Dan se već prilično skratio, ali još uvijek ima vremena za duže ture. Ovo nam je već treća tura na Čvrsnici u zadnja dva mjeseca, a lijepa vremenska prognoza je obečavala predivan provod. Planirali smo da sa skijaške staze na Blidinju, preko Malog i Velikog Vilinca odemo do Hajdučkih vrata. Što se tiče povratka tu smo imali više otvorenih opcija. Od tog istog puta, puta na Zelenike pa do one najdalje tačke u odnosu na skjalište - Muharnice.
Na svim web stranicama koje se bave vremenskom prognozom je najavljena kiša. Da ugođaj bude potpun to je uključivalo i grmljavinu. Poučeni iskustvom od prije 2 sedmice, i nevremenom koje nas je uhvatilo na Bjelašnici, odustali smo od ture na Treskavicu. Međutim, takmičarski duh nam nije dozvolio da potpuno odustanemo.
Bilo mi je malo neobično posjetiti Lukomir radnim danom, ali to je bio jedini termin koj je odgovarao gostima iz Austrije. Planirana je bila ruta Umoljani-Obalj-Lukomir-Umoljani. Iako je u pitanju malo selo, priča o Umoljanima ima puno. Možda su to samo legende, a možda u njima ima i istine. U svakom slučaju lijepo ih je čuti. Prva počinje par stotina metara ispod sela, gdje se nalazi nekropola umoljanskih stećaka. Legenda kaže da su to nadgrobni spomenici dvojim svatovima. Jedni su vodili mladu, a drugi su pošli po nju, te su se tu sreli, sukobili i poubijali.
Eto došlo vrijeme da se ponovi via ferrata preko Strugova. Prošla nam je ostala u prilično "mokrom" sjećanju jer nas je cijelim putem pratila kiša. Istina, i ovaj put je u popodnevnim satima neki meteorolog spmenuo mogućnost kiše i grmljavine, al ko još njih sluša :). Krenuli smo iz pravca Pazarića prema Kraljevcu. Vedro nebo i prilično topao dan. A što je najvažnije raspoloženje na nivou. Prvi dio puta, preko vojnog poligona smo bili na čistini i sunce nas je nemilosrdno pržilo. Samo što smo ušl u šumu, vrelinu sunca je zamjenila sparina i teško se disalo. Ipak, to nam nije uspjelo ukloniti osmjehe sa lica, i uz lagani razgovor kilometri su ostajali iza nas.
Poslije duge, ramazanske pauze čovjek baš poželi planinu. Nekako se jedva čeka taj prvi slobodan vikend, ujutro se porani i onda nas "obraduje" pljusak. Kako smo planirali lakšu, kružnu turu po Sarajevskom Ozrenu, a vani je bilo prilično toplo odlučili smo da nam kiša neće pokvariti planove. Kada smo krenuli put Nahoreva pljusak je već bo prestao. Doduše bilo je prilično oblačno, ali samo nek ne pljušti. Planirali smo da od Draganove kolibe, preko Sedam vrela odemo do Bukovika, a zatim se preko Skakavca vratimo na isto mjesto. Interesantno je, da je zemlja bila poslije onakvog pljuska skoro potpuno suha. Čak i na travi nije bilo puno vode tako da smo mogli skinuti gamaše.
Sajama 6542 m, najvisi vrh Bolivije.
Nakon nekoliko godina intenzivnog planinarenja po Koloradu doslo je vrijeme za provjeru svih spremnosti kako fizicke tako i one najvaznije mentalne snage. Zelja mi je bila za jednom avanturom u pravom smislu rijeci, znaci onako izvorno u alpskom stilu bez vodica i komercijlne logistike. U predhodnom boravku u Meksiku dogovorio sam se svojim drugom i penjackim partnerom Juan Livingstonom da se zaputimo u Boliviju i pokusamo izaci na vrh Sajame, najviseg vrha u toj juznoamerickoj zemlji.
Postoji legenda da na planini Visočici ima polje bouldera, na kojem penjači mogu uživati po cijeli dan. Čak smo otprilike i znali njegovu lokaciju. Desno od Crvenog kuka, pa preko sedam gora i sedam dola... Izgledalo je da postoje dobre šanse da je legenda istinita i odlučili smo da jedan cijeli vikend odvojimo i pretražimo te krševite dijelove Visočice. Subota ujutro, autima smo došli do Puzimskog groblja da bi smo uštedjeli u vremenu.
Page 36 of 92