve to i počastim se sa par epiteta, dadnem si pokoji nadimak, ali već sam na stazi i nadomak Jezerca. Dolazim, ljeti prvi put nakon 14 godina i ljubio bih sve, ali pošto se takve stvari ne ljube, samo ih osjećam.
Natenane podignem šator, pripremim ognjište, očistim palače u skloništu jer možda sutra neko neće imati šator i samo posmatram. Tada još ne znam, ali ću sutradan i dane nakon toga vidjeti da je nakon trinaestogodišnjeg nevremena nestalo divokoza, da su otišli pastiri i ovce, da su osakaćene šume i nastali putevi koji ništa ne donose ali zato odnose, ali zato, možda baš zato, i u inat, da su rekordno rodili planinari. 

Da bi se očitovala blagost jednog i surovost onog drugog lica Prenja potrebni smo mi. A bez doma ovdje, nema nas, a niti ovih lica. Foto: Šerpa

Staza
Lijepo je i lako ići utabanom stazom, ali je ljepše i uzbudljivije lično utabati novu stazu jer ponekad od nje nastane novi put. A zonzoni na akciji su baš to uradili, započeli novu stazu.
Sutradan ujutro, neću ništa da pretpostavljam, sjedim i čekam. Oko podneva istovremeno stiže velika grupa iz pravca Bijele, a iz Lasnog dola, Amra i Keno. Njih već poznajem, kao i Armina, a upoznajem se sa ovima koji postepeno pristižu. Ado i njegovi odmah odoše da kopaju nekavu rupu u snijegu, prvi put vidim da speleolozi sami kopaju jamu, toliko su u njih zaljubljeni. Međutim, vidim da tamo slažu ''četiri u jednom''. Nailovamater odmah nekoga zove, dva dana ih je dozivao i badava trud, nije uspio. Upoznajem se sa Penzionerom, duboko sam razočaran, on k'o munika, mogao bi mi biti unuk, ja jadan se ponadao da neću biti najofucaniji. Priča mi da je još u djetinjstvu, kada bi ga pitali šta hoće da bude kada odraste, odgovarao: penzioner.
Ide mlad momak, bez ranaca, ispred njega druga dvojica nose između sebe njegov, on se vuče k'o da je putovao mojim vozom. A onda, ne da pristiže, nego se stušti Maja-Runolist, grmi, sjeva, sve se umirilo, ptice prhnule, a oblaci na nebu zastali: te jadan momak, te ostavili ga, te bili dužni da ga paze, te ovako, te onako... ništa ne razumijem, mada mi je sve jasno. Poznajem teren unaokolo, ali svejedno, osvrćem se i gledam kuda bih mogao zbrisati, toliko me prestravio praiskonski strah od ženske nadmoći. No, ipak je fino gledati kad je žensko ljuto - na drugoga.
Raja polijegala unaokolo, speleolozi odoše istraživati svoju jamu, kao svaka mladost, valjda nema strpljenja čekati 10 000 godina da se od njihove tekućine formira nova vrsta: stalagpit (40 u 1), a bilo bi dobro, padaju komentari, samo razmutiš u vodi. Stiže i Amir sa drugom, njegovi iz Borašnice dovršavaju markaciju preko Crnog polja pa se nakon sat i oni pojavljuju. Pričam sa njima, žale se kako je malo ljudi kod njih zainteresovano stvarno za planinarenje, a kamoli za ovakve akcije, ali sa ovakvim odzivom sve se može uraditi, još najvažnije, dovoljno novca i stvar je rješena. Predlažu da bi se mogla napraviti baraka ili vrata za postojeće sklonište za spremanje alata i materijala, večeras ćemo se podrobnije dogovoriti, međutim otišli su sastaviti markaciju do pod Osobac i nisu se više vratili. Neobavezno čavrljanje, odmor, smijeh kada podapnu nekoga, a uvijek podapnu; šta će se raditi, kako? Ma ljudi, meni milina, sve dobiva neki smisao, šta je tamo neki dom ako nema ovakvih ljudi, mladosti, vedrine i optimizma. Znaju oni da ne grade spomenik nekog prohujalog vremena, nego dom za sebe, sklonište od bijesa Prenja u kišnim danima ili dugim zimskim noćima, jer kako bi drugačije, u tim i raznim drugim uslovima, mogli vidjeti njegova mnogobrojna lica.

