Jadranske padine Velebita gdje, iznenađujuće, hladovina nije nepoznat pojam

Jeste li bili na Velebitu? Šta biste mogli očekivati od ove planine?
Jednostavnom matematikom može se izračunati "faktor iznenađenja". O "faktoru", Velebitu, predrasudama i ispunjenju očekivanja... iz Arminove perspektive

U planinu odlazimo sa očekivanjima, a vraćamo se sa ispunjenjem. "Ispunjenje" minus "očekivanje" jednako je "iznenađenje" - čista matematika! A "iznenađujuće" je često sinonim za novo. Dobro, sad recite za šta smo više zainteresirani: biti ispunjen očekivanim ili novim i neočekivanim?
Iako nas ispunjenje očekivanim potvrđuje kao iskusne i dovodi u sitauaciju da se uobrazimo, a novo i neočekivano stavlja u iskušenja, ipak bi se većina složila da je onaj "faktor iznenađenja" privlačniji. Prije nego čujemo Arminove utiske sa ture Velebitom, da vidimo šta bi se moglo očekivati od ove planine.

Sklonište i vidikovac Vlaški Grad (1260m) - izuzetno mjesto za počinak

Za očekivati je da je velebitski krš u ove vrele ljetne dane, kad se Armin našao gore, lavirint u kome se, zarobljeni, pržimo na suncu dok nam cvrčci iz makije "burgijaju" uši, da je Velebit suh i krajnje negostoljubiv i da se sad, za razliku od proljeća ili rane jeseni, na Velebitu nema šta tražiti. Šta bismo drugo mogli očekivati od onog što leži još dalje, iza pakla Paklenice. A i Paklenica, zasigurno, nije dobila to ime od milja. Zar bi neko nešto drugo mogao očekivati?

Na grebenu Velebita! Prevoj Vlaški Grad (1280m) i istoimeni vrh u pozadini (1375m)

Zahvaljujući Aleksandru Gospiću, koji je bio Arminov domaćin na ovoj turi, čovjeku koji je uložio nemjerljiv trud u promociju Velebita (primjer: SummitPost, Velebit), čime je ubjedljivo naglasio njegov status kao kultne planine hrvatskog planinarstva, Armin je po povratku pobio dobar dio navedenih očekivanja, osim jednog - Velebit treba obavezno uvrstiti na listu posjeta planinama južno od Julijskih Alpa. Sad, da li će ovo što slijedi umanjiti onaj "faktor iznenađenja" koji, kako smo vidjeli, nije teško izračunati, ne vjerujemo. Neočekivano, novo, iznenađujuće uvijek je moguće na ovoj planini.

Uspon na Sveto brdo (1751 m, lijevo). Za turu Velebitom ne može se zamisliti bolje društvo od Saše Gospića.

A Arminova priča počinje ovako: Nakon dugotrajnih jalovih pokušaja da dođem na Velebit, sredinom jula ove godine sam to ipak uspio. A i prognoza je obećavala, što je za Velebit, pretpostavljao sam, vrlo bitno.
Saša Gospić iz Zadra, velebitska legenda, je bio moj domaćin. Uvijek mi je govorio da je Velebit prelijep i da ga treba posjetiti. E, pa tu sam! Ali nije nikad zaboravio podcrtati i ono "ali je i za...eban", mada tih njegovih 1757 m maksimalne visine i položaj neposredno uz more, ne djeluju tako. 

Panorama podvelebita, mora i otoka, posebno pri zalasku sunca, ostavlja izuzetan utisak

Šta Velebit čini lijepim? Kao prvo, njegova dužina (preko 170km). To je elegantni lanac vrhova koji se doživljava kao solidna barijera i sa sjevera, iz Like, i sa juga, sa Jadrana. Fokusirani na vlastite ciljeve, malo ko je svjestan te dimenzije ove planine, koja se ubjedljivo nametne tek kad se nađemo gore.
Raznovrsnost krajolika na tom ogromnom prostranstvu je za očekivati, ali ipak, kad od doživljenog oduzmemo očekivano, rezultat je iznenađujući - kraš je neponovljiv!
Efekat koji na nas ostavlja pogled na more i otoke, ma koliko bio očekivan, ipak je nepredvidivo intenzivan, što bi, ako bi bilo prostora, moglo biti čak tema za sebe.

