Preko Lopara na Visočicu

Pogled na kanjon Rakitnice u proljeće. Foto: A. Bajramović

Čarolija one "druge strane", privlačnost kojom zrači ono što je tamo skriveno, što je teško doseći, a što silno želimo istražiti, doživjeti... sve se to skoncentrisalo ovdje u kanjonu Rakitnice. Ta spoznaja nosi u sebi dovoljno pokretačkog naboja da joj se nemoguće oduprijeti...

Kanjon Rakitnice, uvijek drugačiji i uvijek nepredvidljiv! U tom prostoru postoji gotovo neograničen broj staza kojima se uglavnom kreće jako mali broj planinara. Razlog je, pogađate, nepristupačnost. Šteta, jer je kanjon, gledano upravo s tih najnepristupačnijih i najskrivenijih staza najljepši, bilo da se gleda s lijeve ili s desne strane, odozdo ili odozgo... Čovjek prođe jednom nekima od njih, pa gledajući drugu stranu kaže sebi da će slijedeći put proći tom "drugom stranom", da i nju upozna i istraži. E, jedna od takvih staza, od kojih "rastu zazubice", je i ona od Višnjevlja, preko Lopara na Visočicu. Ali prije nastavka, da pojasnim toponime: Višnjevlje je naselje čobanskih koliba u "srcu" kanjona. Ako gledamo iz Lukomira leži dolje desno, na drugoj strani doline, a nalazi se na visini od cca 800 m n.v.. Lopar je pak greben nadnešen nad kanjon Rakitnice, koji leži "pod devedeset" u odnosu na tok rijeke, a nalazi se otprilike u pravcu vrha Džamija na Visočici i koliba u Grušačkom polju. 

Obalj pod Oblacima. Foto: A. Bajramović

Ali da se vratim, gdje bih drugo nego na početak. Gledam(o) ti mi jednom prilikom "drugu stranu", onu visočičku i kažemo sebi: Slijedeći put idemo tamo! Sve izgleda jednostavno, doći od Bobovice do Višnjevlja, to smo već probali. Onda slijedi kraći i nadamo se lakši dio priječenja padina kanjona do pod Lopar, a potom Loparom na Grušačko polje.
Da je sve tako jednostavno, i nije: Prvo trebate pogoditi pravi termin, jer ovo nije mjesto gdje se može poći i proći kad nam padne na pamet. Zimi je sniježne strehe gotovo nemoguće preći (da ne govorim o lavinama i veoma strmim, ledenim padinama kanjona). Strehe vise grebenom Visočice dobar dio proljeća, pa je i to vrijeme prilično problematično. Ljeti je to, pak, prava džungla i ono malo staze je pratkično nevidljivo, tako da jedini prikladan period ostaje kasna jesen. U to doba lišće opadne pa se "staza" dobro vidi, a još nema snijega koji bi ometao prohodnost

Višnjevlje u jesen i Višnjevlje u proljeće (manja slika, klikni da uvećaš). Foto: A. Bajramović

I tako jednog novembra (tačnije 15-og 2009.) Haris, Hido i ja krenusmo iz Bobovice ka Višnjevlju, bez žurbe i sa uživanjem jer nam je staza do Višnjevlja već bila poznata, a ostavili smo prošli put i po neku žutu traku kao markaciju. Od Bobovice do Višnjevlja ima cca 4,5 h hoda, a prolazi se Mirkom, pa Usovišćem*, pa Vadetinom i dođe se do Orlića koji natkriljuje Višnjevlje.
Samo Višnjevlje odiše mistikom, daleko je zaista od svake civilizacije, u samom srcu planina Bjelašnice i Visočice, a opet je nekako pitomo, tim istim planinama zaštićeno od oštrih planinskih vjetrova, blage je klime i s dosta voća (!). Doduše voće je podivljalo, jer se kraj slabo pohodi, jedino poneki stočar iz Lukomira ponekad pobjegne ovamo, u svoju "mirnu luku". >

*Usov = domaći izraz za lavinu

"Dome, slatki dome" u jesen. Na manjoj slici je isti objekat snimljen u proljeće (klikni da uvećaš). Foto: A. Bajramović

U Višnjevlju smo u sumrak, ostaje nam kojih pola sata vremena da sakupimo granje za loženje prije nego se sasvim smrkne. Namjeravamo spavati u jedinoj osposobljenoj kolibi od njih nekoliko. Naizgled u propadanju, "obojena" patinom, vremenom, izložena vlazi, suncu, snijegovima i kišama, koliba nam ipak pruža sav potreban komfor: ima dva kreveta, peć, dva mala prozorčića, a bilesi je i lamperijom pokovana. Ama, čista desetka!
Prije nego pritisne noć, crna kako samo zna bit na ovako zabačenim mjestima i prije nego od nje pobjegnemo u carstvo snova, razmišljam o proteklom danu. Bilo je "onako", pada, ne pada, dobro za hodanje, ali bez sunca i sjenki da bi se mogla napraviti kakva zanimljivija slika.
Novi dan, nova nafaka. Laku noć!

