Planinarenjem se aktivno bavim već više 20 godina. Za svoju dušu, iz vlastite potrebe i ćejfa. Momenti provedeni u planinama širom svijeta su moje nadahnuće.
Hodanje i uspon na planinu mi daje nenadmašan osjećaj slobode, potpuno me sjedinjenje sa stvorenim, sa prirodom, sa svojim bićem. Planine su tu oduvijek i zauvijek, kao naše zajedničko nasljeđe i ostavština. Pohod u planinu za mene nikad nije samodokazivanje, osvajanje, puki trening, mjerenje metara, kilometara, potrošenih kalorija. Naprotiv, to je izraz najdubljeg poštovanja, užitak za oči, susret i upoznavanje sa domaćim stanovništvom, svjedočenje Stvaranja, hod kroz historiju i geografiju, kroz tajnovita i tanana područja vlastite duše. Planine su mi mnogo dale, a želje mi je bila da im nešto i uzvratim, osim što svake godine, simbolično platim planinarsku markicu.
Krajem 2015. sam popeo svih 27 vrhova viših od 2000m koje u svojoj knjizi „Zaboravljena ljepota“ spominje Mathias Gomez. Iz vlastite radoznalosti, ali i kao omaž ugašenom web magazinu zone 2000 na koji sam se u svojim počecima snažno oslanjao, istražio sam i popisao sve vrhove u BiH za koje sam u kartama 1:25000 našao da su viši od 2000m, a zatim ih i popeo. Meni je ovo vlastito istraživanje podarilo neponovljive trenutke i želio sam da i ostali prirodoljupci i planinari iskuse slično. U mom izvornom putu, ja sam penjao vrhove , a vrhovi su osvajali mene. O tome se pisalo na portalu klix, a pristajanjem na objavu ovog članka, želio sam tekstom i fotografijama potaći i druge da se upuste u samostalno istraživanje planina, koje nudi puno više, od pukog slijeđenja vodiča ture. https://www.klix.ba/lifestyle/visokogorci-iz-sarajeva-osvojili-svih-57-bh-vrhova-iznad-2-000-metara-nadmorske-visine/171013056
Cilj je bio prenijeti iskustva i pokrenuti narastajuću zajednicu planinara širom domovine, nudeći im nezaboravne trenutke koje će doživjeti na svom putu do cilja. Moj drug sa SŠA i administrator ovog portala, vrijedni Mido je uočio potencijal ovog izazova i istraživanja, te je ono je poslužilo kao temelj za uspostavljenja Challenge 2000+.
Učesnici Challengea su iz svih krajeva BiH i šire i jako sam ponosan na taj fakat. Challenge smatram svojim malim doprinosom razvoju BH planinarstva, visokogorstva i popravljanju planinarske infrastrukture. Jer staza ne postoji, ona nastaje hodanjem, kako je to nekad na Zone 2000 zapisao Feka Jusović.. Vlastitim izborom nemam nikakvih profila na društvenim mrežama i ne pratim nikoga, do mene i od mene se informacije sporo probijaju, uglavnom direktnim kontaktom. Zato je je ovo jedini način kako se mogu obratiti velikoj planinarskoj zajednici, bez posrednika i preporuke, iskreno i otvorenog uma. Povod je pokušaj promocije jedne planinarske staze.
