Oblaci nad kanjonom Diva grabovica. Ma, sad će kiša prestat padat, evo samo što nije... Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

...ili legenda o jednoj planini, tajnovitim Hajdučkim vratima, Velikom Vilincu i tri lika koja nisu ni vile ni hajduci.

Prvo, kako je sve počelo? Negdje prije otprilike godinu dana moj najbolji prijatelj me zarazio svojom ljubavlju prema planinama, ja svog muža i tako smo, ukratko, došli do toga da danas ja pišem ovu malu reportažicu o tri prekrasna dana provedena na Čvrsnici.
Naše planinarsko iskustvo je skromno, ali u usporedbi s onim što smo do sada vidjeli - a tu su i nedavno ispenjani Troglav i Vran - Čvrsnica je nešto što bi opisala sa... uf, prekrasno, veličanstveno, raj!
Svi naši izleti u planine su do ovoga bili jednodnevni (da ne bi pretjerano zlorabili baka servis :-), ali malo pomalo zaraza se širi, apetiti rastu i tako je pala odluka da odemo na malo dužu turu upravo na Čvrsnicu. Plan je uključivao uspon na Veliki Vilinac i Pločno, međutim, vremenske prilike su nas natjerale na neke izmjene. Tako smo se jedno lijepo kolovoško jutro puni ushita, nasmijani u veselom iščekivanju, uputili iz Splita preko Mostara prema vrhovima Čvrsnice. Kako smo se približavali odredištu, naše raspoloženje je postajalo sve tmurnije u skladu s nebom iznad nas, a u Divi grabovici nas je dočekao prolom oblaka.

Ipak idemo, tra la la...  sad će kiša stati, evo sad, valjda...  ma, koga briga! Foto: Ita Delija, kolovoz 2007.

I tako smo mi sjedili malo u našem autu, pokislo gledajući Čvrsnicu zavijenu u oblake, dok su u glavi misli vrludale. Pa ko će sad nazad kad smo stigli? Ko ima snage (pameti) reći da bi bilo najbolje odustati dok se ne ukaže bolja prilika? A tako smo blizu...
A opet, daj, Doc (to sam inače ja), nećeš valjda da te spašava GSS i da budeš vijest u sutrašnjim novinama? Pa da, zaboravila sam nas predstaviti. Ostatak ekipe - moj muž Snake (nadimak ostao nakon njegovog bliskog susreta s poskokom kapitalcem na Velebitu) i my best friend Žuna ("Uvijek spreman!" je njegov moto, on je kao švicarski nožić, nema šta nema, dobro ga je imat uz sebe na planini, njega i njegove igračke, od GPS-a pa nadalje).
I tako je kiša padala i padala, a onda smo mi, kao, navukli šuškavce pa ćemo eto, samo malo prošetati i viditi šta ćemo dalje. Ali čim smo izašli iz auta, povratka nije bilo. Na brzinu je pao dogovor o izmjeni plana, ruksaci bili na leđima, osmjesi na licima, put pod nogama!

Šuma. Šteta što ne možete osjetiti i miris... Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007

Kako smo se penjali, vrijeme je bilo sve bolje i bolje, šuškavce i kapi kiše su zamjenili kratki rukavi i znoj na licu, u zraku se osjećao miris vlage i šume, a naše oduševljenje je raslo proporcionalno s umorom - pomalo ludo, ali kad te uhvati, uhvati :-).
Ruksaci su nam bili dosta teški tako da se i ostatak moje ekipe prilično umorio iako su u puno boljoj formi od mene (naročito naš Snake, koji se pokazao sutradan kao pravi Šerpa), dok je moja fizička kondicija inače na nezavidnoj razini, ali pomalo napredujem. Morate imat na umu da sam krenula u ovo iz potpuno sjedilačkog načina života, s viškom kila - sram me bilo, s obzirom na moje zvanje trebala bi znat bolje :-), sa strahom od visine od kad znam za sebe, ali očito nedovoljnim a da se ne zaljubim u planine prvi put nakon što sam stala na jedan od vrhova Velebita.

Pogled prema Hajdučkim vratima. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Nakon 4 i po sata uspona uz zaustavljanje na Žlijebu, te na dva osvježavajuća izvora, stigli smo na Tise i bili nagrađeni za naš trud i veliku želju toliko lijepim krajolikom i savršenim plavim nebom sa bijelim oblacima nad nama, mirom i tišinom koje ne možeš osjetiti ako nikad nisi bio na jednom takvom mjestu. Skidamo teret s leđa i prvo neko vrijeme samo uživamo u prizoru, oko nas šuma, u daljini vrhovi, mi ispred kolibe, sve kao iz bajke, a onda visoko ispred nas prepoznajem dio Hajdučkih vrata, naš cilj za sutra na putu prema Vilincu. I čini se nevjerojatno da ćemo se sutra tamo slikati, ali bilo je tako :-).