Odlazak iz zaraslog Višnjevlja, nogu pred nogu. Foto: A. Bajramović

Sutra ujutro, odmorni i horni, krećemo prema Loparu. Staza na početku obećava dobar "provod"! U prvo vrijeme smo se probijali bukvalno metar po metar jer je sve zaraslo u neke "lijane". Srećom, zonu lijana ubrzo smijeni područje niskog rastinja, ali s obzirom da nema lišća, djeluje prohodnije, čak se i staza donekle vidi.
I tako priječimo kanjon, prolazeći čas kroz šipražje, čas kroz bukovinu i crnogoricu, uživajući u nenarušenoj prirodi i mirnom jesenjem danu. "Problem" je nastupio kada smo došli do ispod Lopara. Staza se gubi, strane oko nas su izrazito strme i nismo sigurni kuda da krenemo. Nadamo se da nećemo otići pogrešno pa da se moramo vraćati. "Posao" nam dodatno otežavaju i polomljene bukve - da li od lavine ili od požara, uglavnom leže u strminama i ne daju proći. Potreban je sav oprez, i zbog one stare narodne: "Ako se neko porvrijedi, zvali bismo mi GSS, ali kako im objasniti gdje smo"

Pogled sa Lopara na selo Lukomir. Foto: A. Bajramović

Grabeći i gramzajući i rukama i nogama izbismo nekako na Lopar, gdje nam je konačno "svanulo". Ovdje naletjesmo na stazu koja ide samim Loparom - vjerovatno njome lovci dolaze na Lopar iz pravca Grušačkog polja.
Na Loparu nas čak ogrija i popodnevno sunce, koje se doimalo još svjetlije i toplije nakon svježih i sjenovitih strimna iz kojih smo se, uz dozu sreće, izvukli, a prekrasni vidici mame da se zastane, gleda i upija. Ili bar užina... ovakve "staze" zahtijevaju toliko pažnje da na to čovjek i zaboravi.
Užina! 

Lopar - izlazak na Gornje polje. Foto: A. Bajramović

Iz pravca Lopara, pored uvijek interesantnog pogleda na kanjon Rakitnice i uzvodno i nizvodno, lijep je i pogled na Lukomir. To selo, sad ono "s druge strane" doima se kao ugniježdeno na rubu kanjona, pritisnuto oblacima, bijelim od dolazećih snijegova. I tu, tako zabačeno, daleko i visoko žive ljudi sa svojim svakodnevnim sitnim i krupnim brigama, običajima, nazorima... Kako im sve to sitno i "bezze" izgleda odavde! A kako tek "zabačeno" i beznačajno izgledamo mi njima s te "druge strane".
Impresivan je i pogled na visočički rub kanjona koji će se uskoro okititi velikim sniježnim strehama, barijerom koja u dogledno vrijeme neće više dozvoljavati ulazak ovamo.

Visočica, Čolakovića dolovi (desno je vrh Džamija). Foto: A. Bajramović

I prođe užina! Krenusmo, dalje valja preko Čolakovića dolova, pored Džamije na Jezera, preko Mandinog Vrela na Sinanoviće i uhvatiti kombi koji će nas odvesti do ispod Bobovice. Ovaj preostali dio puta od Čolakovića dolova do Sinanovića je prilično dug i zamoran, ali je zato ovaj kroz kanjon bio i više nego uzbudljiv.
I tako, u mrak smo u Bobovici, umorni, ali sretni i zadovoljni, nanovo opčinjeni divljom ljepotom kanjona Rakitnice. E, a sad nas opet čeka ona "druga strana".
Armin Bajramović, ranije objavljene reportaže o turama kroz kanjon Rakitnice:
- Duž kanjona Rakitnice - >
- Divljine i dubine Rakitnicie - >

Save
Cookies user preferences
We use cookies to ensure you to get the best experience on our website. If you decline the use of cookies, this website may not function as expected.
Accept all
Decline all
Read more
Cookies
Cookies
Cookies
Cookies
Accept
Decline
Analytics
Tools used to analyze the data to measure the effectiveness of a website and to understand how it works.
Google Analytics
Accept
Decline
Marketing
Set of techniques which have for object the commercial strategy and in particular the market study.
DoubleClick/Google Marketing
Accept
Decline