Često mi koji živimo u Bosni i Hercegovini nismo ni svjesni prirodnog blaga i ljepota koje nas okružuju. Nekada treba doći neko iz inostranstva da nas podsjeti šta to Bosna ima za ponuditi. Neke od tih atrakcija uzimamo zdravo za gotovo i skoro da ih ne cijenimo. Ovaj put smo imali planirano dvodnevno druženje. Prvo Lukomir, dan pauze, pa onda odlazak na najviši vrh Bosne i Hercegovine Maglić.
Prošlo je skoro četiri mjeseca od našeg pokušaja da izađemo na vrh Barice. Ako ste čitali tu reportažu, sjetićete se da smo u jednom danu vidjeli 4 godišnja doba na Treskavici. Sada je juni, vrijeme je dosta stabilnije i dan dosta duži. Iako je zadnjih dana česta kiša u popodnevnim satima ipak smo se odvažili da pokušamo ponovo.
Najdraže su mi iznenadne ture, pogotovo kad su radnim danom. Dosta turista koji posjeti našu zemlju a vole planinarenje, želi vidjeti Lukomir, najvisočije (skoro 1500 mnv) i najizolovanije selo u Bpsni i Hercegovini. Zimi, zbog visokog snijega skoro nemoguće doći do sela. Zbog surovih usova koji vladaju na toj visini, njegovi stariji stanovnici tu žive uglavnom od proljeća do početka zime. Oni mlađi su uglavnom odselili.
Uvijek se potrudimo da planiramo turu u okviru naših mogućnosti, tehničkih i kondicionih, a vodimo računa i o vremenu. I pored tog plana napravimo još dvije opcije: ako sve bude išlo bolje nego smo planirali na turu dodamo još neku lokaciju, odnosno ako je negdje "zapelo" napravimo skraćenu verziju. Ovaj put nam je glavni cilj bio Oblik na Treskavici, a pošto je sve išlo kao "po loju" dobacili smo do Crnog jezera.
Poslije kiše dolazi sunce. Vala smo se ovo proljeće načekali da se uvjerimo u istinitost ove poslovice. Kako god, u nedelju nas je očekivao pravi ljetni dan, pa smo se odlučili na jednu kružnu turu na Visočici. Planirali smo se preko Malog i Velikog Ljeljena popeti do Džamije, a vratiti se preko Jezera nazad u Bojadžin do.
Koliko puta smo bili na Bukoviku, a nikad nismo prošli ovom stazom. Vjerovatno ne bi još dugo da za ovu nedjelju nije bila najavljena jaka kiša iza 12 sati. Trebala nam je neka tura, ne previše duga, a i blizu Sarajeva, tako da se na vrijeme možemo vratiti kući. Ovo proljeće je nekako čudno i u zadnje vrijeme na svakoj turi pokisnemo. Krenuli smo prilično rano, tako da smo na Čavljaku bili oko 7.
Orjentacija u šumi je vrlo zahtjevna. Znalo se desiti da odem na istu turu poslije samo 15-ak dana pa da neki dijelovi šume budu teško prepoznatljivi. To je posebno vidljivo u proljeće ili jesen kad vegetacija naglo buja, odnosno lišće opada. Na Treskavici nisam bio relativno dugo. Zadnje čega se sjećam jeste haos na Sustavcu, blato, bageri, kamioni i uništavanje šume.
Page 32 of 92