Jeeeeee... Premala je visina za visinsku bolest, postoji li visinsko ludilo? Foto: Ita Delija, kolovoz 2007.

Kako je padao mrak, navukli smo na sebe tople jakete, podgrijali fažol i kobase i nazdravljali uz Babića (crno vino, dobro) nama i našoj ipak dobroj odluci da ne odustanemo. A onda smo se s guštom uvukli u vreće u toploj kolibi i... čvrsto zaspali.
Mislite? Je, moš mislit! Mi u kolibi, vani mrčina, a šuma oživila, nešto grebe po kolibi, gurka drva složena na hrpu kraj vrata, lupka o lončić ostavljen kraj čatrnje, a nama uši došle ka' u crvenkapičinog vuka, ni oka sklopit, gradska dica, šta ćete. Ipak, na kraju je umor učinio svoje... 

Prve zrake sunca se probijaju kroz oblake nad Čvrsnicom. Dobro jutro! Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Sutradan se budimo rano sa zrakama sunca što proviruju kroz rupice na prozorima, izlazimo vani i razbuđujemo se u trenu, nekako puni entuzijazma, zadovoljni, bez umora od jučer (čudno, nikad se tako ne budim kad idem na posal u 7 ujutro, ma koliko spavala tu noć). Kuham kavu, tako dobro miriše i prija na čistom zraku, Žuna kuha savršen čaj, planinski :-) koji s paštetom i kruhom čini idealnu kombinaciju za doručak na planini.
Na našu žalost vrijeme se opet počinje kvariti, izgleda nebo odlučilo ispoštivat sve meteorološke prognoze koje smo čitali za te dane i svjesno ih odlučili ignorirat. 

Vidikovac s pogledom na tisućumetarski Veliki kuk i ostale litice Dive grabovice. S lijeva na desno: Snake, Doc, Žuna. Foto: Olympus Camedia 5050

Oko 11 krećemo na vidikovac iznad kolibe. Hodamo puteljkom između stabala i odjednom ispred nas fascinantan prizor, pogled na Veliki kuk i te impozantne litice, ponor ispod nas, vrhovi u daljini, pogled koji oduzima dah ljepotom i strahopoštovanjem. Teško je to dočarati riječima. Naravno, u njih dvojice odmah se rađa želja za usponom na Veliki kuk via ferratom jednog dana, ali ja odlučno odbijam takvu ideju. Oni kažu - zasad, ali predomislit ćeš se ti kad stekneš malo sigurnosti u sebe i kondicije. Sumnjam! Mislim, svaka čast i blago onima koji mogu, ali mene nekako k'o da gravitacija jače vuče kad sam nad nekim ponorom.

Pogled prema dolje na kolibu na Tisama. Slika kao iz bajke, fali samo dim iz dimnjaka. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Još nisam Žuni oprostila onaj strah spuštanja stazom Meri s Troglava, ali on se smije i kaže: "Nije ti bilo drago u prvi tren, ali spustila si se, sad si zadovoljna jer znaš da možeš i uživaš bez obzira na to i svaki put će bit lakše, a uostalom šta nas ne ubije, ne ubije nas :-)". Od vidikovca smo se teška srca odvojili jer čovjek bi jednostavno mogao sjediti tamo na klupici cijeli dan, isprazniti glavu od svih problema i punit baterije na tom Božanskom prizoru nedirnute prirode. Plan je bio popeti se na Veliki Vilinac i vratiti se na Tise prije mraka

Detalj sa uspona prema Hajdučkim vratima. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Da bi olakšali uspon, nosili smo samo jedan ruksak i taj teret je nesebično za nas podnio, kako sam već prije spomenila, moj životni sup(a/u)tnik :-). Put prema Hajdučkim vratima bio je naporan i bez tereta na leđima, a zadnji dio uspona naročito izazovan jer smo na kraju strmine ušli u oblak. Sve je bilo kao u nekim filmovima strave, vjetar puše, u daljini se ništa ne vidi zbog sivila oblaka, a pored nas se naziru sjene dviju vrana koje se bore s vjetrom ili prepuštaju vjetru da ih nosi.