Kao da se nešto traži? A šta je ovdje izgubljeno, zna samo nadvisujući Taraš. Foto: A. Bajramović

Blizina cilja
Cilj je ispunjenje i prestanak neizvjesnosti jer razrješava protivrječnosti
I onda, HOĆEMO LI ! Vade se pakovanja novih HTZ rukavica i haj'mo, na ruševine. Plan u glavnim crtama: raščišćavanje, izbacivanje urušenog materijala i sortiranje gradivnog kamena po veličini: ugaoni, veliki, srednji i mali, svaki na posebnu hrpu. Ispočetka izgleda stihijiski, ali nije, stvara se prvo jedan lanac, pa drugi, djevojke formiraju svoj, šta ćeš, živimo u doba raznih emancipacija. Dundo i njegovi sugerišu kako treba da jedan rukovodi, ja izbacujem parolu iz svoje mladosti: živjelo samoupravljanje. Smatram da je za sada najbolje ovako, jer ide, tek se upoznajemo i u radu će se vidjeti ko je za šta najsposobniji. Baš mi je drago što ponekad i ja budem u pravu jer polako sve počinje da dolazi na svoje mjesto.
Nakon sat i po, cigaret pauza, zadovoljstvo, jer se pomaljaju obrisi onog što će se uraditi. Opet su svi na ruševinama i već je očigledna Kenina magija za okupljanje ljudi, pokretačka energija Damira i organizatorska sposobnost Šarca, koji predlaže, jer vidi, kako je najracionalnije uraditi što više posla. Narastaju hrpe probranog kamena, a smanjuje se ruševina. Toliko naroda, kao na barikadama kada se i nešto veće ruši. Stalno napominju Keni da treba da ide donijeti vodu, ja ne kopčam, na forumu sam kasnije vidio zlobne komentare kako nije viđen s lopatom u ruci i da je o tome raspravljala jedina vrsta pingvina u dijaspori koja živi na sjeveru, zna se o čemu govorim. Izjavljujem sada, da je to gnusna laž i da sam ga svojim očima vidio, čas ne ruševini, čas pored, čas tamo, čas vamo, sad sa ogromnim kamenom, pa sa malim, pa bez, odvlačio je željezo, nosio zemlju, planirao, a viđen je i sa lopatom. Svašta je radio pa nije red da mu se prigovara za taj hotel Hilton negdje na 2400 mn/v u Namibiji, a gdje ide prekosutra. A mi, mi ostajemo u drugoj klasi! 

I ne sluti se da je ovo vrhunac akcije, a mi mislili tek početak. Foto: A. Bajramović

Ćorsokak
Slijepa ulica u psihološkom smislu znači da se došlo do tačke kada se problem više ne može riješiti. Ako je moguće, treba se vratiti nazad niz put, možda ima negdje raskrsnica
Sunce naizmjenično peče, pa onda malo oblaka i vjetra, u nekom ritmu i mjeni raja se oblači i svlači. Pokazujem da na ćošku ima svega pola metra zemlje i da je na nuli betonska podloga koja sa ne vidi od nataložene zemlje, širine oko metar i koja ide oko cijele kuće. Brzo se dolazi dotle, jedna je lopata, ali ide, oslobađa se prostor do zida i pravi mjesto ze kretanje i rad. Pojavljuje se betonska staza i počinje baš pravo čišćenje, i već se vidi kako će izgledati očišćena ruševina, i već se planira dokle skidati zidi i odakle početi nazidavanje.
Raste zadovoljstvo i svi dobivaju krila jer je očigledno da obnavljanje doma postaje realnost.
I kako to biva kad se strasno želi i pomno planira, sve se u trenutku mijenja. Johnson lopatom grabi po betonu i odjednom zastaje: ''pašteta'' u zagrabljenoj zemlji, na sredini, ispred praga ulaznih vrata.
Šok i nevjerica ! Badava što je ''zvijezda'' bila slomljena ko zna kada, badava što je nekada i aktivirala ali nije detonirala, badava na našu želju... Sve prestaje, pitamo se: šta sada? Gotovo je, podvlačim crtu u sebi i govorim zadnjim djevojkama koje su još nešto pokušavale na radilištu da je akcija završila.
Tu nema više dileme, ničiji život i ničije zdravlje se ne mogu dovoditi u rizik, ni za kakav dom na svijetu. Svi se izvalili po ledini u grupicama i malo u tišini, malo u pola glasa kao da je neko umro, a jeste umrla kuća ''Jezerce'', izmjenjuju se misli. Deset godina je čekala nečija zloba da se manifestuje, ako je i imalo nekog vojničkog smisla zapaliti kuću, kakvog smisla je imalo miniranje ruševina. Ne mislim ništa, jednostavno gledam, a kao da ne gledam, samo izvjestnost: nema više...

