Polovica februara, a jutro neobično toplo. Vedro nebo, sunce, nema vjetra - šta još poželjeti? Naravno, želimo da nemamo nekih obaveza i da smo na planini.
Bobovica, selo na rubu Visočice, je izgledalo potpuno napušteno. Dok smo parkiravali auto nismo vidjeli nikoga, čak nije bilo ni dima iz dimnjaka na obližnjim kućama.
Tmurno i maglovito vrijeme nije baš za velikih nadmorskih visina. Nismo dugo birali i nako nam se Ormanj svojom blizinom, i šumom koja štiti od vjetra, sam nametnuo.
Ovaj 1. januar su bili organizovani tradicionalni usponi na Trebević i na Treskavicu. Mi smo ipak odlučili otići negdje gdje nema gužve. Crveni kuk i planina Visočica.
Tura na Veliku Oštrovaču bi se zbog svoje dužine, od skoro 20km, mogla nazvati kondiciono zahtjevnom. Međutim kako smo nekoliko zadnjih tura hodali po prilično zahtjevnim terenima, na kojima nema nikako ili je vrlo malo uređene staze, ovo je bilo pravo osvježenje.
Sa Crnog polja najviši vrh Vjetrenig brda Erać je prilično daleko. Zato smo se odlučili za dvodnevnu turu. Prvi dan bi došli do PK Vrutak i tu prenoćili, a sutra izveli uspon na Erać.
Ukoliko se na Ovču krene iz Mostarske Bijele treba se spremiti za ozbiljnu planinarsku turu. Nekih 20 kilometara udaljenosti (u oba pravca) ne bi bilo tako strašno da nema i skoro 2000 metara visinske razlike.
Page 18 of 92