Hajdučka vrata u oblacima. Magično. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Priroda osvaja i tom svojom divljinom, nepredvidljivošću, ali isto smo se molili i nadali da nas ne uhvati grmljavina tu na 2000 m n/v. I eto, samo nakon 2 i po sata od polaska sa Tisa bili smo pred Hajdučkim vratima, tom vrhunskom umjetničkom djelu prirode. Slikamo se, čudimo, divimo dok oblaci malo pomalo putuju od nas u smjeru Pešti brda. Krećemo dalje i nailazimo na jezero Crljenak, a sjetivši se kako smo pročitali da tu obitava planinski triton, meni i Žuni mašta radi... 

Ovakvo vrhunsko umjetničko djelo prirode zaslužuje još jednu sliku. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Vodi se razgovor tipa kako bi bilo da sad izleti iznutra neko čudovište poput one nepostojeće (?) Nessie. Triton čudovište! Mislim, potpuno normalan razgovor između dvoje 30+ godišnjaka :-). Naravno, poslije smo potražili informacije o tritonu i shvatili da je to neka vrsta daždevnjaka. Kako smo se približavali cilju, vrijeme nas je opet ljubilo, plavo nebo, sunce, nevjerojatno, sve te promjene samo u par sati. Stižemo do planinarskog doma na Vilincu i ne nalazimo nikog tamo (pa da, razmišljam, ko bi normalan po ovom vremenu i bio tu).

Jezero Crljenak bez čudovista Triton. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Spuštamo se do vode i punimo zalihe (tu dolazi na red Žuna, naš inspektor Gadget, sa svojim filterom za vodu). Krećemo prema vrhu, već prilično pri kraju snaga zbog tog skretanja s puta, ali zato naš Snake ima snage za svo troje, bez obzira što cijelo vrijeme sam nosi ruksak i grabi hrabro naprijed.
Ostavljamo ruksak na raskršću iznad doma i sad se svi troje penjemo nekako lakše i poletnije, nošeni željom da što prije ugledamo Veliki Vilinac. Je li to ovaj prvi ili onaj drugi vrh? Bit će drugi, uvijek je drugi, glasno razmišljamo svo troje. Kad ono iznenađenje! Iza drugog ugledamo treći, taj je naš, naravno! 

I tada smo ga ugledali - Veliki Vilinac 2118m n/v. Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Ali ne damo se, umor je tu, ali noge vuku, a onda zadnjih 50 metara trčimo svo troje na vrh kao Sly u prvom dijelu Rockyja i veselimo se. Pogled je veličanstven, gdje god se okreneš planine, planine, planine... Nema dovoljno jakih riječi za opisat taj doživljaj. Povratak prema Tisama je bio ispunjen onim slatkim umorom izmješanim s osjećajem zadovoljstva. U kolibu stižemo taman s mrakom, repriza fažola, kobasica i Babića s posebnom pažnjom posvećenom našem Šerpi, heroju dana koji nam je nosio vodu uzbrdo i nizbrdo, friško napunjenu, da bi je mogli sad mišat s Babićem (naravno, samo malo, ne valja vodnit dobro vino).

Na vrhu smo! Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Ovaj put bez obzira na zvuke van kolibe zaspali smo vrlo brzo nakon lijeganja, iako pomalo sa žaljenjem što je sutra povratak u gradsku gužvu i buku. Zadnje jutro se budimo rano, ali prvo se malo izležavamo, nigdje nam se ne žuri. Dan započinjemo kavom, čajem i obilnim doručkom dok sunce peče bez milosti. Koje vrijeme! Od dugih rukava i jakete do kupaćeg kostima (da smo mogli u tome bi hodali, tako je bilo sparno :-)) sve u jednom danu.

Pogled sa Velikog Vilinca, šta više reći, slika govori sama za sebe...) Foto: Dalibor Deković, kolovoz 2007.

Prije spusta još jednom idemo do vidikovca i malo sjedimo u tišini, uživajući. Skupljamo stvari i lagano krećemo dolje, divimo se iznova prekrasnoj prirodi, umivamo u hladnoj izvorskoj vodi, ne možemo je se dovoljno napiti. Pokazujem im ciklame uz put, na šta me oni zezaju da se probudila žena u meni, ali nakon šta ih natjeram da ih pomirišu sve povlače oduševljeni tom specifičnom, intenzivnom aromom. Dolazimo do auta, a prije odlaska bacamo još jedan pogled nazad, prema Čvrsnici, jedan pogled na tri dana Raja uz obećanje da ćemo ubrzo ponovo šetati njenim stazama.