Poseban doživljaj je otiči na planinu radnim danom. Ne znam jel' zato što pobjegnem sa posla ili što na planini tada skoro da nema ljudi. Helem, gostu iz Njemačke je trebalo pokazati Skakavac. Iako je rano proljeće, dan je bio kao stvoren za šetnju po prirodi. Kao što i obično radim i ovaj put smo do vodopada odlučili ići putem, spustiti se ispod i vratiti planinarskom stazom nazad do auta.
Budite danas moji gosti, reče gospođa Treskavica. Uđite i obiđite moje sobe, i uživajte u njima cijeli dan. Bili smo mi već kod nje u gostima, prijatna, gostoprimljiva, ali zna se lahko i naljutiti i otjerati goste. To smo jutro poranili, auto parkirali u Dujmovićima i krenuli lagano put Barica. Mještani koji su nas sreli rekoše da bi moglo biti nevremena, ali nije bio imperativ izači na vrh, došli smo da malo prošetamo. Sam pogled u nebo, na kojem su se oblaci kretali nevjerovatnom brzinom nije baš obečavao.
Zanimljivo je da mi je sutrašnji dan već 50-ti proveden u traganjima po Prenju, od ukupno 127 dana koliko je proteklo od 14. februara (1970) kada su se Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Milorad Stjepanović zadnji put upisali u domu na Jezercu...
Prolaze me trnci. Prepoznajem skijašku cipelu sa sjajnim kopčama, od kojih se odbijala svjetlost...znao sam da je to Zijino tijelo...“ – Salih Gafić, odlomak iz dnevnika potrage 1970. godine.
Znali smo da će biti tmuran dan. Na svim prognozama je najavljeno oblačno vrijeme uz mogućnost slabe kiše. Međutim kako nije bilo hladno, par kapi kiše ne predstavlja problem. Već dugo nismo bili na najvisočijem vrhu Visočice, Džamiji. Inače, zbog svoje udaljenosti, planinari ga rijetko posjećuju, pogotovo u kratkim zimskim danima. Međutim sada smo mogli iskoristiti i jednu od rijetkih dobrih strana novoizgrađenog puta prema Bjelimićima.
Sa mostarskim i nevesinjskim planinarima pod sjeveroistočnu stijenu Botina, najvišeg vrha Veleža/Veleži; navečer predavanje o bosanskohercegovačkom alpinizmu u prostorijama HGSS-a Mostar za članove HPD Prenj 1933, Mostar i Stanice gorskih vodiča Mostar.
Vrhovi Galiča: Kerać, Vidina kapa i Herać u rano jutro
Po svojoj ljepoti Prenj je nesumnjivo prva planina u cijeloj Bosni Hdercegovini, a koliko sam ja prošao mogu reći, da od Makedonije i Crne Gore do Triglava, nigdje nema ljepše i veličanstvenije. Putovanje po Prenju veoma je zanimljivo. Ko hoće da se penje na vrhove i kukove i da kao divokoza prolazi policama strmih stijana i zidova, ima na pretek prilika da proba svoju snagu i vještinu. Ima dosta vratolomnih mjesta, gdje se može strmoglaviti u dubinu i razbiti o stijene ukoliko se ne pazi.
Prošlu sedmicu krenusmo na Bjelašnicu, vrh Žuti cvijet. Bila je najavljena kiša, ali nekako smo se nadali da će na planini padati snijeg. Uglavnom, haman cijeli dan smo presjedili u hotelu Han ispijajući kafe i čajeve i čekajući da kiša stane. Ipak, taj dan smo uspjeli napraviti manju šetnju po Igmanu (i pokisnuti)
Po nekom nepisanom pravilu, odlazak na Žuti vijet smo samo pomjerili za sedam dana. Nažalost i ovaj vikend je prognoza bila prilično loša: snijeg, vjetar i -14°C, ali smo se tješili da bar kiša ne pada :).
Page 33 of 92