Zanimljivo je da mi je sutrašnji dan već 50-ti proveden u traganjima po Prenju, od ukupno 127 dana koliko je proteklo od 14. februara (1970) kada su se Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Milorad Stjepanović zadnji put upisali u domu na Jezercu...
Prolaze me trnci. Prepoznajem skijašku cipelu sa sjajnim kopčama, od kojih se odbijala svjetlost...znao sam da je to Zijino tijelo...“ – Salih Gafić, odlomak iz dnevnika potrage 1970. godine.
Znali smo da će biti tmuran dan. Na svim prognozama je najavljeno oblačno vrijeme uz mogućnost slabe kiše. Međutim kako nije bilo hladno, par kapi kiše ne predstavlja problem. Već dugo nismo bili na najvisočijem vrhu Visočice, Džamiji. Inače, zbog svoje udaljenosti, planinari ga rijetko posjećuju, pogotovo u kratkim zimskim danima. Međutim sada smo mogli iskoristiti i jednu od rijetkih dobrih strana novoizgrađenog puta prema Bjelimićima.
Sa mostarskim i nevesinjskim planinarima pod sjeveroistočnu stijenu Botina, najvišeg vrha Veleža/Veleži; navečer predavanje o bosanskohercegovačkom alpinizmu u prostorijama HGSS-a Mostar za članove HPD Prenj 1933, Mostar i Stanice gorskih vodiča Mostar.
Vrhovi Galiča: Kerać, Vidina kapa i Herać u rano jutro
Po svojoj ljepoti Prenj je nesumnjivo prva planina u cijeloj Bosni Hdercegovini, a koliko sam ja prošao mogu reći, da od Makedonije i Crne Gore do Triglava, nigdje nema ljepše i veličanstvenije. Putovanje po Prenju veoma je zanimljivo. Ko hoće da se penje na vrhove i kukove i da kao divokoza prolazi policama strmih stijana i zidova, ima na pretek prilika da proba svoju snagu i vještinu. Ima dosta vratolomnih mjesta, gdje se može strmoglaviti u dubinu i razbiti o stijene ukoliko se ne pazi.
Prošlu sedmicu krenusmo na Bjelašnicu, vrh Žuti cvijet. Bila je najavljena kiša, ali nekako smo se nadali da će na planini padati snijeg. Uglavnom, haman cijeli dan smo presjedili u hotelu Han ispijajući kafe i čajeve i čekajući da kiša stane. Ipak, taj dan smo uspjeli napraviti manju šetnju po Igmanu (i pokisnuti)
Po nekom nepisanom pravilu, odlazak na Žuti vijet smo samo pomjerili za sedam dana. Nažalost i ovaj vikend je prognoza bila prilično loša: snijeg, vjetar i -14°C, ali smo se tješili da bar kiša ne pada :).
Danas smo, u odnosu na jučerašnju turu preko Vlahinje, planirali laganu šetnju po Trebeviću. Tmurno jutro u Sarajevu, kao i sva u predhodnih mjesec dana. Vozimo se preko Vraca prema PD Napredak i iščekujemo izlazak iz magle, koja je danas neuobičajeno visoko, skoro sve do Prvog šumara.
Obično na ture idem nedjeljom, ali kada me Sedin pozvao da sa njim odem "izvidjeti" u kakvom je stanju staza preko Vlahinje potrudio sam se pronaći "rupu" u radnom vremenu. Inače nas dvojica rijetko idemo na zajedničke ture jer su meni subote , a njemu nedjelje radne. Sa druge strane te su mi ture zaista drage jer uvijek bude nešto zahtjevnije od uobičajenog a i ne bude nas puno. A sa njim volim hodati jer nikad nema panike, kukanja, što nam je ovo trebalo.... Svako vrijeme, i svaka tura nam budu dobre i napravimo sebi lijep provod, bez obzira na uslove.
Page 35 of 94