A šta sada, je li to kraj želje i volje ljudi koji su stvarno htjeli da nešto urade? Foto: A. Bajramović

Raskršće
Dok si na ravnom putu i nije teško, iako se mnogi izgube i na njemu. Ali prava opasnost je na raskrsnici, jer poneki odabir znači put bez mogućnosti povratka
Da vraćam novac? pita Runolist. Zagrajaše oni koji su čuli, Keno, Amra, Armin, Amir, Haris, Damir : ma kakvo vraćanje, ko kaže da moramo graditi na istom mjestu; priključuju se i ostali, ne mora biti tako velik objekat, napravićemo nešto funkcionalnije i ljepše, možemo ga nazvati sklonište, baraka, bilo kako. I poče se razvijati ideja, Feniks izviri iz pepela; pa teško bi bilo rekonstruisati staru kuću na kojoj su zime ostavile trag, pa vezni materijal je u temeljima već odradio svoje, ni mjesto nije najbolje odabrano, ipak je kuća građena prije 70 i više godina, evo odmah na ovoj blagoj kosini gdje sjedimo, do kleke gore, možemo napraviti nešto novo, skromno, po našoj volji i mogućnosti, odmaknuto od dijela gdje vjetar u suženom dijelu ubrzava, odmaknuto od smetova, i opet je tu, na mjestu najbržeg ulaska u srce Prenja.
Noć je pala, šatori su odavno razapeti, logorska vatra plamti, a pjesma uz gitaru popunjava tamu. I šala, prisutna na našim prostorima i kad je najteže. Ipak smo presretni što nikom ništa nije bilo, a kuća, normalno da ćemo je napraviti, tu negdje. Priključujem se raznim grupicama i razgovaramo, neki me tješe, zar sam tako izgledao: biće, biće, govore.
Jutro, starije od večeri, svanjiva, raja se razmilila, doručak i kako se ništa više ne može uraditi, pravac Zelena glava na kojoj većina nikada nije bila. U kampu ostajemo samo nas četvorica, ja bazam unaokolo gledajući i procjenjujući moguću novu lakaciju. Nakon nekog vremena, stotinjak metara više, prođe Durmo, njih 19, pozdravljamo se na daljinu, nadao sam sa da će ovuda navratiti u povratku, ali nisu, kažu mi kasnije da su se sreli na sedlu Otiša i Zelene glave i možda, kad su doznali, nisu ni imali potrebe da ovuda idu. Odoše između Kopilica, pravcem kojim su otišli i zonzoni, ali koji će se vratiti preko Podotiša, zadovoljni i očarani.
Po povratku počinje lagano spremanje kampa i pripreme za odlazak kućama, Keno i Amra su otišli rano jutros, jer on nažalost sutra putuje daleko i neće ga biti cijelu godinu. U kratkim razgovorima, nevezano po grupama, tražim nekakve konce i svi su za : nema prekida i mora se napraviti nešto novo. Sa Sanjom, Harisom, i Damirom se dogovaram da se vidimo za šest dana u Tisovici kod Novaka čatrnje, a moje prvo pitanje će tada biti šta se povodom svega ovoga priča na Zoni 2000. Amir kaže da će vidjeti sa svojima iz ''Borašnice'' kako i šta dalje, Maja i Armin da će na forumu isto to, Šarac da će se učlaniti na forum i priključiti aktivno akciji.
Pozdravljam se sa svima, žao mi je što neka imena nisam upamtio, a sramota me pitati, pa neka mi oproste. Zamiču iza prevoja, iza njih u pozadini Zubac, skoro skriven, koliko su munike izrasle. 

Šta je briga onog oblaka što Prenj miruje, ili Prenja što ovaj nekud hrli. Foto: Šerpa

