Glogošnica, Prenj. Foto: Almin Žica Šehić 2012.
Estetika tragedije, jedinstvenost trenutka destrukcije, veličina samosažaljenja, višeslojnost performansa... to su "kvaliteti" institucionalnog pasivizma, koje i vi, dragi prijatelji, sigurno uočavate
Dragi prijatelji, odgovor je poznat, mada pitanje još nije postavljeno.
A odgovor je jednostavan - Vi!
Šta? Kako?
Kao u "Vodiču za autostopere kroz galaksiju" (The Hitchhiker's Guide to the Galaxy, Douglas Adams 1979), gdje je čak kreiran jedan fiktivan univerzum od strane hiper-inteligentne, pan-dimenzionalne egzistencije, sa uvrštenim beskonačnim brojem varijabli u cilju iznalaženja odgovora na "The Ultimate Question of Life, the Universe, and Everything", odgovor je bio fascinirajuće jednostavan - 42!
Čega, b'a?
Boračka draga/Sivadije, Prenj. Foto: Dinno Kassalo 2012.
No, dragi prijatelji, postaviti pitanje na tako jednostavne odgovore, kao "42" ili "Vi" nije lako, za Douglasa Adamsa to je zahtijevalo kreiranje novog fitivnog univerzuma koji je trebao evolutivnom metodom istesati pitanje na tako jednostavan odgovor. Douglas Adams nije imao snage niti inspiracije još jednom proći kroz sličan kalkulativno-kreativni inferno, kad je odgovor već imao u šaci.
Za razliku od Adamsa, mi smo kroz inferno (koji je bio sasvim relevantan "alat" za iznalaženje pitanja na odgovor "Vi") već prošli u ljeto prošle, 2012-te godine.
Stoga, ptanje brutalno zrači svojom očiglednošću... Sve je jasno!
Zar nije?!?
Borova šuma oko Konjica. Foto: Dinno Kassalo 2012.
Najdubljim razmišljanjem (koje, uzgred, još od prošlog ljeta ometa bežičnu komunikaciju među odgovornima), kalkulišući sa nebrojenim varijablama koje bi s nogu oborile i Adamsov "Deep Thought", dovodeći u relacije odgovor "Vi" sa svim mogućim distinkcijama (distinkcija = informacija, po najnovijem), pitanje je slijedeće: Ko će ponovo stati na put infernu koji je uništio ono čime smo jedino u stanju ponositi se - prirodom (čime inače? razumom? kulturom? tolerancijom? ma, haj'te, molim vas).
Ko će spašavati to najvrijednije što imamo?
Ko će gasiti nove katastrofalne šumsko-planinske požare?
Vi, dragi prijatelji!
Glogošnica, Prenj. Foto: Almin Žica Šehić 2012.
Vi!
Fascinirajuće jednostavno.
Brutalno jasno.
Kao požari neizbježno.
Opet Vi, dragi moji!
Kralj je go! (Rečeno s potpunom odgovornošću i svješću o posljedicama)
Prenj. Foto: Naid Keškin 2012.
Kad gore gore gore, to je najgore!
Ali, to se nama ne dešava. Stvarno, pa nije nam se desilo još od prošle godine (institucionalna teza).
A teorija vjerovatnoće, to je nerazumljiva, viša matematika!
A teret zdravog razuma, nemoguće ga je nositi na samo dvije noge.
Intuicija se rasplinula kao miris izgorjele munike po obroncima Prenja.
A statističke činjenice?
??!
Da to nije ono - statika! Statiranje u dubinama fotelje... da, to mora biti to.
Boračko jezeo u dimu, Prenj. Foto: Dinno Kassalo 2012.
Kao što odgovorne likove, naše "najmilije", rasute po svim hijerarhijskim nivoima sa svim mandatima, imunitetima i beneficijama, redovno, svake zime (apsolutno svake) iznenadi snijeg na putevima, tako će ih ponovo iznenaditi šumski požari.
U prilog tome govori i intuicija i zdrav razum i statistika, pa i teorija vjerovatnoće.
Sva sreća, tu ste vi, dragi prijatelji. Vama ne trebaju ni stimulacije, ni beneficije, ni mandati, ni imuniteti, ni hrana, ni voda... Vi jednostavno volite svoje planine, svoje šume...
Naši "najmiliji" to znaju...
Barac u prvim redovima. Foto: Almin Žica Šehić 2012.
Dragi prijatelji, mogli ste do sad na više sličnih primjera (uključujući i protekli rat) uočiti kako postoje dvije grupe ljudi - jedni što ližu guzice i jedni što ližu rane (jer se, tradicionalno, uvijek goloruci i nespremni hvataju u koštac sa nevoljama). U ratu sa stihijom (neki od vas su to dobrano iskusili), mnogo je rana, znoja, savijanja kičme, rizika, patnje, žala, razočarenja, žrtvovanja... koje će ovi prvi, kao što su to oduvijek radili, prebaciti na leđa vama, običnim, poštenim ljudima...
Ujedno, ubijeđivat će vas da je lizanje rana cijena koju morate platiti da vas ne bi smtarali dupeliscima (fuj!). Vama, dragi prijatelji, ne pada na pamet da prljate umove takvim njihovim retoričkim kategorijama. Svjesni ste da ste jedina brana stihiji za čiju su prevenciju oni dgovorni (i plaćeni).
Cvitina (Cvitinje) 1992m, Prenj. Foto: Dinno Kassalo 2012.
Uskratite li im tu žrtvu, dragi prijatelji, zanemarite li to što "najmiliji" u institucijama od vas očekuju naredne (i svake naredne) sezone, ne odazovete li se zovu ljudskosti iz vlastitih uglova svijesti (i podsvijesti) izgubit će se ona "distinkcija" između vas i njih.
Kako ćete se onda razlikovati?
I šta nam onda preostaje?
Možda, jedino, da kao nacija promovišemo estetiku tragedije, jedinstvenost trenutka destrukcije, veličinu samosažaljenja, višeslojnost performansa (neko/nešto je inicirao požare)...
Estetikom protiv stihije!
Gdje to ima?
Kanjon Neretve između Prenja i Čvrsnice. Foto: Dinno Kassalo 2012.
Možemo takođe, u cilju samouzdizanja, analizirati spone sa istorijskim estetskim naslijeđem - klasicizmom u (foto)realistici događaja (vidi, pa to se stvarno desilo, a ja mislio to samo na "Fejsbuku"), modernizmom ispoljenom u konfliktu forme i boje (krvavo crveno vs. zeleno), ili čak postmodernim konceptom u kome čin samodestrukcije iz ugla "destruiranog" (p)ostaje neponovljiv u svakom, pa i estetskom smislu.
Eto, to su kvaliteti institucionalnog pasivizma, kvaliteti koje vi, dragi prijatelji, prepoznajete.
Vi!
Ko inače?