Dakle, radi se o planinarskoj stazi Turovi (Rajski do) – Lanište – Čelina - Vrelo Bistrice -Lupoč. Lupoč je upečatljiv vrh sa predivnim pogledom ma Treskavicu, nažalost uneserećen, zaboravljen i prozvan opasnim i nesigurnim nakon ratnih dejstava u njegovoj blizini krajem 1995. Staza je nastala iz čiste ljubavi i radoznalosti, u periodu od maja 2020. do juna 2021. Motiv je bio pronaći stazu i provesti je pored obilježenog mjesta pogibije Zaima Imamovića i vrela Bistrice, otvarajući tako pomalo zapušteni i zaboravljeni pristup na Treskavicu sa istoka. Želja mi je od starta bila, da se Lupoč otrgne iz minskog, historijskog, ratnog narativa: „naš“- „njihov“ i da se vrati tamo gdje oduvijek i pripada: svojoj Treskavici. Bez ratnog backgrounda, na korištenje svim radoznalim i nadolazećim generacijama kojima želim život u dugotrajnim miru i konačnom pomirenju. Staza se „ukazala“ nakon više od 20 izlazaka na teren, koliko je bilo potrebno da se izvidi, detaljno prođe, iskrči, markira i postave odgovarajući putokazi. Zbog sumnjive situacije sa zaostalim MES, markacije su gusto stavljanje nastojeći da se od svake markacije vidi ona sljedeća. U ovaj posao sam ušao s velikom strašću i ljubavlju, nekako poluilegalno bez ikakvih odobrenja od šumskih gazdinstava ili najava nepostojećem jedinstvenom planinarskom savezu, ili društvima kojima je teritorijalno staza najbliža. U momentu kad sam počeo radove na stazi, smatrao sam da bi pribavljanje svih (potrebnih?) saglasnosti bilo nemoguće, a želja da se nešto napravi je bila pregolema. Tako sam se, uz podršku i pomoć svoje porodice i prijatelja, upustio u ovaj posao, zašao u rizično sigurnosno područje i nisam odustao sve dok nisam realizovao svoj naum. Staza je prokrčena, očišćenja, markirana, putokazi postavljeni, ali zbog neizvjesne sigurnosno-minske situacije, nisam se usudio javno je prezentirati i tako nekoga dovesti u rizično područje potencijalno opasno po život. Zato sam se preko sportskog društva Partizan iz Lukavice javio kancelariji MAC-a Banjaluka koja je nadležna za ovo područje. Na moju molbu, stazu je prošao njihov tim izviđača koji odlično poznaju teren i na osnovu toga mi je izdat Certifikat da staza prolazi pored minsko sumnjivih područja, ali ih nigdje ne presjeca, uz dva posebno rizična područja koja su naznačili na karti. Osim toga, postavili su i mnogo dodatnih tabli uz samu stazu koje upozoravaju na minski sumnjiva područja.
https://planinarenje.ba/planinarske-ture/treskavica/1339-turovi-vrelo-bistrice-lupoc
Sa Lupoča se kružno vraćamo preko Kozje luke, svima već znanom stazom. Moguć je i obrnuti krug, naravno.
Galerija slika
Moguće da griješim, ali smatram da pristup iz Rajskog dola pored dva-tri bisera na stazi kao što su: vrelo Bistrice, vidikovac na Siljevici, ulaz u Spasovaču, sto i klupe na Pločniku, zaslužuje pažnju svih ljubitelja planina, naročito Treskavice.
Dva puta godišnje obiđem stazu, nosim alat, motornu pilu i sklonim oborena debla sa staze, Popravim markacije i dodam poneki novi putokaz. S nakupljanjem godina, ovo mi pomalo postaje teret. Dosad se desilo da je jedno stablo sa putokazom srušio vjetar i to se da lahko popraviti premještanjm putokaza na susjedno stablo. Malo je teže kad neko namjerno skine putokaz, sa ne znam kojom namjerom. Skinuta su dva putokaza, jedan od njih je jako bitan, jer usmjerava na kraticu kroz šumu nakon napuštanja vrela Bistrice.
Do danas, planinarska zajednica, planinarsko društvo kojem je staza teritorijalno najbliža, moje matično društvo, dakle svi kojima sam se obratio, nisu iskazali interes da preuzmu brigu i održavanje staze, te eventualno organizuju godišnji pohod, tako da staza do daljneg ostaje relativno nepoznata i slabo korištena. Tekst sličan ovom sam uputio na 4 mail adrese, pun nade da će neko pronaći interses i volju da se ova staza održi živom, nažalost nijedan odgovor nije stigao nazad, bilo pozitivan bilo negativan. Ostaje mi nada da će ovaj članak zainteresovati radoznale i ponekad ih dovesti na stazu.
Vedro!