Stranputica
Nekada nije loše ni zastraniti, sa distance je moguće ponekad bolje sagledati put nego kada si na njemu. Ili su ipak bili u pravu ti neki filozofi i mudraci da pravi putnici idu jedino zbog putovanja
Ovo je mjesto gdje ne treba puno razmišljati, zaključujem sutradan. Gledam aluminijski samar sa nekoga staroga ranca, a koji sam donio za nošenje materijala. Da imam samo kramp, kopao bih iz bijesa, samoinicijativno, tu na kosini, temelj te nove kolibe/skloništa. A znam da ne ide tako, pa se spremim i dolje u Bijelu. Mislio sam da ću dolje silaziti samo za namirnice i po potrebi, ovako, prvo u ''Lupoglav'', popijem pivo i kupim litru rakije u prodavnici. Odem do Lole, planinara sa kojim sam se često viđao, blizu živi, zezamo se i pričamo, raspitujem se za Baću, uvijek se raspitujem za njega, za Coju i Bajdu kojih više nema i druge sa kojima sam često prenjovao. Onda navratimo do Ljube koja je uvijek primala planinare, i u nedoba, i u nevrijeme. Pijemo kafu i prisjećamo se tamo nekih vremena i ljudi, sve se to pretočilo samo u sjećanje, nepovratno... Pozdravimo se, a Lola me odveze dokle je mogao.
Ja opet na Jezercu, naložim vatru i flašu među noge, valjda je ljudski povremeno reći zbogom pameti. Sad znam kako je nastala priča o Aladinovoj lampi, jer osjećam kako duhovi iz flaše lagano prelaze u moju svijest. I vrijeme stoji, a raširilo se, i dobri su ovo duhovi.
Ustanem ujutro, već znam da neću ovdje ostati, na valja se previše družiti sa duhovima ma kako dobri bili, jer lako promijene ćud, a nemam ni zašto. Mislio sam da ću ovdje provesti veći dio ljeta i da ću imati šta raditi, ali pošto nemam, ostavljam nepotrebne stvari, neće mi trebati jer tamo kuda idem, ka Vrutku, ima baraka, a u Lučinama koliba. Pakiram sve rukavice, samar i dosta konzervi što mi je raja ostavila, sve u kese za smeće pa sakrivam i sklanjam od nevremena. Vratiću se ja!!!
Zatvaram skrivena, ali uvijek prisutna vrata i odlazim. Neću ni da se okrenem, zašto da gledam krhotine iluzija, neka ih planina pokopava. Odoh tamo negdje... možda ovaj put imadnem sreće i vidim jedino lice Prenja koje do sada nisam. 

Danas je ovdje dugodnevnica a drugdje istovremeno kratkodnevnica. I nema jednoga bez drugoga. Foto: Šerpa

Novi put
Deveti je dan i kraj puta. Kako broj devet označava kraj i početak, kao što je i simbol spirale, može da se ide na drugu razinu. Ja sam spreman za novi put. A vi?
Danima skitam prenjskim prostranstvima i odjednom sve postaje lično, mada ja svijet uvijek ličan. Ni sa kim ne usaglašavam stvarnost: vidi kako je nebo plavo, jest plavo je, i trava je zelena, jest, i danik i noćnik se naizmjenično igraju u borovim granama...
Moja refleksija postaje moj jedini doživljaj.

Prenj, velik i samotan, ja usamljeni treptaj u njegovom eonskom danu, čudno i oholo sam ubijeđen da moj dan ipak dugo traje. Lecnem se, moja samotnost je drugačija i brzo ističe.
Danas kada je dugodnevnica znam da se okreće Veliki točak i da će sve da hrli ka dugoj zimskoj noći. I ta simetrija ugrađena u temelje svijeta, smijeh i plač, igra i zid, Brahmin san kao naša java, a njegovo buđenje kao naš nestanak, Big Bang i ono prije, lično Slučaj sa svojim kockama i život sa svojim redom, Jin i Jang, sveopšti Vladar i njemu suprostavljene sile, ta vaga gdje nikada nijedan tas konačno ne prevagne, ona mi ne da mira.
A Prenj, ovaj suncem obasjani veliki kamen, što s vrtećom planetom juri kroz tamni bezdan u susret svojoj sudbini, na može mi ništa reći; a jednom, kad vrijeme odavno bude zbrisalo već zaraslu moju humku, a neko dozna, kuda to hrli i zašto: neće mi moći kazati. I to je ono što mi ne da mira.
Nema odavno divokoze na strmini ni ovce u dolini, vuk je pogubio svoje tragove, a orao iščezao u visini, zalutale su karavane u nekom vijeku i razvejane su silne i silničke vojske, dok je djevojačku pjesmu i zvuk zvona sa pašnjaka odnio vjetar tamo negdje na hladni sjever, gdje polako trne, a čiji odjek samo ponekad čujem, tren prije nego usnim.
Uzalud se ponadah Prenju, gospodine, da ćeš me makar nekim znakom utješiti...

Eh... Jezerce, pustilo si me predaleko.

Kraj