Mekoća i romantika Velebitskih večeri sasvim potiskuje spoznaju da se na ovom mjestu od bure bukvalno gine

Šta Velebit čini opasnim? Takvim ga čini prije svega čuvena Velebitska bura - mislim da nema prognoze na HRT-u u kojoj se ne spomene bura podno Velebita. Ako bismo nešto takvo i očekivali, pa makar i u tragovima, iznenađujuće, valjda vezano za ovo godišnje doba, Velebit se u vezi s tim doima upravo kao sušta suprotnost - blag!
Dodajmo i ovo, uspon na Velebit kreće od 0 metara nadmorske visine tako da se visina od 1757 m, iznenađujuće (opet), a najvjerovatnije utemeljeno na potcjenjivačkom odnosu prema takvim nadmorskim visinama u našim planinama, ipak ne smatra nimalo lakom i bezazlenom. Ta visinska razlika je gotovo u rangu ture Grabovica - vrh Veliki Vilinac. 

Zbog specifičnog položaja, velebitska flora je bogata vrstama od kojih je mnoštvo endemičnih

Uglavnom, nakon šestosatne vožnje došao sam do Zadra i naveče sa Sašom malo proćakulao, razradivši plan za slijedeća dva dana. Sutradan ujutro, odmorni i naspavani, zajedno sa Sašinim drugom Ninom krenuli smo u pravcu Velebita. Kroz dolinu Velike Paklenice, nakon 1,5 sati stigli smo do doma Paklenica. Usput su se neki od nas okupali i kristalno čistoj vodi Paklenice.
Nakon doma, staza vodi kroz hlad guste bukove šume ka lovačkoj kući Ivine vodice (2,5h). Od Ivinih vodica se do skloništa Vlaški Grad (cca 1250 nm) na prelijepom vidikovcu stiže za 1h. U tom skloništu smo ostavili stvari i zaputili se na drugi najviši vrh Velebita, Sveto Brdo (1753 nm) kako bismo prisustvovali prekrasnoj velebitskoj verziji zalaska sunca. Usput smo prošli pored ploče trojici planinara iz Splita koje je bura 14. januara ove godine bukvalno otpuhala sa strme staze. Završili su, polomljeni, 150-200 metara niže u bukovoj šumi.

Juli je, a još je starog snijega u uvalama. Da li je ovo onaj suhi, vreli krš koga smo očekivali?

Oko devet sati, kad je sunce zavšilo svoju grandioznu predstavu zalaska, završili smo i mi sa slikanjem. U pola jedanaest, po mraku, napokon smo stigli do skloništa. Jes' da su daske tvrde, ali nakon cjelodnevnog hodanja bile su pravi melem za umorne noge i nažuljana leđa.
Sutra ujutro, ne previše rano, krenuli smo ka Vaganskom Vrhu, najvišem vrhu Velebita. Staza vodi uglavnom grebenom. Krajolik tipičan za Dinaride - kleka, sipar, vrtače. Za 5 sati smo bili na Vaganskom Vrhu odakle puca veličanstven pogled na Liku. Na žalost, u zraku je bilo izmaglice pa vidljivost nije bila najbolja.

Sa Vaganskog vrha (1757m), najvišeg vrha Velebita, izuzetni su vidici u pravcu Like na sjeveru

Sa Vaganskog vrha put vodi pored Babinog Jezera do kaptiranog vrela na Strugama. Pola sata od vrela je sklonište, a 15 minuta od skloništa je prevoj Buljma. Preko Buljme smo se spustili do gornje Paklenice i odatle natrag do doma, te dalje do parkinga. Na parkingu smo bili oko 21:30h.
I to bi bila priča o Velebitskoj turi! Ne, priča se nastavlja. Mnogo je utisaka kojima se treba vratiti, koje, zbog upečatljivosti, treba još koji put, u sebi, na miru, "odživjeti".
I na kraju, konstatacija... 

Paklenica nije samo penjanje, to kao da su mnogi izgubili iz vida.

...Velebit je zbilja prekrasan, Saša nije pretjerivao!
Ipak, malkice sam razočaran Paklenicom. Koliko god bila na glasu zbog neponovljivih geomorfoloških osobenosti, oni koje u tolikom broju ovamo vuče isključivo penjanje, nameću Paklenici karakter koji taj prekrasan prostor svodi na nešto s čim se istinski ljubitelj prirode teško miri. Tu gdje smjeri vode drito sa parkinga i gdje se od natjecateljskih poriva, prestiža i dosega ništa drugo ne vidi i ne čuje, priroda se ne rangira odgovarajuće.
Da li je Paklenica obogaćena ili osakaćena svim tim ospitanim smijerovima, trend koji se osjeća i na našim prostorima, nek ostane otvoreno pitanje. Ja sam, ipak, skloniji ovom drugom mišljenju, ne iz tvrdoglavosti, već zbog iskrenijeg odnosa prema prirodi.